A joj... Opet plakanje, plakanje... I opet plakanje... Sister, ti si tamo otisla zbog raznih stvari; tuga i depresija nisu one stvari zbog kojih si otisla. Znas sta je najljepse u odlasku? Sto postoji (izvjestan) povratak. Barem u ovom slucaju. O odlascima bez povrataka, sada necemo... Oko neukusa: ja sam mislila da je patka sa secerom ukusna... jezi ga, cca 24 godine sam bila u zabludi :))) I dobro znas da ti nisi svicarski sir s rupama!!! Bar ne onaj s rupama koje se (sestrinski) ne mogu zatvoriti... A ti si strasno privilegirana zena: imas i stariju i mladu sestru... Uvijek, cak i kada nismo blizu... Misli na sebe malo. I nemoj biti tuzna... Jer ces nam se vratiti bolja. (A onda te necemo tako lako pustiti.) I ovakve srcedrapateljne teme ti dozvoljavam samo preko vikenda... Ipak sam ja (naj)starija sestra, moras me slusati... ;) Idem spavati, ti vjerojatno vec spavas. Samo jos jedna stvar - jos jedan paradoks - nismo nikad bile blize nego sad kada smo tako beskrajno daleko.... Lijepo spavaj.... I sanjaj... U snove ti nitko ne moze zadirati...
29.05.2006. (00:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
anci
No dobro, M. kao najstarija mora to tako sve racionalno,puno podrske i ,naravno, isprepleteno mudrim koje je godinama prednosti (citaj; starosti) stekla. Ja cu ti samo reci: NE, najljepsa stvar odlaska NIJE izvjestan povratak!!!Bolje bi i ljepse bilo da nisi isla na taaako dugo (i da odmah sprijecim komentare u stilu: ovo nas je vise povezalo i bla, bla... Mozda i je, ali je svejedno GROZNO...). Sto se tice svicarskog sira... Ma, svi smo mi svicarski sirevi, svjesni svojih rupa i svjesni da ne mozemo kroz zivot s propuhom u glavi, vec da postoje 'cepovi' koji ce to sredit (naravno sestrinski-tu se slazem s M.), i dovesti nas do onog finog, domaceg bez rupa :)))) Naravno da moras misliti na sebe i to sve, ALI: ja te razumijem, pa ako ja moram stalno cmoljiti doma, e pa onda mozes i ti nastaviti sa tim srcedrapateljnim temama.... ;))) Kao sto si rekla, to je sada IN! ;) Dobro, da razbijem sada ovu misaonu 'raspravu': ja sam sinoc sanjala, pazi sad, da sam dosla na aerodrom, skuzila da nemam putovnicu i trcala doma, na pola puta ustopirala nekog tipa koji me ostavio na nekoj livadi, i dalje opet trcala i plakala jer cu propusti avion... I onda je tel zvonio, ako si to ti zvala ujutro oko 9... hvala, spasila si me, jer mi je grozan bio san... Eto, toliko, idem uciti, a ti seka uzivaj, citaj i pripremaj nam 'teren'. Nadam se da je petrograd spreman na dvije sestre. E, kad bi i treca... Ali, ona je sad ZALJUBLJENA, pa joj oprastamo ;))) Volim te seka PUNO, PUNO, PUNO, do neba i zvijezda i najdaljeg Petrograda :)))
29.05.2006. (22:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
maslina
A šta da ja kažem? O vremenu, vremenu u kojemu ste vi, koje ispunjavate postojanjem, stvaranjem sebem svojim smijehom, odrastanjem, ljubavlju, zajedništvom, raspravama, suzama (Bože, samo nemojte plakati, pa ni od najbanalnije srcedrapateljnosti!) ... O vremenu koje je iza i ispred mene (Valjda ga još dovoljno imama!), o vremenu vašemu, onom prošlom i novome ... Znam da želim da imate sve vrijeme ovoga svijeta, i da bih željela imati moći da vam ga ponudim na dlanu ... Ali vjerujem da ćete ga znati i same uzeti, stvoriti ... Pamtim jednu rečenicu iz drugoga razreda OŠ (učiteljica je nešto čitala): Vrijeme leti, huji i prolazi. Svidjela mi se ta rečenica, urezala u pamćenje, kao da je sada čujem. Ne znam koliko je utjecala na mene, je li zato uvijek žurim i nikada nemam dovoljno vremena za sve što bih htjela??? "48 uri kad bi traja dan" ... (tako je jednom netko pjevao) - često poželim. A kvragu, što je s danima za koje normalan čovjek želi da što prije završe? U zaborav, ropotarnicu, kao da ih nije ni bilo. Kakve pečate vrijeme ostavlja, osim sijedih vlasi? Što nam nosi? Divno je što ne znamao, ma