Čini mi se dragi moj Igra da ću ja s ovdašnje, balkanske hrvatske vjetrometine doskora u neku civilizacijsku zavjetrinu, jer kao što vidiš, ovdje ljudi vape za elementarnim poštenjem, ali, tko to jebe. Lako je tebi među Nemcima. Samo, i opet, vidiš ti moj Igra kako je to ispalo da je naša riječ za Germane oznaka za nijemog čovjeka, onog koji nema Logos! Za nas, Slavene, Nemci su Barbari, nerazumni, bezumni, bezdušni Pagani lišeni ne samo Duha (Svetoga) nego i moći govora kao glasnog očitovanja umske prirode čovjekove! Pa da popizdiš! Kakav mundus inversus. Na dnu ovog ishlapjelog mora osjećam intenzivnu morsku bolest, vrtoglavicu, kao da hodam po izvrnutom stropu nekog napuštenog, potonulog broda čiji su podovi nadamnom kao jezivo podsjećanje gdje ja to i kako ja to neprisiljenom nekom greškom već par desetljeća ustrajno, kao da se ništa nije desilo (ili baš kao da se išta bitnog dešava) i dalje živim, inzistiram, trajem, čak i gluparam na sve moguće javne i poluprivatne načine od kojih je i ovaj blog jedan, ne najmanje suvišan i besmislen oblik, umjesto da okrenem natpis i izvjesim: Vraćam se odmah!, i odem u pičku lepu materinu na kraj svijeta pa i s onu drugu stranu, kao što je Johnny B. Štulić na počeku karijere pjevao (pravi genij: taj je u prvoj svojoj pjesmi, u prvom njenom stihu opjevao svoj kraj!): Jednog dana nema me da nikada ne dođem prijatelje koje znam ne poznajem kad prođem kao da me nikada na svijetu nije bilo (kao da me njezino tijelo nije htilo). Da nisam malo pretjerao na kraju tjedna, a?
13.04.2007. (18:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sjajan je Vincent!!! ;-) Priznajem, osim Planeta majmuna, koji mi je bio malo flah, a i to uglavnom zato jer mi je taj remake bio nekako "ispod časti" njegovoj imaginativnosti, Burton me nikad nije razočarao.
Malo si under the weather, kak bi se reklo? Suosjećam. Mene ubi meteoropatija.
13.04.2007. (18:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ma kak'i - gde preterao ? krajnje je vreme da zapalish iz te zabokrechine- negde gdje ce zrak biti providan i bez mirisa, gdje necesh moci da dishesh... i cheznucesh dok ce nocna mora, koju chesh chesto prvih dana i meseci sniti, biti : u Zagrobu sam ! opet- prokletstvo! i budicesh se u znoju- jer duh, zapravo onaj izmucheni misleci deo sebstva (tebstva), sublimni, samo polako realizuje izmeshtenost tela koji ga svuda sobom nosi.
dakle, spakuj svojih Sedam Stvari i budi na putu za jug! poslushaj mene koji nikada ne greshi u zivotu zvanom greshka.
13.04.2007. (20:21)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ne može se pretjerati dok izražavamo ono što osjećamo. Nema istinitijeg od toga. Oni koji inzistiraju na normi inzistiraju zbog toga što su oni zaboravili osjećati. Ne rijetko se dogodi da se zalete pa pretjeraju u toj hinjenoj obazrivosti, pažnji, sućuti. Kafka je bio alergičan na takve manirizmom indoktrinirane zombije. A tko ne bi kad upravo takvi ljudi bez duše formiraju između ostalog i normu duše. Možda sam poopćio stvari, no istinito je ujedno i ono univerzalno. Ostaje nam, naravno, uvijek borba između njih i mene. ( I Arjuna odapne strijelu ...)
13.04.2007. (20:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Derza, Burton je genije. I ovaj mali, i onaj stari. Under the weather? Možda, samo ako je Vincent dokaz toga, onda smo ga različito doživjeli: ti kao Vincentova mama, ja kao Vincent: meni je naime Vincent straaaaaašno zabavan i duhovit, i dječak i film. Zapravo, smiješan. Mislim da je najbolja riječ ona splitska, sa svime što konotira: smišan! Igra, i ti nastupaš kao Vinceova mama:"If you want, you can go out and play / It's sunny outside and a beautiful day."; koji vam je moj!? Kakvi su to maternalistički osjećaji? (Iako, imaš u načelu pravo: sjajno je sada recimo u Toskani ili Istri, svejedno, ako je to taj opis neba, zraka, podneblja....). Jedino, zrak tamo miriše, i to nevjerojatno, prodišeš punim plućima, ne treba ti pranayama, je li tako Vertebrata...?... ...Veeeerrrteeeebraaataaaaa...nešto sam pitao, sunce ti toskansko balavo!? Kakva Kurukšetra, kakva strijela, pa strijela jest odapeta ali da bi stigala do Rushdiea prvo mora prevaliti polovinu puta, pa pola od te polovine, pa osminu, potom šestnaestinu i tako ad infinitum, sve do infinitezimalno male mogućnosti bilo kakve kretnje koja se za cijelu jednu vječnost ne događa, ili odgađa, as you wish. Malo sam tvoje poopćene stvari doveo do apsurda, ali, istinito koje je univerzalno također je i apsurdno, i zato u njega i vjerujemo, barem Tertulijan, je li tako, tako je, sjedni, pet!
13.04.2007. (21:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Igra, prokletniče, kao i uvijek pročitao sam tvoj komentar i drugi puta, hladnog, i tek sad osjećam neslanost okusa tvojih riječi i podvalu koju si spremio: čitajući ih i kusajući, žvačući ih polako i pažljivo procjenjujući aftertaste, imao sam pred očima film čovjeka koji je pobjegao iz zatvora ali uzalud: svaku noć sanja da je u čeliji, shvativši da je tijelo doduše na slobodi, ali je on osobno i dalje, možda zauvijek, duhovno zatočen u tamnici nečiste savjesti ili možda grijeha! Kako si ti perfidan tip, pa to je za popizdit! Pamtiš li onog našeg sugovornika s početka Vaseljene koji je u zatvoru i koji na kalendar u kutu bloga gleda kao kroz prozor ćelije: rešetke su kalendara rešetke prozora, vrijeme je tamnica: još ovaj dan, i još jedna noć, i još njih...Strašna slika i strašan uvid: strašno je ono jasno, zorno kao tvoj toskanski, istarski zrak i dan, ne kao košmarna noć koju mi prizivaš u san: jasnoća same metafore, jasnoća poredbe, jasnoća slike! Čudesno je to: kao onaj Židov - Borgesova ideja - koji je Shakespearea aka Nevillea aka Bacona nadahnuo, svu trojicu naime, na lik Shylocka iskupivši sa tako za cijelu vječnost možda i nesvjesno, kao nistar, ostajući u svojoj pravednosti samome sebi skriven, tako se na nevjerojatan način dani provedeni u zatvoru tom čovjeku, našem sugovorniku, ipak ne čine uzaludnim: ako je dopušteno kazati, svo to vrijeme nije naprosto prošlo, jer je porodilo nevjerojatnu metaforu: tu, o vremenu kao zatvoru, o kalendaru kao zatvorskom prozoru. Tko zna što opravdava naše živote: nekoliko bitaka, kao Ahilov, jedna, dvije knjige, kao Homerov, ili možda tek jedna metafora, kao u ovom slučaju.
13.04.2007. (21:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zanimljivo je to sa pranayamom i cijelom famom oko yoge koja je danas degenerirana i devalvirana kao i sve drugo uostalom. Još davno, yogu su prakticirale Kshatriye, ratnički stalež drevne indije, kako bi ostali izbalansirani i tako u svakom trenutku spremni za borbu. No s vremenom su se pogubili ti inicijacijski ispiti za ulazak u kaste i počeli su ih naslijeđivati sa rođenjem. Tako se i yoga srozala na hobi i postala dobra za razgibavanje. Davno je znači započeo kolaps. Rekao bih negdje oko one veličanstvene 600 pr.n.e. što dokazuje i ovaj Tertulijan,pa on je potpuno izgubio razum. Pa taj je toliko nelogičan da je to apsurdno. Neću ga niti citirat niti spominjati više...bože mu pomozi...
