Drago mi je da si navratila! :) A što se tiče dede, tako sam preboljela smrti dede i bake, i imala sam grižnju savjesti zbog toga... Nekako mi se čini da ću završiti poput Camusovg Stranca (jel to ona knjiga gdje mu sude jer nije plakao na majčinom sporovodu?)
23.01.2006. (18:16)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nemoj da te grize, to se samo um brani od preopterećenosti. Kad malo prođe vrijeme biti će ti jasnije koja je rupa stvarno nastala zbog didine smrti. Kad je moj umro pred 4 godine, nisam bila pored njega što mi je strašno žao ali tako to biva, a bili smo zadnji put zajedno dva ili tri mjeseca prije i slikala sam samo baku sa njihovom bedastom kujom, a dida koji je sjedio pored je ostao neulovljen fotačem i ja se zbog toga na neki način grizem još uvijek jer sam u trenutku kad sam slikala njega namjerno ispustila sa slike jer mi nije bio baš po volji taj čas (gunđao je nešto), a sad bi dala ne znam što da sam ga ulovila u zadnji kadar. Ali eto...život ide dalje...šta se može... Drago mi je da si se vratila :)))
24.01.2006. (02:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Plač nikako nije pokazatelj koliko netko pati. Ja npr. za svojim ocem sam sve zajedno pustila manje suza nego na susjedovom sprovodu gdje sam išla iz pristojnosti prema susjedovoj obitelji. Svatko reagira drugačije u toj situaciji, a sigurna sam da imaš svoj način hendlanja te tuge. Recimo, meni je i crni humor jedan vid hendlanja tuge iako nekom sa strane zvuči morbidno. Budi na miru sama sa sobom. Na kraju krajeva, budi sretna što ti je dida imao normalan životni tijek, sigurno je proživio dobar komad života, vidio unuke, ušao u starost... Neki to nikad neće doživjeti. Gledaj na to i kao na nešto što se moralo dogoditi, prirodni slijed... Boli, da, ali život ide dalje i sasvim je normalno da se vraćaš u neku svoju kolotečinu...
24.01.2006. (09:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
jazzie
Drago mi je da si navratila! :) A što se tiče dede, tako sam preboljela smrti dede i bake, i imala sam grižnju savjesti zbog toga... Nekako mi se čini da ću završiti poput Camusovg Stranca (jel to ona knjiga gdje mu sude jer nije plakao na majčinom sporovodu?)
23.01.2006. (18:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Petra 23-10
Mislim da sam svaka utjeha bi zvučala glupo....jer najbolje sama znaš što osjećaš.Jučer sam te tu tražila i drago mi je da si se javila.
23.01.2006. (21:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bugenvilija
Nemoj da te grize, to se samo um brani od preopterećenosti. Kad malo prođe vrijeme biti će ti jasnije koja je rupa stvarno nastala zbog didine smrti. Kad je moj umro pred 4 godine, nisam bila pored njega što mi je strašno žao ali tako to biva, a bili smo zadnji put zajedno dva ili tri mjeseca prije i slikala sam samo baku sa njihovom bedastom kujom, a dida koji je sjedio pored je ostao neulovljen fotačem i ja se zbog toga na neki način grizem još uvijek jer sam u trenutku kad sam slikala njega namjerno ispustila sa slike jer mi nije bio baš po volji taj čas (gunđao je nešto), a sad bi dala ne znam što da sam ga ulovila u zadnji kadar. Ali eto...život ide dalje...šta se može... Drago mi je da si se vratila :)))
24.01.2006. (02:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
beštijica
Plač nikako nije pokazatelj koliko netko pati. Ja npr. za svojim ocem sam sve zajedno pustila manje suza nego na susjedovom sprovodu gdje sam išla iz pristojnosti prema susjedovoj obitelji. Svatko reagira drugačije u toj situaciji, a sigurna sam da imaš svoj način hendlanja te tuge. Recimo, meni je i crni humor jedan vid hendlanja tuge iako nekom sa strane zvuči morbidno. Budi na miru sama sa sobom. Na kraju krajeva, budi sretna što ti je dida imao normalan životni tijek, sigurno je proživio dobar komad života, vidio unuke, ušao u starost... Neki to nikad neće doživjeti. Gledaj na to i kao na nešto što se moralo dogoditi, prirodni slijed... Boli, da, ali život ide dalje i sasvim je normalno da se vraćaš u neku svoju kolotečinu...
24.01.2006. (09:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
slaven178
prvi put sam ovdje, odlično je!
24.01.2006. (15:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...