|
Nije lako biti žena u 21. stoljeću. Iako gotovo uvijek napominjem duhovne kvalitete čovjeka kao najvažnije, povlačim crtu ispod taštine koja je pitanja estetike stavila pod točke i pridodala im oble zagrade. Nema dana kada nas na televiziji i naslovnici kakvog časopisa ne pozdravlja lice idealnih kontura, bijelih zubiju i očupkanih obrva, uskog struka i ravnomjernih proporcija ostatka tijela.
Ne kažem da nije lijepo vidjeti lijepu ženu, kako ne i lijepog muškarca, iako mnogi od njih nemaju istu kvantitetu problema. Neki su i nepostojeći, jer koliko znam ljudsko je tijelo priroda pokrila dlačicama u svrhu za koju ne mari moda u obliku voska ili britvica. Boja za kosu nikad ne izađe u identičnoj nijansi na dvije različite glave, ruževi i sjenila nisu svakoj ženi prirođena ideja ugodno provedenog jutra dana, a tjelovježba je većini jednako mrska kao i muškarcima. Ipak, mnoge se žene ne boje okrenuti za vitkom figurom pripadnice istog spola i poželjeti je napola za sebe, a ostatak na njoj neka se slobodno udeblja, samo da ga ne vide.
Privući pogled nije lak zadatak. Ostaviti ga na sebi - još teži. Jer pored fizičkih atributa računaju se oni uobičajeni; pamet, kvaliteta karaktera, vještine (poslovne i one iz osobnih zanimacija) i adekvatna znanja 'kućanice' - koja se tako ne naziva. Danas su žene u prvom planu, neki idu tako daleko tvrdnjom da dolazi i doba žena, kao konačna postava ovog roda na planeti Zemlji nakon dva tisućljeća nejednakosti, guranja u drugi plan povijesti koju su obilježila muška vremena.
Ali ja nisam živjela u neka druga vremena, živim u ovom. Ne osjećam se ugnjetavanom ni podcijenjenom. Samo ponekad teškom, jer namještena slika ljepote vrijeđa onu pravu, unutar svake žene, ali i svakog čovjeka. Ne znam kako je biti muškarac, iako sam probala biti dječak kad sam bila djevojčica. Nije mi išlo biti tatin sin, jer dok sam bila uvjerena da bi ga tako više usrećila, pribijajaući na zid prijatelje iz razreda, osjetila sam da to ružno izgleda. Ne pokazuje pravu mene izvana.
|