13.04.2007. (21:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pročitao sam sada i svoje odgovore na vaše komentare (zbog tipfelera naprosto) i primjetio sam - to se uoči prima vista - da sam ja možda i preočito pametan, neugodno pametan čovjek*, ako sam ja čovjek, ako to nije cijela sekta koja se skriva iza ovog šaljivog pseudonima. I ne samo to, nego postoji strašna diskrepancija između svega što ja govorim i ostaloga. Što mislite, trebam li nekako pokušati ublažiti tu fatalnu razliku, makar pri tom druželjubivom činu zatajio ili čak patvorio svoju autentičnu bit: možda ću tada prestati biti kao Vincent, ha? __________ * To je moj križ! Oduvijek. Ljudi se u mom prisustvu uvijek osjećaju nesigurno, kao da se tijekom razgovora pitaju je li im zakopčan šlic i hoću li ih svaki čas dobrohotno opomenuti! Užasno je tako živjeti: uloviti nečiji pogled i vidjeti da on i ja u tom trenutku znamo da se jadan čovjek osjeća kao gol, kao čovjek od stakla, proziran, izložen, ranjiv, fragilan. Ta nemogućnost obmane, skrivanja iza maske/uloge, paraliza pri pokušaju da se bilo što projicira kao image, strašan je osjećaj i meni koji to sažaljivo pratim već desetljećima, a nekmoli onima koji ostaju spreženih usana i vrelog daha pri posljednjim mucavim slogovima sve tiših nesigurnih riječi. Ja nisam nimalo zaslužan za ovaj unheimlich dar: tu nejverojatnu sposobnost da isti čas proniknem svačiju fundamentalnu laž! To je kao vidovitost ili muzikalnost, nemam ja ništa s tim. Svaka hiža ima svoga križa, a moja - vidite i sami - i kapelicu! Što da radim?
13.04.2007. (21:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
P.S. Neverovatno, ali tek sam sada otkrio da imam predšasnika; pogledajte (!): Ecce Homo
How one becomes what one is
Why am I so wise?
1.
The good fortune of my existence, its uniqueness perhaps, lies in its fatality: expressing it in the form of a riddle, as my own father I am already dead, as my own mother I still live and grow old. This double origin, as it were from the highest and lowest rung of the ladder of life, at once décadent and beginning—this, if anything, explains that neutrality, that freedom from party in relation to the total problem of life, which perhaps distinguishes me. I have a subtler sense [Witterung: i.e., scent, as in a hunt] for the signs of ascent and descent than any man has ever had, I am the teacher par excellence for this—I know both, I am both.— My father died in his thirty-sixth year: he was delicate, kind, and morbid, like a being destined to pass by—more a gracious reminder of life than life itself. In the same year that his life declined mine also declined: in my thirty-sixth year of life I arrived at the lowest point of my vitality—I still lived, but without being able to see three paces in front of me. At that time—it was 1879—I resigned my professorship at Basel, lived through the summer like a shadow in St. Moritz and the following winter, the most sunless of my life, as a shadow in Naumburg. This was my minimum: meanwhile, "The Wanderer and His Shadow" came into existence. Doubtless, I knew about shadows in those days ... In the following winter, my first winter in Genoa, that sweetening and spiritualization which is almost inseparable from an extreme poverty of blood and muscle, brought forth "The Dawn." The perfect brightness and cheerfulness, even exuberance of spirit, that is reflected in the said work, is in my case compatible not only with the most profound physiological weakness, but also with an excess of pain. In the midst of the torments brought on by an uninterrupted three-day headache accompanied by the laborious vomiting of phlegm,—I possessed a dialectician's clarity par excellence, and in utter cold blood I then thought out things, for which when I am in better health I am not enough of a climber, not refined, not cold enough. My readers perhaps know to what extent I consider dialectics as a symptom of décadence, for example, in the most famous case of all: in the case of Socrates.— All morbid disturbances of the intellect, even that semi-stupor which follows fever, have remained to this day totally unfamiliar things to me, on their nature and frequency I had first to instruct myself by scholarly methods. My blood flows slowly. No one has ever been able to detect fever in me. A doctor who treated me for some time as one suffering from a nervous disease, finally declared: "No! there's nothing wrong with your nerves; it is only I who am nervous." Any kind of local degeneration absolutely indemonstrable; no organically originating stomach ailment, however much I may have suffered from profound weakness of the gastric system as the result of general exhaustion. Even my eye trouble, though at times dangerously close to blindness, only consequence, not causal; so that with every increase in vitality my vision also increased.— Convalescence means with me a long, all too long succession of years,— unfortunately it also means relapse, deterioration, periods of a type of décadence. After all this, need I say that I am experienced in questions of décadence? I have spelled it out forwards and backwards. Even that filigree art of grasping and comprehending in general, that finger for nuances, that psychology of "looking around the corner" and whatever else characterizes me, was learned only then, is the actual gift of that time in which everything in me became more subtle, observation itself as well as all the organs of observation. To look from the perspective of the sick towards healthier concepts and values, and again conversely to look down from the the fullness and self-assurance of rich life into the secret labor of the instinct of décadence—this has been my actual experience, what I have practiced most, in this if in anything I am a master. Now I know how, have the know-how, to invert perspectives [Ich habe es jetzt in der Hand, ich habe die Hand dafür, Perspektiven umzustellen]: first reason why a "revaluation of all values" is perhaps possible at all for me alone.
13.04.2007. (21:58)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
(nastavak) Setting aside the fact that I am a décadent, I am also its antithesis. My proof for this is, among other things, that I always instinctively chose the right means against wretched states: while the décadent as such always chooses means that are disadvantageous for him. As summa summarum [overall] I was healthy, as niche, as specialty I was a décadent. That energy for absolute isolation and detachment from my accustomed circumstances, the way I compelled myself no longer to be cared for, served, doctored—that betrayed an unconditional certainty of instinct as to what at that time was needful above all else. I took myself in hand, I made myself healthy again: the condition for this—every physiologist will admit it—is that one is fundamentally healthy. A typically morbid being cannot become healthy, still less make itself healthy; conversely, for one who is typically healthy being sick can even be an energetic stimulant to life, to more life. Thus in fact does that long period of sickness seem to me now: I discovered life as it were anew, myself included, I tasted all good and even petty things, as others cannot easily taste them,—I made out of my will to health, to life, my philosophy ... For pay heed to this: it was in the years of my lowest vitality that I ceased to be a pessimist: the instinct for self-recovery forbade to me a philosophy of indigence and discouragement ... And in what does one really recognize that someone has turned out well! In that a human being who has turned out well does our senses good: that he is carved out of wood at once hard, delicate and sweet-smelling. He has a taste only for what is beneficial to him; his pleasure, his joy ceases where the measure of what is beneficial is overstepped. He divines cures for injuries, he employs ill chances to his own advantage; what does not kill him makes him stronger. Out of everything he sees, hears, experiences he instinctively collects together his sum: he is a principle of selection, he rejects much. He is always in his company, whether he traffics with books, people or landscapes: he does honor when he chooses, when he admits, when he trusts. He reacts slowly to every kind of stimulus, with that slowness which a protracted caution and a willed pride have bred in him,—he tests an approaching stimulus, he is far from going out to meet it. He believes in neither "misfortune" nor in "guilt": he knows how to forget—he is strong enough for everything to have to turn out for the best for him.— Very well, I am the opposite of a décadent: for I have just described myself
13.04.2007. (21:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prvo jedna ko-rektura (relekture): poslednja rechenica prvog pasusa- njeno finale , takoreci, zrtva je moje izmeshtenosti- jebu me padezi. naime, govori se o telu kojE "duh svuda sobom nosi".
to je ono nevazno- namerno na pochetku.
vidish, i ja sam se vecheras pitao kako najbolje obujmiti smisao- ublaziti besmisao boraveci na Zemlji: sve mi je izgledalo kao betrug- prevara zusammenkunfta. romani diktiraju, prodaju kuznima i siromashnima duhom priche koje se ovi ne usudjuju da zagrizu u stvarnosti. rekao sam jednom Aeonu, sinu koji rado jede maslachke- mozda i zato da bi se poigrao sa mnom, ko zna?, da bi takvom jednom prilikom mogao ugristi pchelu za dupe: on je rekao- "bolje ja nju, nego ona mene", i slistio jedan odjednom. polen se razleteo oko nozdrva. kinuo je. o tome se radi- na kraju, jedini smisao, mog barem zivota, bio bi taj da sinu ispricham sve shto znam. ali, na shto kraci i efektniji nachin; ne bi li makar izbegli onaj ne-dorechivi ne-sporazum autoritativnog oca-mesara i lomnog sina-rechi. rech i meso, to su antonimi.
nisam siguran ukoliko je tvoja goresaopshtena ispovest romantichna literatura, a koliko istina. anyway, rado bivam onim koji , delimichno i zbog unheimlicher abwesenheit (odsustvo) ostaje nedorechen i neporechen, neobujmljen sablasnim darom kojim te je priroda obdarila - da se radi o bogu bio bi jurodiv- ahahahahahahahahahhahaha
lektura nas je odrzala - njojzi hvala ! nazdravimo, drugarice!
