|
Razumijeti ili ne, nečiji stav, mišljenje, riječ, uvijek je dojam trenutka ili trenutne životne inspiracije. Biti objektivan ponekad je misija kakvu čovjek obavlja tek kad mu to odobre raspoloženje i slobodno vrijeme koje bez prisile i gledanja na sat obaveza daje onome kome se posvećuje. Tada je biti u pravu najriskantnije jer 'pravo' nije ravna crta kako se rado zamišlja već vlastiti zaključak točnosti mišljenja koji može imati mnoštvo kuteva , a sredina je jedino mjesto iz kojeg se vidi da postoje. Što nam se krije iza leđa jedan ili nekoliko koraka treba pogledati, a nije nas volja svaki se dan okretati.
I nije uvijek važno činiti takvo što, brinuti za sitnice preko kojih svakodnevno prelazimo kao preko ceste bez obzira jesmo li na pješačkom prijelazu ili se švercamo uz sitne rizike. Ali je ipak lijepo kad netko pokloni pažnju strancu zapazivši mu crte na licu umjesto živu sliku u prolazu, pročitati dušom umjesto očima pratiti gramatiku, dozvoliti si koristiti instinkte koje zatupljujemo kako bi mehanički odradili susrete ne trošeći se iznad dnevne norme.
Jer davati ljudima nezahvalno je, traži emocije kao da ih se ima viška, pita za trud i namjere koji se doziraju najmilijima. A kako se postaje drag osim krvnim vezama pitanje je na koje se smiješi sudbina, hvaleći se s više zasluga nego ih broji jer ljude ipak zbližava dobra volja. Dok mi prstom i očima upiremo u zvijezde one nam zavide na mogućnosti sudjelovanja u predstavi vječne postave. Njena svrha nije jednostavnost života niti bi ga itko takvim želio mimo činjenice da pritom svi često prigovaramo već shvaćanje malenog dok težimo velikom i uživanje u stvarnom dok se tješimo maštom.
Nepostavljenom i neodgovorenom osloboditi ću put kojem svatko utire stepenice i njihov redoslijed, imajući na umu da ono što piše na njima nije uvijek lako podijeliti s drugima. Rijetkosti takvih minuta zovu se uspomenama koje grade duh, zato je vrijedno razmisliti o tragovima koji se ostavljaju nakon promatranja, čitanja, sudjelovanja ili odustajanja.
|