koliko bismo to htjeli. Uvijek je otvorena mogućnost iznenađenja i novih želja. Uvijek nove promjene, nova latica i nova boja ... Kako prolaznost ispunjava zadovoljstvom jedan život koji iz prikrajka promatra tragove vremena u vama, tragove urezane u čvrstim korijenima ... Od pečene patke koju si poželjela sa šećerom (Ni tada ti nije bila ukusna!) do ove koju si svrstala u neukus! Zar to nije jedini istinski smisao postojanja? I znam da tvoje sjedenje na klupici, na petrogradskoj kiši, tvoje misli zapisane (i nezapisane) imaju smisao puno veći od iskazanoga. To su "recke", duboke, na neuništivoj životnoj kori. Barem mojoj. Uh, Čupko laje, noć je (prava, svibanjska, dalmatinska, osuta zvijezdama), ovi zubi mi "mast vade" (ali sredit ću ih), vrijeme je za spavanje. I, moram i ja: U odlascima je najljepši povratak, ali, kvragu, zašto odlasci uopće moraju postajati? Zašto se moramo radovati povra(t)cima u kojima ćemo biti zajedno kada bi i bez odlazaka bili zajedno? A kakav bi svijet bio bez odlazaka i povrataka? Ne znam, sve je to previše za moj umirovljenički mozak, ali znam da te volim, da vas volim, da se radujem tvome povratku, da jedva čekam da tri sestre budu zajedno, a ja da samo iz prikrajka zirnem ... (šmrc, šmrc - ipak nisam izdržala). Zna li ovaj svijet koliko je dobio ovim trima sestrama? Lelić, čuvaj ove svpoje zapise, piši dalje, odlični su (profesionalno mišljenje)!
29.05.2006. (23:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
M.
A joj... Opet plakanje, plakanje... I opet plakanje... Sister, ti si tamo otisla zbog raznih stvari; tuga i depresija nisu one stvari zbog kojih si otisla. Znas sta je najljepse u odlasku? Sto postoji (izvjestan) povratak. Barem u ovom slucaju. O odlascima bez povrataka, sada necemo... Oko neukusa: ja sam mislila da je patka sa secerom ukusna... jezi ga, cca 24 godine sam bila u zabludi :))) I dobro znas da ti nisi svicarski sir s rupama!!! Bar ne onaj s rupama koje se (sestrinski) ne mogu zatvoriti... A ti si strasno privilegirana zena: imas i stariju i mladu sestru... Uvijek, cak i kada nismo blizu... Misli na sebe malo. I nemoj biti tuzna... Jer ces nam se vratiti bolja. (A onda te necemo tako lako pustiti.) I ovakve srcedrapateljne teme ti dozvoljavam samo preko vikenda... Ipak sam ja (naj)starija sestra, moras me slusati... ;) Idem spavati, ti vjerojatno vec spavas. Samo jos jedna stvar - jos jedan paradoks - nismo nikad bile blize nego sad kada smo tako beskrajno daleko.... Lijepo spavaj.... I sanjaj... U snove ti nitko ne moze zadirati...
29.05.2006. (00:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
anci
No dobro, M. kao najstarija mora to tako sve racionalno,puno podrske i ,naravno, isprepleteno mudrim koje je godinama prednosti (citaj; starosti) stekla. Ja cu ti samo reci: NE, najljepsa stvar odlaska NIJE izvjestan povratak!!!Bolje bi i ljepse bilo da nisi isla na taaako dugo (i da odmah sprijecim komentare u stilu: ovo nas je vise povezalo i bla, bla... Mozda i je, ali je svejedno GROZNO...). Sto se tice svicarskog sira... Ma, svi smo mi svicarski sirevi, svjesni svojih rupa i svjesni da ne mozemo kroz zivot s propuhom u glavi, vec da postoje 'cepovi' koji ce to sredit (naravno sestrinski-tu se slazem s M.), i dovesti nas do onog finog, domaceg bez rupa :)))) Naravno da moras misliti na sebe i to sve, ALI: ja te razumijem, pa ako ja moram stalno cmoljiti doma, e pa onda mozes i ti nastaviti sa tim srcedrapateljnim temama.... ;))) Kao sto si rekla, to je sada IN! ;)
Dobro, da razbijem sada ovu misaonu 'raspravu': ja sam sinoc sanjala, pazi sad, da sam dosla na aerodrom, skuzila da nemam putovnicu i trcala doma, na pola puta ustopirala nekog tipa koji me ostavio na nekoj livadi, i dalje opet trcala i plakala jer cu propusti avion... I onda je tel zvonio, ako si to ti zvala ujutro oko 9... hvala, spasila si me, jer mi je grozan bio san...