14.04.2007. (02:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vama? Au, de bre vama, pa vi jedva da ovo pratite, kako biste vi mogli moj roman da pročitate, black you? Dobro, dobro, možda napišem, uzeću drugi tjedan par sati od svakog dana, i kako je već pišem brzinom trača, dakle 12 warpsa/sec., natandrkaću vam taj roman čas posla. Zapravo, imate pravo. Nema šta više da se čita. Slabo, slabo je to... Evo, javlja Pooka da je umro i Kurt Vonnegut, najvjerojatnije od dosade, i možda zbilja postoji neka praznina koju treba popuniti, štatigajaznam. Čujte, pomognite mi malo: ja ću ostalo sam da udesim, tako da kritika dođe na svoje i da joj, kao predšasnik, 4 stoljeća zadam posla, ali vi mi samo recite o čemu biste čitali? Je l' može nekakav inverzni Da Vinci Code: zamislite recimo da netko o naslednika crno-žute dunavske k.u.k. monarhije ima literarnog dara, pa u ime Svetog Rimskog Carstava, Vertumna, Keplera i Deea opiči o judeomasonsko-trilateralno-skull&bonoj kabali koja se urotila protiv samih temelja Staroga sveta: suprotivu metafizičko-teoontološkim kategorijama kršćanske Evrope! Kidišu na sve: na prostor i vreme koji domalo nisu više transcendentalni uslovi percepcije, nego i sami postaju relativni!; razaraju svest i otvaraju vrata podruma i tavana: Zakona i Podsvesti, mater im jebem frojdističku!; ukidaju objektivne mogućnosti čak i eksperimentalne, pozitivne i egzaktne znanosti, skrušenom i pristranom spoznajom da je u svakom eksperimentu imanentno prisutan i spoznavatelj; razaraju prirodnu lestvicu tonova; uvode nadosjetilnu umetnost, osetilima nedostupnu sliku: šta je apstraktna slika, to se više neposredno ne vidi; samo društvo zasnivaju na rascepu i otvorenosti, a ne celini, sustavu i redu; umesto plesnih koraka, trotakta i vekovne geometrije plesa, tu je sada breakdance, popping, locking, i svi hibridi jazz&hip-hop grčenja...kao što je i budali očito, osnovne su kategorije helenskog i kršćanskog sveta snažno uzdrmane: svijest, svijet, vrijeme, prostor, subjetk, objekt, sve je to postalo nepostojano, relativno, nepouzdano, ili jednostavno isprazno, e da bi in ultima linea na ispražnjeno mesto jednog raspetog skandaloznog boga mogao zasesti nekakav mernički Demijurg. Tu se razvijaju brojne urote: masoni švercaju Lenjina u Oktobar; devetnaestostoljetne engleske i škotske zavere besne Balkanom u socijalnom eksperimentu socijalističkih republika; urotnici izabiru Gavrila Principa ne bi li pokazali da umesto Mihaelovog principa, vlada eon pod dominacijom arkanđela Gabrijela: G-princip!; organizuje se Prvi svetski rat, o čemu uverljivo piše R.Steiner, kao slobodnozidarsko obaranje konkurentnih europskih carstava: onog Romanova, i našeg, domaćeg, habsburškog; ezoterična Tulla porađa Hitlera, koji porađa holokaust: svetsku žrtvu paljenicu!; Iluminati vladaju čak i zabačenim provincijama, i pobedonosno na krov Doma Oca Domovine, dr.Ante Starčevića, stavljaju kipić Anđela lučonoše, pro-svetlitelja, iluminatora, Lucifera, dočim na južnom ulasku u Zagrob, mesto za grobom, obesno instaliraju piramidu s dolarske novčanice: ANNUIT COEPTIS! Zagrob postaje mesto konačnog obračuna: Kaptol gori u gloriji neba, sevaju plamenovi ljubičaste apokalipse, i grad koji leži na 16.meridijanu, koji je, kao što se zna, zemaljska senka projekcije mača Sv.Mihaela - čemu je uostalom posvećen Mihaljevac! - biva uzdignut na razinu atopičnog, izmeštenog, ne-u-mesnog mesta - mesta obračuna Dobra i Zla! E, tu se javlja naš junak, junak našeg doba: Šef Nebeske Garde i Moralne Policije u liku Nemanje Prvovenčanog II, cara vaseljenske posvudi, ktitor Kosmosa kao svoje Zadužbine! Je l' vam ovo dovoljno interesantno ili da ubacim kakve lokalne i ukarajinske devojke iz korporativnih komunikacija? Za politiku ne brinite, o tome se i radi: Nemanja ide po svetu i ponižava, maltretira pa i dekapitira, u skladu s karmičkom bilancom i diskrecionim pravom na Poslednji Sud, globalne i lokalne badže i dase, upada u Dnevnike i centalne informativne emisije, ispaljuje srebrn metak u Štrige, Štrigune i svekolike Vampire politike, a narod ga slavi, žene vole a deca opevaju! Uskoro izbija na vodeće mesto svetskih top-lista... Šta kažete?
14.04.2007. (12:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tajni
roman o tome je napisan, zove se Karneval, 7 pjevanje. brende, najteže će sebi biti skinutu masku
ako želiš da mjenjaš ljude, ne odmeći se...
14.04.2007. (13:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
...seresh Nesho, ako sam rekla: nama, onda sam mislila nama ( bez majestetskog plurala ), a morti i jesam, amorfnoj masi kojoj i ja pripadam, n'est pas ?
A da mi velish da ja ne zasluzujem citati taj moguci roman je idiotski, dokle got ima tko citati vredi pisati, ma kaj ja uopce tu na tebe trosim energiju, bolje mi je ici u kisno kenijsko popodne, setati kanalima po kojima curi smece i slicni komunalni garnirung, ovo je i onak besmislena komunikacija gdi covek rijetko kad opce more reci kaj misli. Nema veze.
14.04.2007. (14:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
roman o tome je napisan, zove se Karneval, 7 pjevanje. brende, najteže će sebi biti skinutu masku
ako želiš da mjenjaš ljude, ne odmeći se... (tajni 14.04.2007. 13:51)
Ma jes' kurac napisat. De može da bude napisat roman u kojem ima priča o Gavrilu Principu. To samo ja znam. Ozbiljno to kažem. Da moža nema mesto iz De Septem Secundeis, IOHN TRITEMIVS, gde se o tim nebeskim inteligencijama otvoreno govori? Ili misliš da znaš šta se priča još 1919., 12. decembra, u Dornachu, na predavanju Rudolfa Steinera 'The Mysteries of Light, of Space, and of the Earth'? Bože, što me smarate. Kako se dosadni, za popizdit. A što je najgore podinformirani. Pa šta vi bre po cele dane radite? Niko ništa ne zna ni o politici, ni o mačevanju, ni o istoriji, a bogme ni francuski! Jebeš takva čoveka što ne zna povest, ne ume da drži floret, a francuski mu je kao i latinski - mrtav jezik! Seljačine!
A ovo sa sopstenom maskom, to je pogotovo idiotarija: toliko sam Žižeka promiviso, a zakurac! Pa dobro, budalesine, zar ne znate da maska nije da skriva neko lice, nekakav identitet, nego je tu ne zamo zato jer ne skriva ništa, nego ponekad stoga da sakrije kako iza nje - nama ničega! Ili, ima upravo - NIŠTA! Ahahahahahahahh....
