Kolegica Mica

Nisu iste. Sudbine i životni putevi, mogućnosti izbora i preokreti. Nisu isti ni ljudi kojima pripadaju. Ima više i manje osjetljivih duša, podložnih utjecajima ili mišljenjima drugih, spremnih i nespremnih za žrtvu ili izmijenu životnih načela da bi ih zamijenili možebitno boljima. U tom procesu zvanom individualna putanja nema sigurnosti, staza je dijelom popločena, pa šljunčana i blatna, a na dijelovima nema ničega, kraj puta je litica. Dok mnogi odustaju drugi šiju krila, dok jedni očajavaju o logičnosti njihove sreće koja im uvijek pomanjka u važnim trenucima, oni s druge strane vidika ne predaju načela samoopstanka drastičnim zaključcima.

Ljudska priroda je lijepa, sva njena lica se odražavaju na čovjekovim očima i ustima, čelu, obrazu i jeziku, dajući mu na znanje da ta mimika odgovara na podražaj njenih osjetila. Svako biće njen je proizvod, polazi od darovane mu kralježnice i udova, a ograničenja doseže na umnim izazovima. I tu se rađa ona bitna razlika među ljudima. Ne u imenima ni izgledu, već u sposobnostima koje ga mogu učiniti najslabijim ili najačim, utjecaju što se smješta unutar lubanje kostura i redovito komunicira sa stanjem duha. Iz te jedinstvene perspektive polaze neslaganja i pristanci, kako sa samim sobom, tako i s ostalima. A ipak, najpravednije je što u svim različitostima koje čovjeka dijele od ostatka svijeta, ne može poreći kako u tuzi i sreći ne tuguje ili se ne raduje. Isto je. To što spaja glave i duše onda kad se izgube u jednostavnostima koje petljaju da bi pronašli druge, a nalaze sebe.

.......ravne glatke površine koja u svom liku krije krhotine, u cijelosti nudeći odraz očima koje ih još ne slute, nalazi se varka što osjećaje naizgled dostavlja nadohvat ruke. Mogućnosti i posljedice su prozirne, kao i smionost istosljedna razmišljanja koja ne obećaje ništa, a uzima danak mira kroz prozore duše.

Iza stakla se nalaze trenuci lagodne vanjštine, prošlosti se režu i sklapaju u urešene okvire u kojima počivaju nasmijane razbibrige i sjenke pamćenja za nostalgičare. Potreba očuvanja stranica uvučenih u dašćice ručne izrade ista je kao i ona slaganja jedne hrpe do druge u podrumu uma što ga arhivira pamćenje.

Osvrt je ponekad nužan, da se ne zaboravi na one s kojima dijelimo prostore, da li opipljive ili duhovne, odrediti će već izbori, sudbina i vrijeme.

Iz zemlje iskrenih poljubaca, čvrstih zagrljaja, znanih pogleda, uspomena i doživljaja. Iz majčinog stiska otrgla sam slatkoću mekog naboranog osmijeha, iz očevog postojanost osjećaja koji se otkriva nakon što ga srce probavi i rasprši po tijelu poput tihog vatrometa. Iako nam je udaljenost ostala ista, iskre povezanosti tvore lanac što ga produžujem svaki puta nakon odlaska. Karike su viška, ali njih obavijam oko stabla posađenog u vrtu svog drugog doma u kojem puštam korijene roditeljskoga.



U toj zemlji lebdim bez težine, cipele mi ne dotiču tla, vrpce same pronalaze put do uvojaka, a oprava je ispeglana i još topla od iskusnog glačala. U njoj se šarenim grimasama i ukusnim pozivnicama delicije smještaju na lice rukom izvezenog stolnjaka i mame na sjećanja nekog davnog rođendana. Ruke što me radosno iščekuju nude darove na dlanovima primičući stolac bliže stolu čudesnih zvukova. Svaki od mojih starih prijatelja ima priču što počinje zveckanjem na površini tanjura, da li malenog ili velikog, od kave, odreska ili kolača, svi su jedinstveni notom koja ostaje nakon njihova pripovijedanja.

Ja čekam. Ispričati svoju priču iako je već poznata. Kao i moj osmijeh na kraju potvrde o mom duševnom stanju nakon koje ostaje kratka pauza. Uvijek se ugura, premda sam joj ukinula sjedeće mjesto, zabranila spletkarenje s jezikovim pipcima i ograničila zadržavanje oko ušnih resica. Jer ovo je prostranstvo mog mladenačkog sna, u njemu nema dvoumljenja oko želja i potrepština, samo se jedna nit ovila oko mog članka i tamo ostala. Ljubav me pratila u stopu, u ovom kraljevstvu zaštićenom od varalica i lopova, moj otac uvijek je bio štit od svega lošeg i nepoštenoga, a moja majka lijekovit oblog nakon ružinog trna što bi ga donijela kući berući cvijet uza zid obiteljskog dvorca.



Silovita vremena mog odrastanja ipak nisu izostala, bilo je borbi i neizvjesnosti opstanka mladih ljubavnika, iskradanja u noći pored stražarskih koplja i štitova, spuštanje niz ljestve u noći punog mjeseca i prijateljskih pomoći od mladih srdaca što su kucala brže i glasnije od onih u noćnim zvijerima što bi ih zagrizle čeljustima gladnima lova. Nade su prevladale strahove, dobre želje upozorenja i tvrdokorne poglede, sve to zbog osjećaja što ljude tjera na ludosti i vratolomije.

Začarani portal nisam zatvorila do kraja. Volim se s vremena na vrijeme vratiti u svijet pravih puteva i ispravnih odluka. Brašna posipanog po rukama što su me podizale s koljena na stopala. Ravnice i sigurnosti koja po njoj klija kao svježe posađena trava. Nije ostarila...

U posjet svojima i nema me do ponedjeljka. Jaaaaako ću vam nedostajati, znam, ali nekako ćete morati bez mene:)

Budite dobri i veseli, blogajte, najedite se inspiracije i napišite nešto odlično, što ću pročitati kad se vratim. Znači imate posla!

Pusa svima,

KM

Skupila sam dušu u krpenu vreću. Zavezala joj otvor užetom i suzdržala poglede od kvrga i udubina što ih čini svojim neslaganjem, kao da se bori udovima.

Ne boli je, to je tek način odvikavanja od guranja tamo gdje joj nije potreba. Od svake riječi napraviti meki jastučić zavarava tek švelju, ne vlasnika stražnjice. Vizija sebe neizbježna je pogreška. Tada se sudaraju svijetovi, vanjski i unutarnji kao podivljali mezimci i lovci, oglušuju se na sve osim nužnu radnju. Da prežive kako najbolje umiju.

Imati svoj svijet je kao imati svoju sobu. Obojeni zidovi gode oku, udobni tepisi klanjaju se stopalu u hodu, prozori i okviri šire se pa suzuju ovisno o vremenu na tjemenu, a je li suho ili vlažno pri temelju prepušta se srcu. Uzibati se u kolijevku u vlastitom sobičku ili sjesti na tvrdu kožnu stolicu ne mijenja gospodara već perspektivu. Od vidljive na mutnu, s obzora predviđenu ili zazidanu.

Ljudi čine više izbora nego ih imaju. Izmišljaju ih putem kako idu. Ne predati se, vječni je slogan za ovu vrstu. Biti nedovršen, jedino je što podržava postojanje. Zato uvijek idemo dalje.