subota, 23.05.2009.

U okviru

Photobucket

Pitam se kakve bi to slike bile, na ulicama i između zidova, da smo vjerni svom unutarnjem bilu pokazati kako se osjećamo, pred drugima. Kao da norma društva propisuje ili kažnjava, ako se koja nemarna duša predstavi raspoloženjem i mislima usred kojih obitava, stvarnosti ne mrlja lice grimasama prividnog osmijeha i bistra vida.

Je li to nužno ili čovjek svojevoljno i prirodno ulazi u domenu zanemarivanja čim izađe kroz vrata svog utočišta da bi se uklopio u dan koji dijeli granica njegovog praga. Kao čarobni portal, okvir koji se učini prohodnim na okret ključa u jednostavnom mehanizmu, skriva tajnu kojoj ukućani podlažu svoju intimnu energiju. Sigurnost. Od pogleda i shvaćanja koje nismo dali na uvid onima kojih se ne tiče ili bi možda voljeli, ali snaga straha jača je od upitna ishoda. A možda je i dobro ne nositi sa sobom, na licu i u grudima isti teret kojeg se čovjek djelomično lišava kad je zauzet drugim mislima i poslovima. Da ima samo sebe bila bi to nesretna okolnost ispaštanja, jer prekinuti kontinuitet ponekad ga bolje pokreće iznova.

Šteta je doduše, što uvijek postoje pitanja, hrpe porazbacanih i onih uredno posloženih na radnom stolu uma, povremenih i stalnih, kojima ne možemo naći pripadajućeg odgovora. Da su povezani vezicama, makar dugačkim kilometrima i zapetljanima, za onog kojeg najviše traži svatko bi žrtvovao vremena. Ali unaprijed bi trebao znati da vjerojatno nije velik dio njegova očekivanja, kako uostalom nije ni život, nepoznanica onima koji ga žive dok ne odustanu ili im ponestane vremena za nesuđene odogovore i suđena pitanja.

- 10:41 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.