BTW, kad sam kod ovog smeha...Znaš li ti što je taj smeh? Što je Jokerov smeh, smeh koji ostaje i nakon njegove smrti? Šta smo ono dole o tome rekli? "But the paradox for me, as I try to develop in my work, is that death drive is a very paradoxical notion if you read Freud closely. Death drive is basically, I claim, the Freudian term for immortality. Death drive has nothing to do, as Lacan points out, convincingly, with this so-called nirvana principle where everything wants to disappear, and so on. If anything (and because of this I like to read Richard Wagner's operas where you have this), death drive is that which prevents you from dying. Death drive is that which persists beyond life and death. Again, it's precisely what, in my beloved Stephen King's horror/science fiction terminology he calls the "undead": this terrifying insistence beneath death, which is why Freud links death drive to the compulsion to repeat. You know, it can be dead, but it goes on. This terrifying insistence of an undead object."
Ahahahahahahahahahahahaha....
14.04.2007. (14:43)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
KINDLERS NEUES LITERATUR LEXIKON BAND 21. SEITE 538-539 KARNEVAL (ung.; KarnevĂ l). Roman des Kulturhistorikers und Philosophen Bela HAMVAS, entstanden 1948 bis 1950, aus dem Nachlaß veröffentlicht 1985. Schauplatz dieses philosophischen Monumentalromans, einer »metaphysischen Pikareske« (E. Haldimann) in sieben Büchern, vom Autor selbst als Schicksals- oder auch als Fehlbarkeitskatalog, als Dämonologie oder, HERAKLIT zitierend, als ,,Geschichte des zehntausendhäutigen Geistes" charakterisiert, ist der Karneval, eine universale Metapher fur die unendlichen Metamorphosen des Menschen in seiner metaphysischen und historischen Existenz. »Hamvas' Thema ist, losgelöst von nationalen und aktuellen Belangen, die Krise der universellen Zivilisation, der moralische Verfall des modernen Menschen« ~. Haldimann). Hauptgestalt des Buches ist Michael Bormester, der Sohn des Hilfsreferenten Virgil Bormester (dt. »Weinmeister«), der sich auf den Weg macht, seinen wahren Namen, seine Identität zu suchen. Der Erzengel Michael spricht ihn an, aber Virgil ist in unglückliche Abenteuer verstrickt und zur Identifikation nicht imstande, deshalb gibt er sowohl das Suchen, als auch den Namen Michael seinem Sohn weiter. Der Name Michael ist Mittelpunkt der gesamten Erzählung - und ihn kontrapunktieren die Maskennamen der 300 auftretenden Personen, in denen Michael sich selbst erkennen muß. Der Karneval ist Karneval, damit niemand seinen Platz behält, und so wird der Neugeborene in der Wiege vertauscht. Dem schizophrenen Jahrhundert entsprechend, leben die beiden vertauschten Kinder das Leben des jeweils anderen, was heißt, daß der einzige Michael zu zwei Personen wird. Der anfangs auf die Kleinstadt beschränkte Familienroman weitet sich in einem von mehreren konzentrischen Kreisen auf das Land und schließlich auf die fünf Kontinente aus. Und ebenso die Zeit, denn »was hier geschieht, gilt für alle Zeiten«. Das Romangeflecht umgreift die Ereignisse der vermeintlich realen Welt von der Jahrhundertwende bis 1950 und wird damit der sichtbaren, realen Geschichte gerecht, aber über ihr steht der esoterische Sinn, der Hüter der »wundersamen Veränderungen der Seele«. Beide sind verbunden durch das Funktionsgespräch zwischen dem Erzähler und dem »agent spirituel«; die Authentizität gewährleistet die unanfechtbare »Stimme«. Bei der Mobilisierung soll Mike, der extravertierte Clown und Gentleman, an die Westfront geschickt werden- aber schalkhafter als Eulenspiegel und Panurge (der Schelm aus Rabelais' Gargantua-Roman) und obendrein mit der Luzidität eines Strategen gesegnet - setzt er sich über den törichten und grausamen Machtapparat des Diesseits hinweg. Seine Ironie drängt mit den sprachlichen Purzelbäumen eines James Joyce auch noch zwei Nachbarländer in einen Krieg, ohne daß er auf der »Gegenseite« Michail wahrnimmt, den »Heiligen«, sein introvertiertes Ich, das vom östlichen Kriegsschauplatz kommend in russische Gefangenschaft geriet, die Taiga durchlitt, in Tibet die östliche Weisheit erlebte, China durchreiste und auf der Insel Sansibar an Land ging, wo Mike und Michail aus der westlichen und östlichen Hemisphäre zusammentreffen, also Michael Bormester seinem Selbst begegnet. Es zeigt sich, daß der Heilige und der Clown nicht nur zusammengehören, sondern auch austauschbar sind. Die »Vereinigung« im Tempel der Kali auf Sansibar wäre nicht zustande gekommen ohne Antennis, eine dritte Person. Der Anima-Spiegel des Michael Bormester ist der »älteste«, von der Zeitmaske unverhüllte; der strahlende Engel des Blendwerks lacht den aus, der die Masken für Wirklichkeit hielt. Mike und Michail, der leidenschaftliche Lachende und der spirituelle Leidende, erkennen in den Masken das Blendwerk der Welt. Kali, die Erdgöttin, ist das Blendwerk selbst, und in Antennis, dem strahlenden Engel, erkennt sie sämtliche Frauen, mit denen sie bisher rang.
14.04.2007. (14:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Die letzte Station der Wanderjahre Bormesters und der Reifung der Seele steht noch aus. Der Abstieg ins Jenseits gestaltet sich zum Höhepunkt des Romans und ist eine einzige Katabolie der Literatur des 20.Jh.s. Sein erster Führer ist Henoch, der »Jünger des Herm«, der den Erlöser als erster sah. Er begleitet ihn bis zum mystischen Todesfluß, in dem statt Wasser Massen von sich plagenden Seelen in die Ferne streben. Die Landschaft wird hell, auf dem Gipfel des Perlenbergs ist ein reglos strahlendes Gesicht zu sehen: Johannes der Täufer. Auf der höchsten Bergspitze erscheint erneut Antennis, eine Bettlerin, die die Schwelle hütet. Ihre Schönheit symbolisiert die Reinheit von Michaels Leben, ihre Lumpen und ihr Alter sind Zeichen für den Schmutz dieses Lebens. Hinter dem Edelsteintor quälen sich die für die Wahrheit Leidenden, die Friedliebenden, die Reinherzigen, die Aussätzigen, in gleißendem Licht die Bettler im Geist. Hier verharren sie bis zum Tag des Herrn, denn vor dem Jüngsten Gericht gibt es kein Heil und keine Verdammnis, bis dahin sind sie nur Wartende und ist der Himmel nur eine Vision. Weihnachten 1944. Michael hat seine Wanderjahre hinter sich, die Belagerung von Budapest verbringt er in einem Luftschutzkeller. Wieder ein Panoptikum, wieder ein Labyrinth, ein Karneval der Monomanien. Diesmal allerdings betrachtet der heimgekehrte Wanderer die comédie humaine nicht so unerbittlich satirisch wie in den vorangegangenen Kapiteln, sondern mit sanftem Humor. Der Humor ist die letzte Maske, sie kann bis zum letzten Augenblick nicht abgenommen werden. Doch die in bitterem Saft rotierende, unerlöste Welt bleibt zurück, und das motiviert das letzte Kapitel, das als ein Epilog zu sehen ist. Mit dem Bibliothekar Vidal tritt dem Anschein nach eine neue Person auf Der Erzähler spricht nicht aus, daß er eine neue Inkarnation des Michael Bormester wäre, laßt jedoch auch keinen Zweifel aufkommen, daß er zu den Geläuterten gehört, die auf das Heil im Jenseits verzichten, umkehren und sich in den großen Lebensfluß werfen, um wenigstens eine Seele zu retten. Denn »einmal im Leben erscheint der Engel jedem«.
Katalin Kemeny
14.04.2007. (14:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
na nashoj vetrometini ukrashtaju se ruze vetrova i jebivetri.
13.04.2007. (15:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Čini mi se dragi moj Igra da ću ja s ovdašnje, balkanske hrvatske vjetrometine doskora u neku civilizacijsku zavjetrinu, jer kao što vidiš, ovdje ljudi vape za elementarnim poštenjem, ali, tko to jebe. Lako je tebi među Nemcima. Samo, i opet, vidiš ti moj Igra kako je to ispalo da je naša riječ za Germane oznaka za nijemog čovjeka, onog koji nema Logos! Za nas, Slavene, Nemci su Barbari, nerazumni, bezumni, bezdušni Pagani lišeni ne samo Duha (Svetoga) nego i moći govora kao glasnog očitovanja umske prirode čovjekove!
