Kolegica Mica

Imam talent. Ustanovila sam ga kao takvog samostalno na temelju dokaza koje sam prikupljala prethodno i čije ću posljedice osjećati naknadno. Imam talent biti shvaćena kontradiktorno, potpuno suprotno od namjere zbog čije se prirode pri težnji ispravljanja doimam licemjerno.

Jer kao da spašavam stvar onoga što nije trebalo biti spašavano, ja sigurnosnim pojasom utapljam plivača koji se naizgled odmarao na površini mora lijeno plutajući kamo ga nosi plima. Odlučila sam se stoga povinuti kao grana, volji vjetrovitog kozmosa, iskusnijeg i moćnijeg protivnika kojeg moje inaćenje tek draška po obrazima. Uporno suprotstavljanje za mene ponekad nije izbor već biološka potreba kao disanje, ali sve više uočavam moguće koristi od držanja daha ispod vode. Biti očit u većini se slučajeva ne zahtijeva niti je poželjna osobina zbog čega pati moj karakter koji se sudara s tuđima, pa uviđam da se moram podvrgnuti kreativnim mislima da bi izvana odgovarala porotnicima u slučaju mog napredovanja. I nije licemjerna, ni izbliza kako bi se mogla prosuditi, moja druga izrasla vanjština, ali nije ona istinska ja koja svakog dana obitava u zadovoljstvu bivanja slobodna.

Tada pomislim kako je cijena oslobađanja samoća koju rado prigrlim kada pišem jer se unatoč poimanju samovanja osjećam bliža ljudima, prisjetim se užitka proizvoljnosti vlastitih ideja i čini mi se da u tom času više shvaćam život, iako se kasnije ono pokaže kao zabluda. Jer živjeti dva života uobičajena je funkcija svakog čovjeka koja zahtijeva stalan balans improvizacijom pravila. Obično tada pati nutrina jer zabrane i suzdržavanja proplaču uslijed uskraćivanja koja su nužna za uspijevanje u svijetu bez utjehe. I to je nadasve prijetvorno, ali efikasno, većinom krajnje uspješno ako se lucidno izabire ono što daje manje emocionalne zadovoljštine da bi se ostvario uspjeh koji se zbraja i zanemaruje osjećanje kroz duševnu idilu i namnožene uzdahe. U svakodnevnim bitkama, porazima, trgovanjem sviješću, nedorečenim postupcima i namjernim žrtvama dobrog ili lošega, presudno je ne izgubiti pojam rezultata koji se lijepi na čovjeka time mu mijenjajući izgled i ustrajnost nastojanja.

Sačuvati pravog sebe u mnoštvu drugih 'ja' i znati kada ga i pred kime osloboditi uvijek mi se činila nedostojna zanimacija. No biti jedan i isti uvijek, nije bezopasna filozofija života stoga ulažem u kompromise i precizno važem koliko ću se dati preoblikovati da stignem do cilja. Uostalom, nikada se ne može znati tko i kakva situacija izbiju žustrog borca iz grudiju promatrača koji riskira sve misleći kako pogađa krivo, dok zapravo čini ono pravo...

Razumijeti ili ne, nečiji stav, mišljenje, riječ, uvijek je dojam trenutka ili trenutne životne inspiracije. Biti objektivan ponekad je misija kakvu čovjek obavlja tek kad mu to odobre raspoloženje i slobodno vrijeme koje bez prisile i gledanja na sat obaveza daje onome kome se posvećuje. Tada je biti u pravu najriskantnije jer 'pravo' nije ravna crta kako se rado zamišlja već vlastiti zaključak točnosti mišljenja koji može imati mnoštvo kuteva , a sredina je jedino mjesto iz kojeg se vidi da postoje. Što nam se krije iza leđa jedan ili nekoliko koraka treba pogledati, a nije nas volja svaki se dan okretati.

