Komentari

samomisli.blog.hr

Dodaj komentar (23)

Marketing


  • osmijeh....

    cijeli život je iznenađenje u kojem naša sudbina vlada :-)))

    avatar

    26.05.2006. (10:14)    -   -   -   -  

  • Rock Roll

    Uh, uh, nadam se da će se bol ubrzo bar malo smanjiti. Na osnovu ovog što si napisala, dobio sam dojam da je bavljenje s osjećajima slično kao s vukom: do jedne mjere ih možeš pripitomiti, iskorititi, naučiti se od njih zaštititi, ali zapravo su samostalni i nepredvidivi. Može biti, može biti...

    avatar

    26.05.2006. (10:45)    -   -   -   -  

  • trill

    Žao mi je Uspe. Iskreno, ja tako velik gubitak, kao što si ti imala, ne mogu ni zamisliti. Previše boli. Vjerujem da to ide kao u nekim periodima i da nekad bude malo lakše, nekad teško, ali da je stalno prisutno. Nadam se da će uskoro biti nešto lakše...

    avatar

    26.05.2006. (13:05)    -   -   -   -  

  • pastir

    tražim riječi....tražim riječi...ma samo ću ostaviti trag da sam bio tu....

    avatar

    26.05.2006. (14:54)    -   -   -   -  

  • tipkojisjedi

    Arthur Rubinstein (1887 – 1982), pijanist koji je prošao mnogo toga u svom dugom životu, rekao je (otprilike) ovo: Kad bih znao da imam još samo dva dana života u bolnici - veselio bih se. Jer i to je život. I svatko donekle upoznaje svoj život, a o drugima ima nejasne slutnje.

    avatar

    26.05.2006. (15:33)    -   -   -   -  

  • Suputnica

    dear Uspe, kad bi bar postajale neke rijeci utjehe...

    avatar

    26.05.2006. (16:55)    -   -   -   -  

  • Big Blue

    Znaš kako se meni to čini...Koliko god bilo rečeno i napisano o osjećajima, koliko god ih razvrstavali, oni su toliko različiti i neponovljivi u istom obliku. Otprilike kao ono - ne možemo dvaput ući u istu rijeku. Tako je nekako i s osjećajima. Uvijek su to osjećaji, ali svaki put na novi način doživljeni i proživljeni. ;)

    avatar

    26.05.2006. (23:30)    -   -   -   -  

  • Tajanstveni osvetnik

    Jako mi je žao zbog Tvoje tuge koja Tobom vlada.
    Kada mi je Tata umro,a prošlo je već dosta vremena,žalio sam za svim onim trenucima koje nisam iz lijenosti proveo s njime.Žalim još i danas.Žalim za svim onim mogućim zajedničkim trenucima koje sam odbacio.I kajem se.I žalit ću još dugo,dugo,vjerojatno do kraja.Jer to je neizbrisivo.Ali to mora ostati negdje duboko u nama,jer inače naš život ne sliči ničemu.Pretvara se u patnju,krivnju,tugu ili bol.Zajednički nazivnik je i dalje žalost.No imaš Uspića,imaš prijatelje,imaš sebe i ne zaboravi...IMAŠ BUDUĆNOST.Imaš nade,maštanja,želje,a kako sam do sada iz Tvojih pisanija mogao zaključiti imaš i snage.I zato ustraj,ne predaj se,rasplači po potrebi,ali idi dalje.PODRŽAT ĆU TE,VJERUJ MI.Makar i ovako, preko bloga.

    avatar

    27.05.2006. (00:04)    -   -   -   -  

  • TobiasaRaskoljnikovljeva

    ................

    avatar

    27.05.2006. (10:34)    -   -   -   -  

  • pegy

    Slutim da si ovo napisala da bi nam izrekla svoju bol, ne jer si očekivala da ti ju mi možemo smanjiti. Rado bih da mogu, ali stvarno ne znam kako. Ono što si napisala je stvarno istina. No, koliko god je tužna, toliko je i ljudska. Nekako kad ovo čitam osjetim puninu riječi - čovjek. Ima jedan odlomak koji mi je posebno ostavio dojam, a to je ovaj predzadnji o onome što se nije dogodilo. Jer ono što se dogodilo možeš spremiti negdje i "izvaditi" kad god osjetiš potrebu. Ovo što se nije desilo je ono za što nikad ne možemo naći nadomjestak. Ali da završim, ipak si ti Uspomena i mislim da su uspomene one koje te guraju dalje i koje će ti otvoriti neka vrata za koja moždasada i ne znaš da postoje.

    avatar

    27.05.2006. (12:45)    -   -   -   -  

  • misko

    Ah, upoznavanje tuge, ljuljanje u njenom zagrljaju, nadanje kako umrtvljujemo osjećaje...vrlo dobro shvaćam o čemu govoriš, iako je moja vrst tuge sasvim drugačija i ne može se usporediti sa tvojom, jer tvoja je tako bolno konačna...žao mi je što patiš, istinski...pozdrav!

    avatar

    28.05.2006. (10:04)    -   -   -   -  

  • šumarKA

    Ja sam u nekim "predmetima" vječiti ponavljač. Nikako da naučim lekciju. :-(

    avatar

    28.05.2006. (12:53)    -   -   -   -  

  • Salome

    Kamena riječ se odronila
    Na moje grudi, žive, znaj.
    O,ništa,već sam spremna bila.
    I s tim ću nekako na kraj.
    Ja imam danas posla puno:
    Ubiti treba spomena jad
    I treba, srca kamenoga,
    Naučiti se na život sad.
    No neka...šumi vruče ljeto
    Ko praznik pod mojim prozorom.
    Ja sam odavno slutila sve to:
    Svjetlucav dan i pusti dom.