Pa da popizdiš! Kakav mundus inversus.
Na dnu ovog ishlapjelog mora osjećam intenzivnu morsku bolest, vrtoglavicu, kao da hodam po izvrnutom stropu nekog napuštenog, potonulog broda čiji su podovi nadamnom kao jezivo podsjećanje gdje ja to i kako ja to neprisiljenom nekom greškom već par desetljeća ustrajno, kao da se ništa nije desilo (ili baš kao da se išta bitnog dešava) i dalje živim, inzistiram, trajem, čak i gluparam na sve moguće javne i poluprivatne načine od kojih je i ovaj blog jedan, ne najmanje suvišan i besmislen oblik, umjesto da okrenem natpis i izvjesim: Vraćam se odmah!, i odem u pičku lepu materinu na kraj svijeta pa i s onu drugu stranu, kao što je Johnny B. Štulić na počeku karijere pjevao (pravi genij: taj je u prvoj svojoj pjesmi, u prvom njenom stihu opjevao svoj kraj!):
Jednog dana nema me da nikada ne dođem
prijatelje koje znam ne poznajem kad prođem
kao da me nikada na svijetu nije bilo
(kao da me njezino tijelo nije htilo).
Da nisam malo pretjerao na kraju tjedna, a?
13.04.2007. (18:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
DerzaFanistori
Sjajan je Vincent!!! ;-)
Priznajem, osim Planeta majmuna, koji mi je bio malo flah, a i to uglavnom zato jer mi je taj remake bio nekako "ispod časti" njegovoj imaginativnosti, Burton me nikad nije razočarao.
Malo si under the weather, kak bi se reklo? Suosjećam. Mene ubi meteoropatija.
13.04.2007. (18:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
ma kak'i - gde preterao ? krajnje je vreme da zapalish iz te zabokrechine- negde gdje ce zrak biti providan i bez mirisa, gdje necesh moci da dishesh... i cheznucesh dok ce nocna mora, koju chesh chesto prvih dana i meseci sniti, biti : u Zagrobu sam ! opet- prokletstvo! i budicesh se u znoju- jer duh, zapravo onaj izmucheni misleci deo sebstva (tebstva), sublimni, samo polako realizuje izmeshtenost tela koji ga svuda sobom nosi.
dakle, spakuj svojih Sedam Stvari i budi na putu za jug!
poslushaj mene koji nikada ne greshi u zivotu zvanom greshka.
13.04.2007. (20:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
vertebrata
Ne može se pretjerati dok izražavamo ono što osjećamo. Nema istinitijeg od toga. Oni koji inzistiraju na normi inzistiraju zbog toga što su oni zaboravili osjećati. Ne rijetko se dogodi da se zalete pa pretjeraju u toj hinjenoj obazrivosti, pažnji, sućuti. Kafka je bio alergičan na takve manirizmom indoktrinirane zombije. A tko ne bi kad upravo takvi ljudi bez duše formiraju između ostalog i normu duše. Možda sam poopćio stvari, no istinito je ujedno i ono univerzalno. Ostaje nam, naravno, uvijek borba između njih i mene. ( I Arjuna odapne strijelu ...)
13.04.2007. (20:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Derza, Burton je genije. I ovaj mali, i onaj stari. Under the weather? Možda, samo ako je Vincent dokaz toga, onda smo ga različito doživjeli: ti kao Vincentova mama, ja kao Vincent: meni je naime Vincent straaaaaašno zabavan i duhovit, i dječak i film. Zapravo, smiješan. Mislim da je najbolja riječ ona splitska, sa svime što konotira: smišan!
Igra, i ti nastupaš kao Vinceova mama:"If you want, you can go out and play / It's sunny outside and a beautiful day."; koji vam je moj!? Kakvi su to maternalistički osjećaji? (Iako, imaš u načelu pravo: sjajno je sada recimo u Toskani ili Istri, svejedno, ako je to taj opis neba, zraka, podneblja....). Jedino, zrak tamo miriše, i to nevjerojatno, prodišeš punim plućima, ne treba ti pranayama, je li tako Vertebrata...?...
...Veeeerrrteeeebraaataaaaa...nešto sam pitao, sunce ti toskansko balavo!? Kakva Kurukšetra, kakva strijela, pa strijela jest odapeta ali da bi stigala do Rushdiea prvo mora prevaliti polovinu puta, pa pola od te polovine, pa osminu, potom šestnaestinu i tako ad infinitum, sve do infinitezimalno male mogućnosti bilo kakve kretnje koja se za cijelu jednu vječnost ne događa, ili odgađa, as you wish. Malo sam tvoje poopćene stvari doveo do apsurda, ali, istinito koje je univerzalno također je i apsurdno, i zato u njega i vjerujemo, barem Tertulijan, je li tako, tako je, sjedni, pet!
13.04.2007. (21:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Igra, prokletniče, kao i uvijek pročitao sam tvoj komentar i drugi puta, hladnog, i tek sad osjećam neslanost okusa tvojih riječi i podvalu koju si spremio: čitajući ih i kusajući, žvačući ih polako i pažljivo procjenjujući aftertaste, imao sam pred očima film čovjeka koji je pobjegao iz zatvora ali uzalud: svaku noć sanja da je u čeliji, shvativši da je tijelo doduše na slobodi, ali je on osobno i dalje, možda zauvijek, duhovno zatočen u tamnici nečiste savjesti ili možda grijeha! Kako si ti perfidan tip, pa to je za popizdit!
Pamtiš li onog našeg sugovornika s početka Vaseljene koji je u zatvoru i koji na kalendar u kutu bloga gleda kao kroz prozor ćelije: rešetke su kalendara rešetke prozora, vrijeme je tamnica: još ovaj dan, i još jedna noć, i još njih...Strašna slika i strašan uvid: strašno je ono jasno, zorno kao tvoj toskanski, istarski zrak i dan, ne kao košmarna noć koju mi prizivaš u san: jasnoća same metafore, jasnoća poredbe, jasnoća slike!
Čudesno je to: kao onaj Židov - Borgesova ideja - koji je Shakespearea aka Nevillea aka Bacona nadahnuo, svu trojicu naime, na lik Shylocka iskupivši sa tako za cijelu vječnost možda i nesvjesno, kao nistar, ostajući u svojoj pravednosti samome sebi skriven, tako se na nevjerojatan način dani provedeni u zatvoru tom čovjeku, našem sugovorniku, ipak ne čine uzaludnim: ako je dopušteno kazati, svo to vrijeme nije naprosto prošlo, jer je porodilo nevjerojatnu metaforu: tu, o vremenu kao zatvoru, o kalendaru kao zatvorskom prozoru. Tko zna što opravdava naše živote: nekoliko bitaka, kao Ahilov, jedna, dvije knjige, kao Homerov, ili možda tek jedna metafora, kao u ovom slučaju.
13.04.2007. (21:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
vertebrata
Zanimljivo je to sa pranayamom i cijelom famom oko yoge koja je danas degenerirana i devalvirana kao i sve drugo uostalom. Još davno, yogu su prakticirale Kshatriye, ratnički stalež drevne indije, kako bi ostali izbalansirani i tako u svakom trenutku spremni za borbu. No s vremenom su se pogubili ti inicijacijski ispiti za ulazak u kaste i počeli su ih naslijeđivati sa rođenjem. Tako se i yoga srozala na hobi i postala dobra za razgibavanje. Davno je znači započeo kolaps. Rekao bih negdje oko one veličanstvene 600 pr.n.e. što dokazuje i ovaj Tertulijan,pa on je potpuno izgubio razum. Pa taj je toliko nelogičan da je to apsurdno. Neću ga niti citirat niti spominjati više...bože mu pomozi...
13.04.2007. (21:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Pročitao sam sada i svoje odgovore na vaše komentare (zbog tipfelera naprosto) i primjetio sam - to se uoči prima vista - da sam ja možda i preočito pametan, neugodno pametan čovjek*, ako sam ja čovjek, ako to nije cijela sekta koja se skriva iza ovog šaljivog pseudonima. I ne samo to, nego postoji strašna diskrepancija između svega što ja govorim i ostaloga. Što mislite, trebam li nekako pokušati ublažiti tu fatalnu razliku, makar pri tom druželjubivom činu zatajio ili čak patvorio svoju autentičnu bit: možda ću tada prestati biti kao Vincent, ha?
