utorak, 27.01.2009.

Utjecaji i promjene

Photobucket


Za većinu lošeg je krivo raspoloženje.

Sve zasluge čestitaju se karakteru.

Slučajnosti postoje na obje strane.

U sredini obitava čovjekova svakodnevica. Koje se lako sablazniti, ako se dani pretvore u iste i zalijepe za godine. Zato je dobra svaka promjena. I ona od raspoloženja i ona od karaktera.

- 18:49 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 20.01.2009.

Trebaju nam junaci

Photobucket


Ima dovoljno iskorištenih fraza. Izlizanih, nepoželjnih, neuvjerljivih, što čovjeku vise s ušiju poput utega. Jeftinih doskočica, nemaštovitih, nelogičnih ili jednostavno zamornih. Mediji koji mu toliko koriste ujedno su i ovisnost njegove svakodnevice, jer čovjeku znaju umoriti oči i misli, pa pored opterećenih ušaka zadaju dodatne brige koje najčešće potrpi i zanemaruje.

Nesvijesnost vlastitih radnji izazvanih utjecajem okoline medija još uvijek nije zločin, iako njihova uloga nije nimalo nevina. Sloboda koju svi jednoglasno promiču njihova je pravda, svijetla budućnost čovjeka koju su utrli borci za ljudska prava. Dužina jezika pritom nije mjerljiva stavka, ali svakako ide u prilog jačim i smjelijim borcima.

Usred kvrčenja svijeta na pojam 'globalnog sela', povezivanje ljudi dovelo je do općeg kraha stanovništva. Kao da je stanovnicima lijepog planeta Zemlje dosadilo biti više od trenutnog sebe, lakomo su prisvojili dugotrajan i mučan trud svojih predaka i odlučili ne mariti za njega do daljnjega. Internet, mobiteli, televizija, novine i radio na programima svog sadržaja nude većinu onoga što nikome ne treba, ali se čita, sluša i gleda mnogo revnije od ostaloga. Tračevi, izrugivanje, nagađanja i provokacije ukorijenile su se između stavki znanosti, jezikoslovlja, umjetnosti, vrednota osobnog intelektualnog stvaralaštva i drugih, za koje se smatra da ih se mora znati iako su veća gnjavaža.

Nedostaje nam junaka, izumitelja, sudaca, liječnika, profesora, arheologa, odvjetnika, tajnica i administratora, onih u stvarnom životu i knjigama, filmovima i pjesmama, ljude čiji duh oživljava druge i daje primjer svojom ustrajnošću, požrtvovnošću i rezultatima. One kojima se današnja mladež zgraža jer nisu zanimljivi i cool, a zapravo svi mi, i stari i mladi umiremo od želje da jedan dan živimo u tuđim očima kao dijelić životne inspiracije za sva vremena. Nepoznatog mladića ili djevojku, ženu ili muškarca, djevojčicu ili dječaka koji će uprti prstom u nas kad se osvrnu na donošenje neke za njih ispravne odluke koja im je promijenila živote. Da li na sat, dan ili kroz godine nije važno, jer kad se jednom čovjek osjeti dobro u stopalima svoje kože, gole i bez primjesa žaljenja i krivnje, ne zaboravi to nikada, kako je dobro pomoći sebi i drugima.

- 20:13 - Komentari (22) - Isprintaj - #

petak, 16.01.2009.

Stara prijateljstva

Photobucket


Pretpostavljam da nikada ne umiru. I nakon cijelog životnog vijeka, dovoljno je imati sjećanje u grudima koje će učas oživjeti lik spomenutoga. Voljela bih tako misliti, da se nedorečena poznanstva ipak ne smatraju izgubljenima makar ih slavila neka davna vremena, jer su za njih bila vrijedna svakog spomena o dolasku kasnijih.

Nije važno što su se lica promijenila, a osjećaji se čine zatomljenima i pomalo sramežljivima, jer ne nalikuju na prijašnje i stoga slove nezgrapnima. Čovjek je srećom tek neplanirana evolucija prirode i često zabušava. Zato samome sebi češće priređuje iznenađenja nego sudbina, koja ista čini mnogo većima, ali rijeđe i jasnijeg tijeka.

Prednost je u tome što nas ima mnogo, ljudi, i svi smo čas sigurni čas nesigurni, usredotočeni pa zbunjeni, mislimo da smo pohvatali sve konce da bi si potom za tren izgledali kao lutke i djelovali izgubljeni. U odnosima s drugima često se ne sporazumijevamo i zbog toga patimo nesuglasice bile one stvarne, izmišljene, trenutne ili dugoročne. Srce se uvijek sjeća kome duguje više kapi suza, makar nijednu ne isplakali. A dobro je znati, da život uvijek dvostruko naplati. Kako ono loše, tako i dobro - se dobrim vrati.

- 20:29 - Komentari (17) - Isprintaj - #

srijeda, 14.01.2009.

