ponedjeljak, 14.09.2009.

Mrgud

Mrgud

Neki dan rješavam test-kviz koji mi je poslala prijateljica. Smiješno ga je takvim nazvati, ali riješila sam ga jer mi već tjedan dana stoji u 'pošti' i umjesto da ga obrišem, raspoloženje me potapša po ramenu da je ponekad dobro zabaviti se glupostima. Dakle, naziv spornog kviza glasi: Koji si štrumpf? Smijte se, dapače poželjno je. Jer takva su bila i pitanja, nerealna, čudna i nepovezana jedna s drugima. I onda razočaranje. Ja, mrgud.

Nisam odgovorila zadovoljavajuće za bilo kojeg drugog lika poznatog crtanog serijala, a štrumpfeti se nisam ni približila. Nisam se tome nadala, ali nisam dugo tugovala. Na trenutak sam se zamislila nad vlastitom procjenom traćenja slobodnog vremena, ali ubrzo sam odustala od daljnjih analiza.

Nedugo zatim me počelo smetati, dan za danom prisjetila sam se nedostojna rezultata i počešala ga kao da me svrbi između slova m-r-g-u-d, pitajući se ima li istine u slučajnosti, jer se slično osjećam u zadnje vrijeme. Između čela i jezika rijetko me namami potreba gužvanja obraza i rastezanja usana, a danas popodne svoju je konačnu potvrdu dao slučajan susret, udarivši crvenim štambiljem na dosje ovog sudionika natjecanja iz simpatičnosti. Kolega, bolje rečeno dalji znanac kojeg sretnem jednom u mjesec dana i s njim progovorim na nekoliko minuta, trči zamnom na ulici. Čovjek me zove, ali ne čujem, jer kud imam svojih misli na pretek, još tražim pjesmu na mobitelu i stavljam slušalice. Dotrči do mene s obližnje terase, pozdravlja me i zove na kavu s prijateljima. Ja odmah pomislim da nije normalan, sigurno je kakav manijak ili nešto želi od mene jer zašto bi mi zajedno pili kavu? On nasmijan, dobre volje pruža ruku, a ja ga mjerim od glave do pete i mislim si da kod kuće ima ženu i dijete i što sad hoće od mene?

Odbila sam jer nam je jedina zajednička tema ona s posla, a na slobodan dan mi se ne razglaba o tim stvarima. Odbila sam i zato što me preplavio strah od druženja. Naučila sam se tražiti razočaranje u drugima i prije nego ih upoznam, da skratim nade i razmišljanje. Ali njegov duh i pogled još uvijek mi je u sjećanju, dugo nisam vidjela nekog neopterećenog i gotovo sretnog, što mene stavlja u kut na suprotnu stranu, usputno mi dozivajući krivnju i čuđenje. Kako sam nastavila hodati osjetila sam da se dio njegova osmijeha preslikao na mene, makar dio puta, a zatim sam shvatila da se opet mrštim, zabrinuto misleći kako sam to nekad bila ja. Ako su ljudi mogli bilo što reći o meni, prvo bi rekli da sam nasmijana i vedra, pozitivna, otvorena, a sada sam sve osim toga. Dopustila sam da me obveze i manjak uspjeha preoblače u crno i sivo, brišu toplinu s lica i crtaju grublje poglede. Sada sjedim za ovim stolom, čitam napisano i opet se mrštim. Na samu sebe. Dozvoljavam si opteretiti se svim i svačim. Važem koliko je korisno da to priznajem. Divim se ljudima kako su se neki jednom divili meni i pitam se hoću li otjerati ovog mrguda, ustaljene rečenice i uzdahe starca u mladim grudima. Možda za to trebam pomoć, a ne znam kako je tražiti, jer sam se navikla sve raditi sama...

- 17:36 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.