__________
* To je moj križ! Oduvijek. Ljudi se u mom prisustvu uvijek osjećaju nesigurno, kao da se tijekom razgovora pitaju je li im zakopčan šlic i hoću li ih svaki čas dobrohotno opomenuti! Užasno je tako živjeti: uloviti nečiji pogled i vidjeti da on i ja u tom trenutku znamo da se jadan čovjek osjeća kao gol, kao čovjek od stakla, proziran, izložen, ranjiv, fragilan. Ta nemogućnost obmane, skrivanja iza maske/uloge, paraliza pri pokušaju da se bilo što projicira kao image, strašan je osjećaj i meni koji to sažaljivo pratim već desetljećima, a nekmoli onima koji ostaju spreženih usana i vrelog daha pri posljednjim mucavim slogovima sve tiših nesigurnih riječi. Ja nisam nimalo zaslužan za ovaj unheimlich dar: tu nejverojatnu sposobnost da isti čas proniknem svačiju fundamentalnu laž! To je kao vidovitost ili muzikalnost, nemam ja ništa s tim.
Svaka hiža ima svoga križa, a moja - vidite i sami - i kapelicu!
Što da radim?
13.04.2007. (21:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
vertebrata
Znam ja, znam ja!!!! Napiši roman tome!
13.04.2007. (21:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
P.S.
Neverovatno, ali tek sam sada otkrio da imam predšasnika; pogledajte (!):
Ecce Homo
How one becomes what one is
Why am I so wise?
1.
The good fortune of my existence, its uniqueness perhaps, lies in its fatality: expressing it in the form of a riddle, as my own father I am already dead, as my own mother I still live and grow old. This double origin, as it were from the highest and lowest rung of the ladder of life, at once décadent and beginning—this, if anything, explains that neutrality, that freedom from party in relation to the total problem of life, which perhaps distinguishes me. I have a subtler sense [Witterung: i.e., scent, as in a hunt] for the signs of ascent and descent than any man has ever had, I am the teacher par excellence for this—I know both, I am both.— My father died in his thirty-sixth year: he was delicate, kind, and morbid, like a being destined to pass by—more a gracious reminder of life than life itself. In the same year that his life declined mine also declined: in my thirty-sixth year of life I arrived at the lowest point of my vitality—I still lived, but without being able to see three paces in front of me. At that time—it was 1879—I resigned my professorship at Basel, lived through the summer like a shadow in St. Moritz and the following winter, the most sunless of my life, as a shadow in Naumburg. This was my minimum: meanwhile, "The Wanderer and His Shadow" came into existence. Doubtless, I knew about shadows in those days ... In the following winter, my first winter in Genoa, that sweetening and spiritualization which is almost inseparable from an extreme poverty of blood and muscle, brought forth "The Dawn." The perfect brightness and cheerfulness, even exuberance of spirit, that is reflected in the said work, is in my case compatible not only with the most profound physiological weakness, but also with an excess of pain. In the midst of the torments brought on by an uninterrupted three-day headache accompanied by the laborious vomiting of phlegm,—I possessed a dialectician's clarity par excellence, and in utter cold blood I then thought out things, for which when I am in better health I am not enough of a climber, not refined, not cold enough. My readers perhaps know to what extent I consider dialectics as a symptom of décadence, for example, in the most famous case of all: in the case of Socrates.— All morbid disturbances of the intellect, even that semi-stupor which follows fever, have remained to this day totally unfamiliar things to me, on their nature and frequency I had first to instruct myself by scholarly methods. My blood flows slowly. No one has ever been able to detect fever in me. A doctor who treated me for some time as one suffering from a nervous disease, finally declared: "No! there's nothing wrong with your nerves; it is only I who am nervous." Any kind of local degeneration absolutely indemonstrable; no organically originating stomach ailment, however much I may have suffered from profound weakness of the gastric system as the result of general exhaustion. Even my eye trouble, though at times dangerously close to blindness, only consequence, not causal; so that with every increase in vitality my vision also increased.— Convalescence means with me a long, all too long succession of years,— unfortunately it also means relapse, deterioration, periods of a type of décadence. After all this, need I say that I am experienced in questions of décadence? I have spelled it out forwards and backwards. Even that filigree art of grasping and comprehending in general, that finger for nuances, that psychology of "looking around the corner" and whatever else characterizes me, was learned only then, is the actual gift of that time in which everything in me became more subtle, observation itself as well as all the organs of observation. To look from the perspective of the sick towards healthier concepts and values, and again conversely to look down from the the fullness and self-assurance of rich life into the secret labor of the instinct of décadence—this has been my actual experience, what I have practiced most, in this if in anything I am a master. Now I know how, have the know-how, to invert perspectives [Ich habe es jetzt in der Hand, ich habe die Hand dafür, Perspektiven umzustellen]: first reason why a "revaluation of all values" is perhaps possible at all for me alone.
13.04.2007. (21:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
(nastavak)
Setting aside the fact that I am a décadent, I am also its antithesis. My proof for this is, among other things, that I always instinctively chose the right means against wretched states: while the décadent as such always chooses means that are disadvantageous for him. As summa summarum [overall] I was healthy, as niche, as specialty I was a décadent. That energy for absolute isolation and detachment from my accustomed circumstances, the way I compelled myself no longer to be cared for, served, doctored—that betrayed an unconditional certainty of instinct as to what at that time was needful above all else. I took myself in hand, I made myself healthy again: the condition for this—every physiologist will admit it—is that one is fundamentally healthy. A typically morbid being cannot become healthy, still less make itself healthy; conversely, for one who is typically healthy being sick can even be an energetic stimulant to life, to more life. Thus in fact does that long period of sickness seem to me now: I discovered life as it were anew, myself included, I tasted all good and even petty things, as others cannot easily taste them,—I made out of my will to health, to life, my philosophy ... For pay heed to this: it was in the years of my lowest vitality that I ceased to be a pessimist: the instinct for self-recovery forbade to me a philosophy of indigence and discouragement ... And in what does one really recognize that someone has turned out well! In that a human being who has turned out well does our senses good: that he is carved out of wood at once hard, delicate and sweet-smelling. He has a taste only for what is beneficial to him; his pleasure, his joy ceases where the measure of what is beneficial is overstepped. He divines cures for injuries, he employs ill chances to his own advantage; what does not kill him makes him stronger. Out of everything he sees, hears, experiences he instinctively collects together his sum: he is a principle of selection, he rejects much. He is always in his company, whether he traffics with books, people or landscapes: he does honor when he chooses, when he admits, when he trusts. He reacts slowly to every kind of stimulus, with that slowness which a protracted caution and a willed pride have bred in him,—he tests an approaching stimulus, he is far from going out to meet it. He believes in neither "misfortune" nor in "guilt": he knows how to forget—he is strong enough for everything to have to turn out for the best for him.— Very well, I am the opposite of a décadent: for I have just described myself
13.04.2007. (21:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Roman o tome?
A kome?
14.04.2007. (01:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Taško
Pametan jesi, al ima stvari koje te bune. Posjeti Kizzu, pocuclaj lizzu, nemoj skroz lijevo, i bit ćeš blizzu.
14.04.2007. (02:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
prljava igra (!)
prvo jedna ko-rektura (relekture): poslednja rechenica prvog pasusa- njeno finale , takoreci, zrtva je moje izmeshtenosti- jebu me padezi. naime, govori se o telu kojE "duh svuda sobom nosi".
to je ono nevazno- namerno na pochetku.
vidish, i ja sam se vecheras pitao kako najbolje obujmiti smisao- ublaziti besmisao boraveci na Zemlji: sve mi je izgledalo kao betrug- prevara zusammenkunfta.
romani diktiraju, prodaju kuznima i siromashnima duhom priche koje se ovi ne usudjuju da zagrizu u stvarnosti. rekao sam jednom Aeonu, sinu koji rado jede maslachke- mozda i zato da bi se poigrao sa mnom, ko zna?, da bi takvom jednom prilikom mogao ugristi pchelu za dupe: on je rekao- "bolje ja nju, nego ona mene", i slistio jedan odjednom. polen se razleteo oko nozdrva. kinuo je.
o tome se radi- na kraju, jedini smisao, mog barem zivota, bio bi taj da sinu ispricham sve shto znam. ali, na shto kraci i efektniji nachin; ne bi li makar izbegli onaj ne-dorechivi ne-sporazum autoritativnog oca-mesara i lomnog sina-rechi. rech i meso, to su antonimi.
nisam siguran ukoliko je tvoja goresaopshtena ispovest romantichna literatura, a koliko istina. anyway, rado bivam onim koji , delimichno i zbog unheimlicher abwesenheit (odsustvo) ostaje nedorechen i neporechen, neobujmljen sablasnim darom kojim te je priroda obdarila - da se radi o bogu bio bi jurodiv- ahahahahahahahahahhahaha
lektura nas je odrzala - njojzi hvala !
nazdravimo, drugarice!