Eto, toliko, idem uciti, a ti seka uzivaj, citaj i pripremaj nam 'teren'. Nadam se da je petrograd spreman na dvije sestre. E, kad bi i treca... Ali, ona je sad ZALJUBLJENA, pa joj oprastamo ;)))
Volim te seka PUNO, PUNO, PUNO, do neba i zvijezda i najdaljeg Petrograda :)))
29.05.2006. (22:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
maslina
A šta da ja kažem? O vremenu, vremenu u kojemu ste vi, koje ispunjavate postojanjem, stvaranjem sebem svojim smijehom, odrastanjem, ljubavlju, zajedništvom, raspravama, suzama (Bože, samo nemojte plakati, pa ni od najbanalnije srcedrapateljnosti!) ... O vremenu koje je iza i ispred mene (Valjda ga još dovoljno imama!), o vremenu vašemu, onom prošlom i novome ... Znam da želim da imate sve vrijeme ovoga svijeta, i da bih željela imati moći da vam ga ponudim na dlanu ... Ali vjerujem da ćete ga znati i same uzeti, stvoriti ...
Pamtim jednu rečenicu iz drugoga razreda OŠ (učiteljica je nešto čitala): Vrijeme leti, huji i prolazi. Svidjela mi se ta rečenica, urezala u pamćenje, kao da je sada čujem. Ne znam koliko je utjecala na mene, je li zato uvijek žurim i nikada nemam dovoljno vremena za sve što bih htjela??? "48 uri kad bi traja dan" ... (tako je jednom netko pjevao) - često poželim. A kvragu, što je s danima za koje normalan čovjek želi da što prije završe? U zaborav, ropotarnicu, kao da ih nije ni bilo.
Kakve pečate vrijeme ostavlja, osim sijedih vlasi? Što nam nosi? Divno je što ne znamao, ma koliko bismo to htjeli. Uvijek je otvorena mogućnost iznenađenja i novih želja. Uvijek nove promjene, nova latica i nova boja ... Kako prolaznost ispunjava zadovoljstvom jedan život koji iz prikrajka promatra tragove vremena u vama, tragove urezane u čvrstim korijenima ... Od pečene patke koju si poželjela sa šećerom (Ni tada ti nije bila ukusna!) do ove koju si svrstala u neukus! Zar to nije jedini istinski smisao postojanja? I znam da tvoje sjedenje na klupici, na petrogradskoj kiši, tvoje misli zapisane (i nezapisane) imaju smisao puno veći od iskazanoga. To su "recke", duboke, na neuništivoj životnoj kori. Barem mojoj.
Uh, Čupko laje, noć je (prava, svibanjska, dalmatinska, osuta zvijezdama), ovi zubi mi "mast vade" (ali sredit ću ih), vrijeme je za spavanje.
I, moram i ja: U odlascima je najljepši povratak, ali, kvragu, zašto odlasci uopće moraju postajati? Zašto se moramo radovati povra(t)cima u kojima ćemo biti zajedno kada bi i bez odlazaka bili zajedno? A kakav bi svijet bio bez odlazaka i povrataka?
Ne znam, sve je to previše za moj umirovljenički mozak, ali znam da te volim, da vas volim, da se radujem tvome povratku, da jedva čekam da tri sestre budu zajedno, a ja da samo iz prikrajka zirnem ... (šmrc, šmrc - ipak nisam izdržala).
Zna li ovaj svijet koliko je dobio ovim trima sestrama?
Lelić, čuvaj ove svpoje zapise, piši dalje, odlični su (profesionalno mišljenje)!
29.05.2006. (23:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...