I nije uvijek važno činiti takvo što, brinuti za sitnice preko kojih svakodnevno prelazimo kao preko ceste bez obzira jesmo li na pješačkom prijelazu ili se švercamo uz sitne rizike. Ali je ipak lijepo kad netko pokloni pažnju strancu zapazivši mu crte na licu umjesto živu sliku u prolazu, pročitati dušom umjesto očima pratiti gramatiku, dozvoliti si koristiti instinkte koje zatupljujemo kako bi mehanički odradili susrete ne trošeći se iznad dnevne norme.

Jer davati ljudima nezahvalno je, traži emocije kao da ih se ima viška, pita za trud i namjere koji se doziraju najmilijima. A kako se postaje drag osim krvnim vezama pitanje je na koje se smiješi sudbina, hvaleći se s više zasluga nego ih broji jer ljude ipak zbližava dobra volja. Dok mi prstom i očima upiremo u zvijezde one nam zavide na mogućnosti sudjelovanja u predstavi vječne postave. Njena svrha nije jednostavnost života niti bi ga itko takvim želio mimo činjenice da pritom svi često prigovaramo već shvaćanje malenog dok težimo velikom i uživanje u stvarnom dok se tješimo maštom.

Nepostavljenom i neodgovorenom osloboditi ću put kojem svatko utire stepenice i njihov redoslijed, imajući na umu da ono što piše na njima nije uvijek lako podijeliti s drugima. Rijetkosti takvih minuta zovu se uspomenama koje grade duh, zato je vrijedno razmisliti o tragovima koji se ostavljaju nakon promatranja, čitanja, sudjelovanja ili odustajanja.

Volim pravila, naravno ona smislena, ne zamorna, nelogična, profiterska od kojih se zapitam imamo li svi na Zemlji mozak koji funckionira i srce umjesto bankovnog računa. Volim postavljati i neka svoja, u kući, vezi, na poslu da se lakše snalazim ili dovodim u red 'prebjege' s granica. Njih se držim jer vjerujem u ravnopravnost kojoj podlažem obje strane ukoliko dođe do rasprave. Rijetko sam razmažena i nije mi u prirodi da se namećem slobodi tuđeg prostora ili razmišljanja.

Svejedno pogriješim. Pravednost se ne nagrađuje sama po sebi, ona se mora boriti za svoje mjesto zajedno s drugima. Najglasniji pobjeđuje, a takve su obično moralne karakteristike koje svrstavam u neukusne. Tada se situaciji prilagođavam duže od drugih jer mi treba vremena da savijem ili izrešetam svoja uvjerenja kako bi kroz njih vidjela pravo stanje svijeta. A zatim me uhvati vrtoglavica, od različitosti mišljenja i postupaka koje moram očekivati, od izmišljanja prijetvornih reakcija kojih se sama nikada ne bi dosjetila i sumnje u ljude koji to možda ne zaslužuju jer ih trpam u isti koš dok glavu trijeznim od šoka ili razočaranja.

Tada poželim biti drugačija, manje ona kojoj je tako teško pogledati u lica lažnih osmijeha, više prozirna i nedokučiva, da me ne dodiruju neiskrene misli i proračunata očekivanja. Već osjećam kako mi se sebičnost prikrada iza leđa, trudim se ne mariti ili barem se takvom doimati jer me inače cijede do zadnje kapi osjećaja. I onda se zapitam u koga se to pretvaram, zar je danak života postati zid po kojem drugi pišu i crtaju što im se prohtije kako čovjek svoje vrijeme ne bi trošio na uzaludno objašnjavanje? Čak me ni tuga više ne dodiruje kad mislim o tome, to je tek ona faza u kojoj shvaćam što je samo moje. Imam slobodu postaviti svoje granice, dati od sebe ili ne, cjenkati se, planirati ili improvizirati. Sve češće ovo potonje mi se čini najprimamljivije otkako sam neuspješna u planovima, a cjenkanje mi ne ide. Dugo sam o sebi imala pogrešna mišljenja, morati ću usavršiti druge vještine. Ali ovaj puta ne kompliciram analizama, pa se možda iznenadim.....
život se nikome ne mora svidjeti, mora ga se samo prihvatiti - kao takvoga.