14.04.2007. (02:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
vertebrata
A kome? "Za svakoga. I nikoga."
14.04.2007. (08:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
hm, kako kome ? Pa nama !
14.04.2007. (09:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Zakon brače
halo blog ti je super javi se!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
14.04.2007. (11:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Vama? Au, de bre vama, pa vi jedva da ovo pratite, kako biste vi mogli moj roman da pročitate, black you?
Dobro, dobro, možda napišem, uzeću drugi tjedan par sati od svakog dana, i kako je već pišem brzinom trača, dakle 12 warpsa/sec., natandrkaću vam taj roman čas posla.
Zapravo, imate pravo. Nema šta više da se čita. Slabo, slabo je to...
Evo, javlja Pooka da je umro i Kurt Vonnegut, najvjerojatnije od dosade, i možda zbilja postoji neka praznina koju treba popuniti, štatigajaznam.
Čujte, pomognite mi malo: ja ću ostalo sam da udesim, tako da kritika dođe na svoje i da joj, kao predšasnik, 4 stoljeća zadam posla, ali vi mi samo recite o čemu biste čitali? Je l' može nekakav inverzni Da Vinci Code: zamislite recimo da netko o naslednika crno-žute dunavske k.u.k. monarhije ima literarnog dara, pa u ime Svetog Rimskog Carstava, Vertumna, Keplera i Deea opiči o judeomasonsko-trilateralno-skull&bonoj kabali koja se urotila protiv samih temelja Staroga sveta: suprotivu metafizičko-teoontološkim kategorijama kršćanske Evrope! Kidišu na sve: na prostor i vreme koji domalo nisu više transcendentalni uslovi percepcije, nego i sami postaju relativni!; razaraju svest i otvaraju vrata podruma i tavana: Zakona i Podsvesti, mater im jebem frojdističku!; ukidaju objektivne mogućnosti čak i eksperimentalne, pozitivne i egzaktne znanosti, skrušenom i pristranom spoznajom da je u svakom eksperimentu imanentno prisutan i spoznavatelj; razaraju prirodnu lestvicu tonova; uvode nadosjetilnu umetnost, osetilima nedostupnu sliku: šta je apstraktna slika, to se više neposredno ne vidi; samo društvo zasnivaju na rascepu i otvorenosti, a ne celini, sustavu i redu; umesto plesnih koraka, trotakta i vekovne geometrije plesa, tu je sada breakdance, popping, locking, i svi hibridi jazz&hip-hop grčenja...kao što je i budali očito, osnovne su kategorije helenskog i kršćanskog sveta snažno uzdrmane: svijest, svijet, vrijeme, prostor, subjetk, objekt, sve je to postalo nepostojano, relativno, nepouzdano, ili jednostavno isprazno, e da bi in ultima linea na ispražnjeno mesto jednog raspetog skandaloznog boga mogao zasesti nekakav mernički Demijurg. Tu se razvijaju brojne urote: masoni švercaju Lenjina u Oktobar; devetnaestostoljetne engleske i škotske zavere besne Balkanom u socijalnom eksperimentu socijalističkih republika; urotnici izabiru Gavrila Principa ne bi li pokazali da umesto Mihaelovog principa, vlada eon pod dominacijom arkanđela Gabrijela: G-princip!; organizuje se Prvi svetski rat, o čemu uverljivo piše R.Steiner, kao slobodnozidarsko obaranje konkurentnih europskih carstava: onog Romanova, i našeg, domaćeg, habsburškog; ezoterična Tulla porađa Hitlera, koji porađa holokaust: svetsku žrtvu paljenicu!; Iluminati vladaju čak i zabačenim provincijama, i pobedonosno na krov Doma Oca Domovine, dr.Ante Starčevića, stavljaju kipić Anđela lučonoše, pro-svetlitelja, iluminatora, Lucifera, dočim na južnom ulasku u Zagrob, mesto za grobom, obesno instaliraju piramidu s dolarske novčanice: ANNUIT COEPTIS! Zagrob postaje mesto konačnog obračuna: Kaptol gori u gloriji neba, sevaju plamenovi ljubičaste apokalipse, i grad koji leži na 16.meridijanu, koji je, kao što se zna, zemaljska senka projekcije mača Sv.Mihaela - čemu je uostalom posvećen Mihaljevac! - biva uzdignut na razinu atopičnog, izmeštenog, ne-u-mesnog mesta - mesta obračuna Dobra i Zla!
E, tu se javlja naš junak, junak našeg doba: Šef Nebeske Garde i Moralne Policije u liku Nemanje Prvovenčanog II, cara vaseljenske posvudi, ktitor Kosmosa kao svoje Zadužbine!
Je l' vam ovo dovoljno interesantno ili da ubacim kakve lokalne i ukarajinske devojke iz korporativnih komunikacija? Za politiku ne brinite, o tome se i radi: Nemanja ide po svetu i ponižava, maltretira pa i dekapitira, u skladu s karmičkom bilancom i diskrecionim pravom na Poslednji Sud, globalne i lokalne badže i dase, upada u Dnevnike i centalne informativne emisije, ispaljuje srebrn metak u Štrige, Štrigune i svekolike Vampire politike, a narod ga slavi, žene vole a deca opevaju! Uskoro izbija na vodeće mesto svetskih top-lista...
Šta kažete?
14.04.2007. (12:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tajni
roman o tome je napisan, zove se Karneval, 7 pjevanje.
brende, najteže će sebi biti skinutu masku
ako želiš da mjenjaš ljude, ne odmeći se...
14.04.2007. (13:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
...seresh Nesho, ako sam rekla: nama, onda sam mislila nama ( bez majestetskog plurala ), a morti i jesam, amorfnoj masi kojoj i ja pripadam, n'est pas ?
A da mi velish da ja ne zasluzujem citati taj moguci roman je idiotski, dokle got ima tko citati vredi pisati, ma kaj ja uopce tu na tebe trosim energiju, bolje mi je ici u kisno kenijsko popodne, setati kanalima po kojima curi smece i slicni komunalni garnirung, ovo je i onak besmislena komunikacija gdi covek rijetko kad opce more reci kaj misli. Nema veze.
14.04.2007. (14:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Evo šta pišu protunarodni elementi:
roman o tome je napisan, zove se Karneval, 7 pjevanje.
brende, najteže će sebi biti skinutu masku
ako želiš da mjenjaš ljude, ne odmeći se... (tajni 14.04.2007. 13:51)
Ma jes' kurac napisat. De može da bude napisat roman u kojem ima priča o Gavrilu Principu. To samo ja znam. Ozbiljno to kažem. Da moža nema mesto iz De Septem Secundeis, IOHN TRITEMIVS, gde se o tim nebeskim inteligencijama otvoreno govori? Ili misliš da znaš šta se priča još 1919., 12. decembra, u Dornachu, na predavanju Rudolfa Steinera 'The Mysteries of Light, of Space, and of the Earth'?
Bože, što me smarate.
Kako se dosadni, za popizdit.
A što je najgore podinformirani.
Pa šta vi bre po cele dane radite?
Niko ništa ne zna ni o politici, ni o mačevanju, ni o istoriji, a bogme ni francuski! Jebeš takva čoveka što ne zna povest, ne ume da drži floret, a francuski mu je kao i latinski - mrtav jezik!
Seljačine!
