Kolegica Mica

Dvije stranice do kraja borim se sa završetkom dostojnim osjećaja ispune. Praznina mi prijeti nedovoljnim trudom i sumnjama iako dajem sve od sebe da udovoljim likovima, ali vodi me instinkt djeteta koji jednostavnošću proriče neuspjeh ako se ne bacim na koljena. Tamo gdje je duša čovjeka ponizna nalikuje na molećiva skromna duha ili štetočinu s dugim repom i zubima, nesvjestan samog sebe jer traži pomoć mimo razuma i ponosa. Tada pomislim da je tako najbolje, dvojnost vodi do prosvjetljenja u jedan od dva moguća izbora što znači da mogu pogriješiti samo jednom i vratiti se krenuti ispočetka.


Većinu bi lekcija voljela naučiti isprve, ali to bi značilo biti bolja od većine. Ono je pak ne moguće jer čovjek pripada svima premda ima samo sebe. Škrtost se ne nagrađuje, odavno smo naučili na primjerima čovječanstva prije naše ere da vječnost dijelimo na nejednake dijelove. Izboriti se za svoj nije svima isti cilj niti želja, dovoljno je zaživjeti plodove svojih misli ili osjećaja i podneblje jednog imena i prezimena udružiti će se s praocima iz davnina. A zašto nasuprot tome netko nije pomislio da je bolje biti anoniman za ostale, netaknut i neoskvrnut pitanjima prije i poslije života što ga seciraju znatiželjne skupine intelektualaca s manjkom ideja?

Kome se polažu računi dugova za koje crnči svakodnevica nemoćnog bića, otežalog i ustajalog od neprestanih potreba? Dok svatko za sebe odgovara onome tko ga tješi da će biti drugačije, nužnost iskrivljene istine ne dohvaća laži već im postavlja zamke. Jer čovjek je pupoljak prirode, cvate i kad mu opale latice, suh tučak i smeđi listovi naruše izglede. Upornost je pitanje opstanka, izvrsnost se gradi kroz godine, a pomiriti se s time zato je najteže.

Pitam se kakve bi to slike bile, na ulicama i između zidova, da smo vjerni svom unutarnjem bilu pokazati kako se osjećamo, pred drugima. Kao da norma društva propisuje ili kažnjava, ako se koja nemarna duša predstavi raspoloženjem i mislima usred kojih obitava, stvarnosti ne mrlja lice grimasama prividnog osmijeha i bistra vida.

Je li to nužno ili čovjek svojevoljno i prirodno ulazi u domenu zanemarivanja čim izađe kroz vrata svog utočišta da bi se uklopio u dan koji dijeli granica njegovog praga. Kao čarobni portal, okvir koji se učini prohodnim na okret ključa u jednostavnom mehanizmu, skriva tajnu kojoj ukućani podlažu svoju intimnu energiju. Sigurnost. Od pogleda i shvaćanja koje nismo dali na uvid onima kojih se ne tiče ili bi možda voljeli, ali snaga straha jača je od upitna ishoda. A možda je i dobro ne nositi sa sobom, na licu i u grudima isti teret kojeg se čovjek djelomično lišava kad je zauzet drugim mislima i poslovima. Da ima samo sebe bila bi to nesretna okolnost ispaštanja, jer prekinuti kontinuitet ponekad ga bolje pokreće iznova.

Šteta je doduše, što uvijek postoje pitanja, hrpe porazbacanih i onih uredno posloženih na radnom stolu uma, povremenih i stalnih, kojima ne možemo naći pripadajućeg odgovora. Da su povezani vezicama, makar dugačkim kilometrima i zapetljanima, za onog kojeg najviše traži svatko bi žrtvovao vremena. Ali unaprijed bi trebao znati da vjerojatno nije velik dio njegova očekivanja, kako uostalom nije ni život, nepoznanica onima koji ga žive dok ne odustanu ili im ponestane vremena za nesuđene odogovore i suđena pitanja.

Izmislila sam priču. Običnu, čestu, jednostavnu, s jednostavnim licima i snažnim osjećajima. Dala sam joj osmijehe, poglede i tajne, ljubavne i požrtvovne, ali iskrene željom da se ispune. Jesu. Nisu.

Dane provedene kraj prozora gledajući kroz žudnju vlastitog oka umjesto okno ljevanog stakla pomalo probijam svaki puta kad šakom udarim o nemoguće, kada me rez podsjeti koliko mi još preostaje.

Previše.

Godine krive perspektive i loše navike učinile su me ovisnom o reprizi. Pronašla sam siguran način bijega od obaveza i potreba, empatiju koja me poslužuje u bijelim rukavicama. Ne mogu joj naći greške, mrlje ni otiska, zavarava me čistoćom dok me pohlepno probavlja vremenima koja su ukipljena od neživosti tog ideala. Možda je zaživjelo samo u mojim mislima i nikad nije bilo izgleda doseći čemu sam se nadala, a samo vjerovanje je nauk kojem sam težila učiti se sama. Kako god se činilo i obistinilo, prekidam te usred riječi jer sam te ionako izmislila....

Imate li ljubimca ili nemate, ovo nećete vjerovati....

Kad bi se čovjek više ili manje, ovisno o intenzitetu interesa, posvetio svemu što ga zanima, a potom odabrao koje područje najviše preferira zanemario bi sve svoje obveze ili na isto utrošio pola života. Biti talentiran, a bez mogućnosti ostvarenja svojih želja ili ostati u neznanju vještine koju se posjeduje zbog oskudnosti ideja čiji se ciljevi čine daljima nego to jesu, ima isto značenje propusta. Osnovna razlika je u žaljenju neispunjenja, odustajanju ili daljnjem ustrajanju zbog čega se emocionalni angažman osvećuje jače i srditije nego umna sila.

Nije teško zaključiti da je tome krivac potreba, praktičnost življenja i nezahvalnost htijenja, ego kojem strah od neuspjeha prodaje uvjerljivu priču o gubitku vremena. Nagon koji čovjeka tjera predano se posvetiti 'moranju' osveta je za nadu i njome novači odgovore na pitanje "Vrijedi li rizika?" pred kojim većina pada na ispitu. Za njih same, ne za čovječanstvo ni spas svijeta, za neku bolju budućnost niti osjećaj važnosti kojim bi se pritom okoristili već za jedno saznanje. O onome tko se mora, treba i može biti, kako i kada, što ostaviti vani, a što i koga donijeti kući iz svijeta u kojem se preživljava, ali ne i živi. Znači li to da smo svi apsolutni stranci, tek povremeni prijatelji i povremeni glumci jer smo isto pred samima sobom, a kako ne pred drugima? Ustručavanje iskrenosti svejedno grabi ukorak s izdajom koja mjeri koliko smo pažnje posvetili sebi, koliko drugima i što o tome misliti ako je izjednačena?