Snijeg na moru

Neki dan posjetili smo Platak, najbližu skijališnu zonu Rijeci, pa iako ne skijamo bilo je ugodno prošetati se po snijegu i udahnuti svježeg zraka stoljetne crnogorice. Po dolasku smo se bojali da nećemo naići na željeni nam prizor jer je cesta putem bila čista, a snijega tek u tragovima. Na naše iznenađenje, nekoliko stotina metara prije Platka otkrivaju se snježna padina i okolni brežuljci prekriveni smrznutim kristalima što reflektiraju svijetlost sunca.


Photobucket


Prvo smo željno zakoračili u planinarski dom, popiti podnevnu kavu jer smo do odredišta putovali duplo duže nego inače zahvaljujući radovima na cesti i manjku putokaza. No i kava je bila jedna od onih 'za pamćenje'. Naime, unatoč okolišu koji osjetila gosti prizorima i mirisima u kojima se rijetko uživa, oni unutar doma bili su rijedak spoj plijesni starog namještaja, ulja masnih pečenja, kuhanog vina, upitnih instalacija starog kamina, vlažnog tepiha uslijed snijega na pancericama, te po mojoj procjeni, nečišćenja jačim dezinfikacijskim sredstvima obzirom na posjećenost i neprovjetravanja posljednjih 6 godina?


Photobucket


Iako sam nepušač i nastojim izbjegavati direktni kontakt s dimom, kad je dragi upalio cigaretu napela sam vratne mišiće i približila glavu bijelom oblačiću nastojeći udahnuti što više otrovnih sastojaka čime dokazujem očaj trenutka u kojem se radije miriše smrt nego živost truloga. No, to je doista jedina zamjerka Platku i ostatak vremena smo uživali u snijegu, prizoru rijetkih posjetioca tog ponedjeljnog dana, vještih skijaša, nekoliko pristojnih pasa i vesele djece s roditeljima.


Photobucket


Evo i ja sam sretna čim zakoračim van, a dragi me natjerao da poziram na, pretpostavljam, ostatku snjegovića. Molim lijepo, uočite prevelike rukavice posuđene od fotografa jer ja svake godine kupim novi par, a ove nikako da nađem vremena...

Da ne mislite kako sam na povratku nabacila famozni pogled ispod obrva , to je ustvari zbog sunca koje mi je blještilo u oči pa sam bila poluslijepa. Naravno, opet sam jedina koja nije uzela naočale, a skijaško odijelo ni ne posjedujem što se ne može reći za ostatak posjetitelja.


Photobucket

Bye, bye!

- 14:33 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.01.2009.

Malo riječi

Photobucket

Ima trenutaka koji nude malo riječi. Cijeniti šutnju rijetka je potreba čovjeka. Jer tada bi se morao zagledati u ono ili onoga tko mu tišti misli zagonetkom ponašanja ili pak događaja. Rijetka je i posljedica razmišljanja kako su takvi trenuci vrijedniji od onih koje ozvuče ton glasnica i nesputano djelovanje jezika.

Osjetila koja rabe čovjeka gospodari su uma i duše koji im ne pripadaju. Takva moć zadire u odluke nakon kojih se pitamo zašto odgovori šute kad ih trebamo.

- 16:34 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 09.01.2009.

Superžena

Photobucket


Nije lako biti žena u 21. stoljeću. Iako gotovo uvijek napominjem duhovne kvalitete čovjeka kao najvažnije, povlačim crtu ispod taštine koja je pitanja estetike stavila pod točke i pridodala im oble zagrade. Nema dana kada nas na televiziji i naslovnici kakvog časopisa ne pozdravlja lice idealnih kontura, bijelih zubiju i očupkanih obrva, uskog struka i ravnomjernih proporcija ostatka tijela.

Ne kažem da nije lijepo vidjeti lijepu ženu, kako ne i lijepog muškarca, iako mnogi od njih nemaju istu kvantitetu problema. Neki su i nepostojeći, jer koliko znam ljudsko je tijelo priroda pokrila dlačicama u svrhu za koju ne mari moda u obliku voska ili britvica. Boja za kosu nikad ne izađe u identičnoj nijansi na dvije različite glave, ruževi i sjenila nisu svakoj ženi prirođena ideja ugodno provedenog jutra dana, a tjelovježba je većini jednako mrska kao i muškarcima. Ipak, mnoge se žene ne boje okrenuti za vitkom figurom pripadnice istog spola i poželjeti je napola za sebe, a ostatak na njoj neka se slobodno udeblja, samo da ga ne vide.

Privući pogled nije lak zadatak. Ostaviti ga na sebi - još teži. Jer pored fizičkih atributa računaju se oni uobičajeni; pamet, kvaliteta karaktera, vještine (poslovne i one iz osobnih zanimacija) i adekvatna znanja 'kućanice' - koja se tako ne naziva. Danas su žene u prvom planu, neki idu tako daleko tvrdnjom da dolazi i doba žena, kao konačna postava ovog roda na planeti Zemlji nakon dva tisućljeća nejednakosti, guranja u drugi plan povijesti koju su obilježila muška vremena.