A ovo sa sopstenom maskom, to je pogotovo idiotarija: toliko sam Žižeka promiviso, a zakurac! Pa dobro, budalesine, zar ne znate da maska nije da skriva neko lice, nekakav identitet, nego je tu ne zamo zato jer ne skriva ništa, nego ponekad stoga da sakrije kako iza nje - nama ničega! Ili, ima upravo - NIŠTA!
Ahahahahahahahh....
BTW, kad sam kod ovog smeha...Znaš li ti što je taj smeh? Što je Jokerov smeh, smeh koji ostaje i nakon njegove smrti?
Šta smo ono dole o tome rekli?
"But the paradox for me, as I try to develop in my work, is that death drive is a very paradoxical notion if you read Freud closely. Death drive is basically, I claim, the Freudian term for immortality. Death drive has nothing to do, as Lacan points out, convincingly, with this so-called nirvana principle where everything wants to disappear, and so on. If anything (and because of this I like to read Richard Wagner's operas where you have this), death drive is that which prevents you from dying. Death drive is that which persists beyond life and death. Again, it's precisely what, in my beloved Stephen King's horror/science fiction terminology he calls the "undead": this terrifying insistence beneath death, which is why Freud links death drive to the compulsion to repeat. You know, it can be dead, but it goes on. This terrifying insistence of an undead object."
Ahahahahahahahahahahahaha....
14.04.2007. (14:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
KINDLERS NEUES LITERATUR LEXIKON BAND 21. SEITE 538-539
KARNEVAL
(ung.; KarnevĂ l). Roman des Kulturhistorikers und Philosophen Bela HAMVAS, entstanden 1948 bis 1950, aus dem Nachlaß veröffentlicht 1985.
Schauplatz dieses philosophischen Monumentalromans, einer »metaphysischen Pikareske« (E. Haldimann) in sieben Büchern, vom Autor selbst als Schicksals- oder auch als Fehlbarkeitskatalog, als Dämonologie oder, HERAKLIT zitierend, als ,,Geschichte des zehntausendhäutigen Geistes" charakterisiert, ist der Karneval, eine universale Metapher fur die unendlichen Metamorphosen des Menschen in seiner metaphysischen und historischen Existenz. »Hamvas' Thema ist, losgelöst von nationalen und aktuellen Belangen, die Krise der universellen Zivilisation, der moralische Verfall des modernen Menschen« ~. Haldimann).
Hauptgestalt des Buches ist Michael Bormester, der Sohn des Hilfsreferenten Virgil Bormester (dt. »Weinmeister«), der sich auf den Weg macht, seinen wahren Namen, seine Identität zu suchen. Der Erzengel Michael spricht ihn an, aber Virgil ist in unglückliche Abenteuer verstrickt und zur Identifikation nicht imstande, deshalb gibt er sowohl das Suchen, als auch den Namen Michael seinem Sohn weiter. Der Name Michael ist Mittelpunkt der gesamten Erzählung - und ihn kontrapunktieren die Maskennamen der 300 auftretenden Personen, in denen Michael sich selbst erkennen muß. Der Karneval ist Karneval, damit niemand seinen Platz behält, und so wird der Neugeborene in der Wiege vertauscht. Dem schizophrenen Jahrhundert entsprechend, leben die beiden vertauschten Kinder das Leben des jeweils anderen, was heißt, daß der einzige Michael zu zwei Personen wird.
Der anfangs auf die Kleinstadt beschränkte Familienroman weitet sich in einem von mehreren konzentrischen Kreisen auf das Land und schließlich auf die fünf Kontinente aus. Und ebenso die Zeit, denn »was hier geschieht, gilt für alle Zeiten«.
Das Romangeflecht umgreift die Ereignisse der vermeintlich realen Welt von der Jahrhundertwende bis 1950 und wird damit der sichtbaren, realen Geschichte gerecht, aber über ihr steht der esoterische Sinn, der Hüter der »wundersamen Veränderungen der Seele«. Beide sind verbunden durch das Funktionsgespräch zwischen dem Erzähler und dem »agent spirituel«; die Authentizität gewährleistet die unanfechtbare »Stimme«.
Bei der Mobilisierung soll Mike, der extravertierte Clown und Gentleman, an die Westfront geschickt werden- aber schalkhafter als Eulenspiegel und Panurge (der Schelm aus Rabelais' Gargantua-Roman) und obendrein mit der Luzidität eines Strategen gesegnet - setzt er sich über den törichten und grausamen Machtapparat des Diesseits hinweg. Seine Ironie drängt mit den sprachlichen Purzelbäumen eines James Joyce auch noch zwei Nachbarländer in einen Krieg, ohne daß er auf der »Gegenseite« Michail wahrnimmt, den »Heiligen«, sein introvertiertes Ich, das vom östlichen Kriegsschauplatz kommend in russische Gefangenschaft geriet, die Taiga durchlitt, in Tibet die östliche Weisheit erlebte, China durchreiste und auf der Insel Sansibar an Land ging, wo Mike und Michail aus der westlichen und östlichen Hemisphäre zusammentreffen, also Michael Bormester seinem Selbst begegnet. Es zeigt sich, daß der Heilige und der Clown nicht nur zusammengehören, sondern auch austauschbar sind.
Die »Vereinigung« im Tempel der Kali auf Sansibar wäre nicht zustande gekommen ohne Antennis, eine dritte Person. Der Anima-Spiegel des Michael Bormester ist der »älteste«, von der Zeitmaske unverhüllte; der strahlende Engel des Blendwerks lacht den aus, der die Masken für Wirklichkeit hielt. Mike und Michail, der leidenschaftliche Lachende und der spirituelle Leidende, erkennen in den Masken das Blendwerk der Welt. Kali, die Erdgöttin, ist das Blendwerk selbst, und in Antennis, dem strahlenden Engel, erkennt sie sämtliche Frauen, mit denen sie bisher rang.
14.04.2007. (14:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Die letzte Station der Wanderjahre Bormesters und der Reifung der Seele steht noch aus. Der Abstieg ins Jenseits gestaltet sich zum Höhepunkt des Romans und ist eine einzige Katabolie der Literatur des 20.Jh.s. Sein erster Führer ist Henoch, der »Jünger des Herm«, der den Erlöser als erster sah. Er begleitet ihn bis zum mystischen Todesfluß, in dem statt Wasser Massen von sich plagenden Seelen in die Ferne streben. Die Landschaft wird hell, auf dem Gipfel des Perlenbergs ist ein reglos strahlendes Gesicht zu sehen: Johannes der Täufer. Auf der höchsten Bergspitze erscheint erneut Antennis, eine Bettlerin, die die Schwelle hütet. Ihre Schönheit symbolisiert die Reinheit von Michaels Leben, ihre Lumpen und ihr Alter sind Zeichen für den Schmutz dieses Lebens. Hinter dem Edelsteintor quälen sich die für die Wahrheit Leidenden, die Friedliebenden, die Reinherzigen, die Aussätzigen, in gleißendem Licht die Bettler im Geist. Hier verharren sie bis zum Tag des Herrn, denn vor dem Jüngsten Gericht gibt es kein Heil und keine Verdammnis, bis dahin sind sie nur Wartende und ist der Himmel nur eine Vision.
Weihnachten 1944. Michael hat seine Wanderjahre hinter sich, die Belagerung von Budapest verbringt er in einem Luftschutzkeller. Wieder ein Panoptikum, wieder ein Labyrinth, ein Karneval der Monomanien. Diesmal allerdings betrachtet der heimgekehrte Wanderer die comédie humaine nicht so unerbittlich satirisch wie in den vorangegangenen Kapiteln, sondern mit sanftem Humor. Der Humor ist die letzte Maske, sie kann bis zum letzten Augenblick nicht abgenommen werden. Doch die in bitterem Saft rotierende, unerlöste Welt bleibt zurück, und das motiviert das letzte Kapitel, das als ein Epilog zu sehen ist. Mit dem Bibliothekar Vidal tritt dem Anschein nach eine neue Person auf Der Erzähler spricht nicht aus, daß er eine neue Inkarnation des Michael Bormester wäre, laßt jedoch auch keinen Zweifel aufkommen, daß er zu den Geläuterten gehört, die auf das Heil im Jenseits verzichten, umkehren und sich in den großen Lebensfluß werfen, um wenigstens eine Seele zu retten. Denn »einmal im Leben erscheint der Engel jedem«.
Katalin Kemeny
14.04.2007. (14:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Prokleti Bela Hamvas!
14.04.2007. (14:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...