Komentari

lanxsatura.blog.hr

Dodaj komentar (34)

Marketing

  • posoljeni zrak

    Strahovi?? Ne može ih se objasniti.... Nikada ne bih rekla da si se bojala pasa jer čitam već dulje vrijeme ovdje kod tebe da ih imaš u stanu... I još mi je nešto jako čudno u ovom postu, ali o tome ne mogu i ne želim javno.... A vidim da nemaš mail adresu, pa do te neke druge prilike....
    Ja se bojim visine. Čak zna i zašto. Tata se oduvijek toga bojao. Jer, strahovi su naučena emocija. Majka ih prenosi na dijete i sukladno tome: svi koji su djetetu bliski možda su nekad nešto govorili, plašili dijete, ne znam što već ne... Ja sam se protiv ovoga pokušala boriti, ali nisam baš uspjela. Mogu nešto pogledati s visine, ali ta visina predmnijeva neku malu visinu. Stajati na ljestvama, pa ako se još malo zatresu.... Uh....
    No, dobro, da ne bih previše o tome....
    Želim ti dobru noć, mene nešto neka viroza srondala ali se nadam da ću sutra biti bolje nego danas iako je ovo danas užasno....
    Ali, da ne cvilim nad sobom.... Bit će dobro, znam...

    avatar

    14.12.2006. (18:55)    -   -   -   -  

  • katrida

    ........kad sam imala desetak godina na mene je zarežao vučjak sa brnjicom, uplašeno sam pogledala gazdu ali i on mi se zloćesto iskezio-od tada se bojim pasa..........kad sam imala svog psa, prestala sam se bojati..............kad više nisam imala psa, strah mi se opet vratio....

    avatar

    14.12.2006. (21:59)    -   -   -   -  

  • ledena

    Kako idem kroz život u meni se naizmjenično javljaju i nestaju strahovi od raznih pojava, bića, stvari.
    Kao mala, sanjala sam san o vješticama. Prilično stereotipno, zar ne? Ali ova je odvela moju mamu, baku, seku, pa i po mene je došla i vukla me za noge. Probudila sam se sa krikom i u suzama. Dugo, dugo sam se bojala, nakon toga, mraka, pojava skrivenih i prikrivenih. Pa i danas, ponekad, kada se pojavi neki šum ili nešto što ne mogu povezati ni sa čim poznatim. Dragi tada ide provjeravati vrata, prozore, sve ulaze u kuću. Na svjesnoj razini znam da nema smisla, ali onaj neki nesvjesni dio...panično se boji.
    Da li bi se bojala pasa da je Reda ostala tu, kod tebe? Tko zna? Strahovi ponekad imaju funkciju da nas drže na oprezu, možda i opravdano...

    avatar

    14.12.2006. (22:10)    -   -   -   -  

  • Festina lente!

    Uživam čitajući crtice iz tvoga života. Strahovi... Sjećam se da sam jednom sanjala vukove kako su ispred moje kuće i da ih moj otac pokušava potjerati, ali mu ne uspijeva. Tada sam bila petogodišnjakinja i strašno sam se bojala vukova. Mislila sam da će pojesti mene i moju cijelu obitelj, baš kao što su pojeli Crvenkapicu.
    I danas se ponekad bojim nečega... Zamišljam neke stvari...

    Laku noć:))))))))

    Osmijeh...

    avatar

    14.12.2006. (22:29)    -   -   -   -  

  • finding myself

    jako lijepo... jako zanimljivo... tako, isječci iz tvog života... i pišeš o Neri... strahovi... nikada se nisam bojao pasa... ni vecine zivotinja... mislim, dobro, nekih mozda da, ali nista neuobicajno...
    tako se ponekad covjek prisjeti svoje proslosti... razmisli o promjenama... i o uspomenama... nije to lose, s vremena na vrijeme...

    avatar

    14.12.2006. (22:42)    -   -   -   -  

  • Irida

    tvoja dva spomenuta sna koji su aktivirali strahove i u stvarnosti su vjerojatno bili regresivni snovi, da nisu već bi ih odavno zaboravila i strah iz sna ne bi prenijela u stvarnost, ostalo bi samo sjećanje na strašan san koji nema veze sa stvarnošću...lijepo napisano..