Ali ja nisam živjela u neka druga vremena, živim u ovom. Ne osjećam se ugnjetavanom ni podcijenjenom. Samo ponekad teškom, jer namještena slika ljepote vrijeđa onu pravu, unutar svake žene, ali i svakog čovjeka. Ne znam kako je biti muškarac, iako sam probala biti dječak kad sam bila djevojčica. Nije mi išlo biti tatin sin, jer dok sam bila uvjerena da bi ga tako više usrećila, pribijajaući na zid prijatelje iz razreda, osjetila sam da to ružno izgleda. Ne pokazuje pravu mene izvana.

- 17:38 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 06.01.2009.

Nedovršeni krajevi

Photobucket


Tako se to kaže kad si na pola puta. I nikako da se pomakneš, korakneš u tu drugu polovicu koja ti neda spavati i zbog nje usred noći gasiš lampice na božićnom drvcu. Volim zaspati u polumraku, kad kroz otvorena vrata druge sobe nazirem svjetlost blagdanskog ugođaja. Ali posljednjih dana me strahovito nervira. Teško mi je zaspati uopće, glavu kao da mi pritišću cigle usred stalnih promjena vremena pa se uto budim, čupam sve iz utičnice i vraćam toplom krevetu i jastuku koji mi se čini kao da je od izgužvanih kartona, a ne sintetike.

Osjetim se tada više kao beskućnik, iako se ne usudim do kraja dramatizirati jer ne mogu zamisliti kako je spavati vani kad je ispod nule. Jedini put kad jesam bilo je ljeto i ugođaj je trebao ispasti romantično, ali puhala je bura i na plaži je bilo ledeno. Oboje smo se prehladili i zaključili da je većina scena iz kina nestvarna. Dobro, imala sam šesnaest godina.

Više od deset godina kasnije jesam pametnija, ali kao da sam manje uporna. Ostavljam neke stvari za kasnije, iako me vesele i upotpunjuju mi vrijeme. Kao da više nema onog istog entuzijazma kojim bi se nekad silila da to obavim na vrijeme jer ono ide u bespovrat, a toliko toga se mora učiniti, iskusiti, naučiti i zapamtiti. Kradem dane Bogu ispod haljetka tješeći se da još nisam uhvaćena. Što ako mi dopušta? Ili pak sudbinu nije briga što činimo sve dok joj ne stanemo na cipelu nasred puta.

Kako god bilo, običnost života treba cijeniti jer se nje najviše sjetimo u trenucima nemira. Tada bismo se mijenjali za nekoliko postojanih udaha i sigurnost u grudima. Ipak krećem u dovršavanje, samu sam sebe dovoljno uvjerila...

- 18:39 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.01.2009.

Moć opraštanja

Photobucket

Kažu da nikada nije prekasno. Postoji li onda i prerano? Zalete li se ponekad misli opraštanja u zatvorena vrata i slome ponos napola?

Kuda luta glava, a kuda noge, pronađu li se na vrijeme, prije nego sami zacijele? Bez udova kao ruka bez prstiju i dodira, nemoći da opipa tko je ljubi, a tko siječe rane po otiscima. Linije Stvoritelja tada se teško prepoznaju vlastitima i gotovo je lakše zamijeniti ih tuđima, uz tuđe misli, volju i postupke kako bi se izrodila osveta za počinitelja. Istom težinom osjećaja pravda se rado prepušta maštanju o niskim udarcima i vraćanju duga jer se jedino tako može pokazati zube. No ono što često zapne između njih, pitanje je žvakanja. Do koje granice, ili preko koje, vrijedi pasti u ponor, jamu ili rupu iz kojih se nije lako izbaviti. Za čast i izmišljene okvire junačenja iznad kamina.

Je li tada isto tako časno valjati se u blatu da se što dokaže? Zajedno s onima koji se tamo osjećaju kao kod kuće. I odavno su u njemu naučili plivati, hodati i činiti čuda od zemlje i nešto vode koje posluže za svrhu trenutka u kojem se netko snađe. Često, od tih 'nekih' nisam ja. Improvizacija se teško gura između istina koje mi klize s jezika. Mnogi ih ne vole čuti, jer kao da im para uši i muči tijela nepoznatim instrumentima. No nije li to cijena življenja? Iako mnogi žive u tuđim lažima pa onda u svojima, moraju stati pred zid istina. Rijetko doduše, sunce izađe iza pažljivo namještenog oblaka i osvijetli neiskreno lice u pokušaju imitiranja života. Ali dobro je znati, da se to svejedno događa.

Prepoznati sebe u gomili drugih uvijek je lako. Postati netko drugi u gomili još uvijek nije teško. Zašto je to tako? Čovjek je jedan, ali bira biti s drugima. Ne vjeruje im, a na njih se ipak oslanja. Daje što mora i ostalo za sebe ostavlja. Kad daje više ono mu se ne vraća..... barem pokuša, pa nauči, kako se sebi, a kako drugima prašta....

- 19:25 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.