    A.Ahmatova

    drži se

    avatar

    28.05.2006. (12:59)    -   -   -   -  

  • jedna

    živimo u vremenu u kojem je brzina vrlo važna: brz je ritam života, natječemo se u svemu pa čak i u brzini preživljavanja bolnih situacija...za preživjeti bol treba vrijeme...a ono teće polako i bolno...za preživjeti bol treba vrijeme tugovanja...ne pomaže tu pozitivna psihologija tipa "ne misli na ono čega više nema", "usmjeri se na rad" i sl. plači kad ti se plače, ne pravi se da si sretna kad si tužna... daj si vremena... znam kako je kad boli... i vjeruj, vrijeme je zaista jedini tvoj saveznik...koliko dugo??? onoliko koliko kome treba!!!

    avatar

    28.05.2006. (20:27)    -   -   -   -  

  • beštijica

    Vrijeme liječi sve. Otrcano, ali istinito. Uostalom, sve znaš...

    avatar

    28.05.2006. (23:52)    -   -   -   -  

  • Švrčka

    Nisam dosad na tvom blogu ostavila komentar, iako otkad sam te "otkrila" jako volim navratiti u tvoj kutak. Sama nisam nikad proživjela gubitak kakav si ti sama iskusila, no trenutno sam, nadam se u vrlo brzo prolaznoj "fazi", koja me ispunjava nevjerojatnom tugom, i zato me moram priznati ovaj tvoj post toliko dublje pogodio. Tim više što se u svakoj tvojoj rečenici mogu pronaći, pogotovo u tvojim razmišljanjima o osjećajima. Sama sam si prečesto govorila kako su osjećaji nepredvidivi i baš takvi kao da imaju neki svoj život. Nadam se da će tuga makar malo splasnuti. Velikim djelom znam da hoće, no to nimalo ne olakšava trenutke kad je tu, tako bolno prisutna. No sve je to život, a život je ipak lijep i ja u to želim vjerovati..

    avatar

    29.05.2006. (12:04)    -   -   -   -  

  • alkion

    U stvari, najgore je ono kad ti se učini da Ga vidiš negdje u gužvi, onaj njegov prepoznatljivi hod, neki pokret koji je bio samo njegov, onaj njegov stas koji je upravo zamakao za ugao ispred tebe. To isčekivanje, ta želja da je tu, ta nada kako se pojavljuje... Previše dragih kolega sam ispratio i znam kako ti je. Na moju "sreću" ne letim više pa su i ti trenuci iza mene. Mogu ti reći da ona priča o vremenu koje liječi sve rane nije točna. Uvijek, ali uvijek sjećanje izaziva tugu i bol. Vremenom samo naučimo (kako i sama kažeš) da se s tom tugom nosimo, da tu tugu pakiramo u drago sjećanje, da izvlačimo iz tog sjećanja samo one ljepe i nezaboravne trenutke koji su u to doba izazivali neizmjernu radost. Možda malo zvuči suludo ali mi je znao ublažiti tugu i bol "razgovor" s njima, Znao sam navečer kad legnem satima "razgovarati" u mislima i reći im sve ono što mislim da nisam stigao ili mogao prije. Pozdravljam te i nadam se da će ipak prevladati radost života i ljepa budućnost s memory mladićem. :)))

    avatar

    29.05.2006. (22:38)    -   -   -   -  

  • misteriozo

    neizgovoreno, neostvareno, nedočekano.... to stvarno najviše boli. ali ipak, unatoč svemu, vjerujem da ljubav (a ne vrijeme), liječi sve.

    avatar

    30.05.2006. (22:19)    -   -   -   -  

  • ŠKORPION12

    ...OSJAĆAJI su uvijek jedinstveni - i zato su sve teorije uzaludne... jer svi volimo na svoj način.. želim ti da uskoro iskusiš lijepu stranu LJUBAVI...

    avatar

    01.06.2006. (12:32)    -   -   -   -  

  • hvala što ste bili

    znam sve o tome.

    avatar

    01.06.2006. (16:51)    -   -   -   -  

  • ....Demjan

    Znam o čemu govoriš, jer i sama sam se našla u situaciji u kojoj su me ljudi "znalački" poučavali da će vrijeme izlječiti rane. Ne vjerujem, jer ne jenjava, a svaka pomisao je bolna kao i prva. Istina je samo da sam se suočila sa činjenicom da nema povratka na staro, ali moji se osjećaji nisu promjenili. Kad bih barem mogla da me mimoiđe svaka takva čaša, ali znam da neće. kako ti kažeš treba živjeti, a i to je dio života.

    avatar

    02.06.2006. (15:40)    -   -   -   -  

  • Friva

    Ne mislim da vrijeme liječi sve, ali sigurno pomogne da se nekako lakše nosimo sa tom boli.

    avatar

    02.06.2006. (20:36)    -   -   -   -  

  • nema me

    možda je praksi teško biti odlikaš, ali tebi evo petica iz teorije!!!

    avatar

    04.06.2006. (16:53)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se