    avatar

    14.12.2006. (23:00)    -   -   -   -  

  • brlje

    i strah od pasa i sve što se dogodi u životu ima neko svoje zašto, to se jednostavno moralo odigrati... svaki strah koji nas zadesi samo ne valja potiskivati nego se što prije suočiti s njim, licem u lice... znam da ću zazvučati kao dosadna papiga koja po iksti put ponavlja naučenu rečenicu, ali užitak je iščitavati tvoje emocije umjetnički oblikovane u riječi! :) laku noć i tebi, aquaria! ;)

    avatar

    14.12.2006. (23:00)    -   -   -   -  

  • u ime...

    postoje neki snovi koji mi se često vraćaju, uvijek isti...već znam kako će se završiti, kao što unaprijed znam kako ću se osjećati... nikad se nisam posebno bavila snovima. ono što mi ostane upečatljivo iz sna, uglavnom sama odgonetim. ne vjerujem u simboliku jedinstvenu za sve ljude, jer svaki je čovjek jedinka za sebe. sama za sebe sve mogu otkiriti najbolje ja. a što se tiče straha ... svačega sam se ja bojala. strah je emocija, a emocija je samo jedan dio našeg cjelokupnog ponašanja. i iako se na emocije ne može svjesno djelovati, posrednim putem ipak može. u trenucima straha iznimno su važne misli...misli mogu ojačati ili oslabiti strah. no, to su sve samo ljudska objašnjenja :))) Bog nam kaže: Ne boj se! A njemu najviše vjerujem. pusa i pozdrav

    avatar

    15.12.2006. (14:23)    -   -   -   -  

  • betanija

    Fotografija je savršena!

    avatar

    15.12.2006. (16:06)    -   -   -   -  

  • Vladimir Ordanić

    Strahovi. Strepnje. Pouzdanja.
    Plaha duša djetinja.
    Ulice sa sjenama pasa iz davnina.
    Baskervilska jeza. Pa onda neka
    nježna kretnja s pametnim očima
    i vrelim dahom što samo nas čeka.
    Ustuknuća. Koraci. Šutnja.
    Joooj! Potakli ste me da zalutam
    u sjećanja!

    avatar

    15.12.2006. (16:07)    -   -   -   -  

  • 4pištolja

    bitno da se više ne bojiš... kiss

    avatar

    15.12.2006. (18:05)    -   -   -   -  

  • mirisdunje

    i sama sam se bojala psa, dok sam bila dijete...poslije, vise ne, volim zivotinje, psa smo uvijek imali u stanu kao kucnog ljubimca, cak i za vrijeme rata. Lijepu i ugodnu vecer i isti takav vikend ti zelim...

    avatar

    15.12.2006. (18:11)    -   -   -   -  

  • *VanVer*

    strahovi i strepnje naše su blokade.....ali kad se suočimo s njima, možemo se osjećati slobodnije..ugodan ostatak dana i veliki pozdrav=)

    avatar

    15.12.2006. (18:33)    -   -   -   -  

  • šumarKA

    Kada nekome kažem da sam se prije Lore jako bojala pasa nitko mi ne vjeruje. A ja sam znala prelaziti na drugu stranu ceste kada bi vidjela psa. Sjećam se da mi je kao maloj, mogla sam imati negdje tri ili 4 godine, jedan pas iz ruku oteo loptu i probušio je. Otuda strah. Tvoj post me prisjetio tog događaja iz djetinjstva.

    avatar

    15.12.2006. (20:03)    -   -   -   -  

  • melody

    Strah je zatvor koji se otvara iznutra ključem *ljubav ti pružam* ... kažu da je naše samo ono što smo drugima dali ... životinje to savršeno osjećaju ... i uzvraćaju na najljepši način ...
    Pozdav ti šaljem

    avatar

    15.12.2006. (20:24)    -   -   -   -  

  • Brunhilda

    uvijek mi je žao kad se netko nečega boji pogotovo pasa, ali mogu to razumjeti....
    drago mi je da si se ti prestala bojati i prigrlila tu malu pufnicu...
    lijepi pozdrav

    avatar

    15.12.2006. (21:09)    -   -   -   -  

  • posoljeni zrak

    Da. zaboravih reći: fotka je super... Zaokupio me poslije sadržaj posta pa mi to izmaklo... Dobra ti noć :))

    avatar

    15.12.2006. (22:19)    -   -   -   -  

  • milo djete

    dirljivo...ja se panično bojim pasa, i to isto kao i ti, zbog strahova iz djetinjstva. jedina mi je utjeha što mi svi govore da pas osjeća moja strah i paniku i da zato ne smijem...ali svejedno kad ugledam psa (najgore su mi čiuvave, a male su..), prelazim na drugu stranu ulice. jedno vrijeme sam silno htjela psa jer ih volim, ali bježim glavom bez obzira kad ih vidim...ironično.
    sjećam se jednog psa u selu moje bake, Dinga, koji je bio malen, brz i slobodno je trčkarao po selu.svojedobno mi je bila najveća noćna mora sresti Dinga u selu..:)

    avatar

    16.12.2006. (10:51)    -   -   -   -  

  • 5@k XIII.

