|
Dvije stranice do kraja borim se sa završetkom dostojnim osjećaja ispune. Praznina mi prijeti nedovoljnim trudom i sumnjama iako dajem sve od sebe da udovoljim likovima, ali vodi me instinkt djeteta koji jednostavnošću proriče neuspjeh ako se ne bacim na koljena. Tamo gdje je duša čovjeka ponizna nalikuje na molećiva skromna duha ili štetočinu s dugim repom i zubima, nesvjestan samog sebe jer traži pomoć mimo razuma i ponosa. Tada pomislim da je tako najbolje, dvojnost vodi do prosvjetljenja u jedan od dva moguća izbora što znači da mogu pogriješiti samo jednom i vratiti se krenuti ispočetka.
Većinu bi lekcija voljela naučiti isprve, ali to bi značilo biti bolja od većine. Ono je pak ne moguće jer čovjek pripada svima premda ima samo sebe. Škrtost se ne nagrađuje, odavno smo naučili na primjerima čovječanstva prije naše ere da vječnost dijelimo na nejednake dijelove. Izboriti se za svoj nije svima isti cilj niti želja, dovoljno je zaživjeti plodove svojih misli ili osjećaja i podneblje jednog imena i prezimena udružiti će se s praocima iz davnina. A zašto nasuprot tome netko nije pomislio da je bolje biti anoniman za ostale, netaknut i neoskvrnut pitanjima prije i poslije života što ga seciraju znatiželjne skupine intelektualaca s manjkom ideja?
Kome se polažu računi dugova za koje crnči svakodnevica nemoćnog bića, otežalog i ustajalog od neprestanih potreba? Dok svatko za sebe odgovara onome tko ga tješi da će biti drugačije, nužnost iskrivljene istine ne dohvaća laži već im postavlja zamke. Jer čovjek je pupoljak prirode, cvate i kad mu opale latice, suh tučak i smeđi listovi naruše izglede. Upornost je pitanje opstanka, izvrsnost se gradi kroz godine, a pomiriti se s time zato je najteže.
|
