|
Izračunala sam. Ima točno 291 dan, 23 sata i 10 minuta otkad sam prvi puta ugledala ovog dječaka i njegovu sliku pohranila u svoje dokumente. Zaljubila sam se u njega na prvi pogled. Nešto se neobično i rijetko oglasilo u meni, gotovo prastaro iako sam mlada, dalo mi je shvatiti da imam tajnu jednog osjećaja. Trzaj na podražaj čula kojeg nisam još upoznala.
"Dobar dan, drago mi je. Ja sam.... " - ali nisam čula imena. Zaglušila me ljepota jednog živog bića, povezanost sa strancem zbog koje se gubi taština pohvale danog trenutka i uobičajena arogancija čovjeka koja mu većinu vremena tvrdi da ne treba drugoga. Nekog nepoznatog, iz drugog svijeta i drugih prilika, s upitnim porijeklom i navikama, osobnosti što se može tek nagađati, jer uostalom, kao da je takvo što vrijedno truda. Nestvarno je i suvišno bacati vrijeme u nepovrat za opravdanje bez aplauza.
Ali nije mi do njega, potreba koja proizlazi iz prethodnog drugačije je prirode i nuspojava. U meni izaziva utjehu i nesputane misli o sreći koja se ocrtava na osmjehu ovog djeteta. Nisam je namjeravala toliko dugo zadržati, ali fotografija kao da zna puteve mog srca, na nju naiđem kad god me uhvati tuga. Ima neka neobjašnjiva radost koja proizlazi iz našeg susreta, skrivena ljubav između dva stranca koja se nikada nisu srela.
Tada se znam upitati smiješi li se i dalje tako lijepog širokog osmijeha, blistaju li mu oči kad se igra s prijateljima, ima li roditelje i da li ga vole kako zaslužuje, tko mu je djed, a tko baka i uživa li u njenim slasticama između priča o nekim davnim vremenima. Ponekad me uhvati strah da se razbolio, a nema lijeka, da je prisiljen raditi zbog siromaštva i loših životnih prilika, da nema braće i sestra, nekoga kome bi se povjerio ili isplakao na ramenu kad osjeti boli odrastanja. Mašta li biti pekar, liječnik ili pjesnik, voli li glazbu i da li zna lijepo pisati, je li vješt u bacanju kamenčića u vodu i koliko se puta sakrio na mjesto na kojem ga nisu pronašli kad se odbrojalo do stotinu, varajući na ponekoj desetici da sekunde brže prođu.
Možda je ovog Božića poželio igračku koju ne može dobiti, možda se nada da ga otac više neće tući, a možda se veseli prinovi u svojoj obitelji i svakoga dana je sretan kao i na ovoj fotografiji. I možda nikada neće znati da je svojim osmijehom izmamio nečije tuđe u trenucima koji ih nisu zaslužili.
Ali ja ću se ipak nadati, da će ovog Božića možda baš na to pomisliti...
|