    volim peseke!

    avatar

    16.12.2006. (14:16)    -   -   -   -  

  • pegy

    Zanimljivo je kako pamtiš neke segmente iako si imala samo 2 i pol godine. Ja se iz tog doba ne sjećam ničega. :) Nemam osobit strah od pasa, ali nije ni da straha nemam. Ne bojim se ovih malih, ali da bih sama krenula k nekom vučjaku, dogi, a i nekom malo manjem, ne bih. Da stvar nije u veličini, govori i moj strah (ili "strah") od buba. Ne znam kako to nazvati, jer ne bojim se da će me pojesti, ali postanem skoro neuračunljiva u blizi nekih. :)))

    avatar

    16.12.2006. (15:02)    -   -   -   -  

  • lady with smile =)

    I ja sam imala period kada sam se bojala pasa. Kada sam bila mala, volila sam trčati okolo, moji su me morali smirivati i dozivati, nikada nisu znali gdje sam. Bila sam pravi mali vražićak... Onda me je tata počeo plašiti i govoriti da ne trčim, da će doći pas i ugristi me. Kako su drugu djelu plašili vješticama, u novije doba policijom, mene su plašili psima. Tako je počeo moj strah...
    Panično sam ih se bojala do prije godinu dana. Ni sama ne znam kako je taj strah nestao, ali, postupno, sve sam ih se manje i manje bojala.
    Lijepo je imati sjećanje na životinju koja ti je prirasla srcu...

    avatar

    16.12.2006. (15:38)    -   -   -   -  

  • Big Blue

    Lijepa fotografija :-) Baš si detaljno opisala sjećanja iz djetinjstva, zanimljivo je kako se počinju javljati strahovi...Čim postanemo svjesni svijeta oko sebe, a to je valjda baš i vrijeme kad stvaramo prva sjećanja. Kasnije ih se jako teško osloboditi. Kao što je već rečeno u komentarima, ima situacija u kojima se dobro suočiti s vlastitim strahom da bi ga se prevladalo. Valjda ovisno o kakvom je strahu riječ. Čak i strah mora imati mjeru. :-)

    avatar

    16.12.2006. (16:53)    -   -   -   -  

  • Bocaccio

    Sinoć doživjeh jedan prekrasan i u isto vrijeme možda nesretan prizor. Izlazeći iz aerodromske zgrade jedna se je mlada djevojka vidjevši svog ljubimca zaletila preko ceste vičući i veseleći se jednom predivnom dlakavom stvorenju koje joj je veselo hrlilo u susret. Kako je bilo klizavo, okliznula se, pala klizala nekoliko metara u susret svom ljubimcu.
    "Ljubavi moja." orilo se iz njenog grla a pas je bio tako razdragan da je skakao od radosti.
    "To se zove ljubav." komentirao je prolaznik koji i sam ima jednu predivnu ljubimicu i mezimicu.

    Pitaš putopis ili fikcija? Reci mi gdje je granica na kojoj doživljeno postaje fikcija. I što je fikcija odnosno od kuda dolazi inspiracija.
    "I tako Sonja, kao što ti velim, nitko mi neće vjerovati da sam to doživio. Toliko je nevjerojatno da to treba pretočiti u priču." reče Furbi obračajući joj se.
    "Da." suglasi se Bocaccio. "To vrijedi zabilježiti."

    Pozdrav
    :wink

    avatar

    16.12.2006. (17:16)    -   -   -   -  

  • sunflower_sun

    strah je emocija..ono čega se bojimo dio je te emocije...promjenjljiv je kao i one slike koje nosimo kroz zivot..bas kao sliku Rede i Nere koja sada šeta...bojati se bezrazloga je već problematično no rješivo...kiss i pozz

    avatar

    16.12.2006. (18:20)    -   -   -   -  

  • rijeka

    Nema straha za junaka. Ovo je blog na kojem odmorim oči. Ugodni blagdani...

    avatar

    16.12.2006. (22:06)    -   -   -   -  

učitavam...