komedija

promocija bovićevih "metastaza", "hrvatskog trainspottinga" u čakovcu nije me ostavila ravnodušnim, a to je vjerojatno ono u kaj autor, zahvaljujući svojoj estetici ružnog i šokantnog, more biti siguran i na kaj je najviše računal.
roman je to o brutalnim dečkima iz zagrebačkog kvarta devedesetih koji ne "jebu živu silu", upadaju u močvaru i razbijaju srbe i pederčine, "masone, ili kaj su već, sve je to ista gamad", drogiraju se u podrumu, kradu metadon majci na samrti itd. itd. sve u istom brutalnom, "do pretjeranosti mračnom" tonu. zbog toga, "metastaze" djeluju više kak neki novi hrvatski šund, nego kak literatura koja pretendira biti ozbiljna kritika postratnog, tranzicijskog hrvatskog društva.
autor teksta koji se vješto i marketinški proračunato (a možda i zato jer mu je stvarno bed, kak veli u intervjuu, zbog roditelja i kolega s posla) krije iza pseudonima primijenil je na svom prvijencu provjerenu formulu postmodernističke dekadencije koja ide do krajnjih točki gadosti, formulu koju smo imali prilike iščitati (kak je to perišić primijetil) u welshovom "trainspottingu", u stewartu homeu, pa čak i u "američkom psihu", ili j.t.leroyevoj "sarah". možda baš po uzoru na potonjeg navodnog klinca-kamiondžijske kurve, autor "metastaza" je odlučil igrati se s vlastitim identitetom. a možda i ne, ali to nije važno.
pustimo promućurnog autora i sve njegove književničke, literarne i ine kvalitete i sve epitete koje su mu kritičari prišili, a v koje ne mislim sumnjati (jer so called bović piše fakat dobro - tečno, dinamično i uvjerljivo).
ono kaj mene muči je trenutni ukus koji vlada na domaćoj književnoj sceni, a koji kaska za svetskim ukusom (ovo je, nadam se, podupreto navedenim autorima koji su napisali to na kaj se referiramo prije desetak let.) to kaj kaskamo za svetskim trendom, to nije bed. nije me briga za svetski trend. nije me ni za domaći, iskreno. ali bed mi je dok vidim kritičare kak gruvaju gluposti i dok se oko nečeg digne tolka pompa, da se čovek pita - jel tu u pitanju dobar roman, ili dobra promocija?
"ono što me privuklo 'metastazama'", priča kritičarka na promociji, "nisu lijepe slike, nego upravo suprotno."
ženo, pa kaj ti nisi čitala dalje od "mostova okruga madison"?
ili: "ovaj roman ne govori o junacima, nego o antijunacima - narkomanima, otpadnicima društva, razbijačima, izgubljenoj generaciji..."
wow! kak kul! niko nikad nije pisal o antijunacima!
no, da ne kenjam previše, možda sam lud, možda glup, možda ne kužim stvari, ali mene stvarno ne fascinira roman o brutalnim dečkima iz maksimira, o dekadenciji postratne zagrebačke generacije mladih klipana, o mambo-jumbo-joj-gledajte-kak-se-stvari-o-kojima-gledamo-na-telki-događaju-tu-pokraj-nas-a-da-nismo-bili-svjesni-toga stvarima. bar ne u tolkoj mjeri da ga se proglašava "otkrićem ljeta".