|
- Objasni mi nešto. – Samuel upita Indiu sutradan na terapiji – Pojam. U dnevniku koji si pisala za doktoricu Lambert nalazi se zanimljiva rečenica koja počinje sa “Praktična inteligencija”. Što je to?
- Pa ti si inteligentan, trebao bi znati. – ona provocira kao da trži ulaznicu za rasprodani spektakl u kojem gluhi čuju, a nijemi govore, dok brkati div na ulazu grize kovanice.
Ne obazireći se na tražnju, Samuel se nasmiješi – Znam, da je tvoje tumačenje drugačije.
Od volje za produktivnijim razgovorom od kopanja po njenoj prošlosti India se oraspoloži – Otkrivanjem zakonitosti odnosa među činjenicama uvijek naiđeš na još jednu, tebi do tada neotkrivenu. Odbaci najrezerviranije slučajeve u kojima se koristi kao input za postizanje istina, vaganje laži, otkrivanje zavjera, rješavanje sumnji, to jest općenito ostvarivanje kognitivnih rješenja i rezultata, i tog cijelog primitivnog komemoracijskog spleta predvidljive ljudske prirode. Zanimljivo je kad ona postaje oruđe drugačije svrhe. Jer ako si rođen s određenom inteligencijom, a zatim to pomiješaš s pameću, zapravo ćeš postati gluplji. Zato trebaš razdvojiti ta dva pojma i koncentrirati se na svaki od njih zasebno. Nakon godina provedenih unutra moraš naučiti kako preživjeti u okolini koja te neprestano kažnjava, i ono što vidiš, znaš i osjećaš zbog te inteligencije, može te degenerirati. Pa sam to obrnula. Stvari koje ne želim znati ili o njima razmišljati kompresiram u dužinu jedne rečenice i izbrišem. To mi oslobađa mjesta za važnije stvari. Praktično je.
- Zašto bi te tvoja okolina uništila? – Samuel upita da vidi je li danas dobro procijenio raspoloženje njenog strpljenja.
- Ipak je malo glup. – podsmjehne se Kyrin glas.
- Koraci medicinske sestre u zoru, – India nastavi produženom voljom – sporije nego obično dok se približava hodnikom. Umorna je. Jedna vezica na cipeli prelabavo je stegnuta, podočnjaci, svježe oprana kosa. Parfem je jak, još uvijek se može osjetiti. Ostaci laka za nokte naziru se uz kožicu, odstranjeni su na brzinu…sinoć je bila s muškarcem. Daje mi tablete i izlazi iz sobe. Zaboravila je donijeti čiste ručnike, ponedjeljak je. Mora da je bilo dobro.
Samuel se blago nasmiješi odobravajući – Nije loše.
- Je. – kaže India i dalje ozbiljnog lica – Kad nemaš svog života.
- Možeš imati.
- Kao ti? – dobaci ironično ga pogledavši ispod oka.
- Kao ti. – vrati joj sigurnim tonom – Ne trebaš ničiji život kao primjer.
Možeš ga učiniti kakvim god želiš.
- Naravno. – prisjeti se tamnih korica ilustriranih motivom naslova na ovitku tvrdog uveza – Tvoja knjiga.
- Pročitala si “Borbu za Sizifa”? – iznenadi se kao da je netom posvjedočio trku bijelog zeca iz duplje za kojeg je čuo samo u pričama pred spavanje.
- Privukao me naslov. – prizna India.
- Ništa više? – zabavlja se Samuel snubeći odgovor.
- Prva polovica je čitljiva, druga je sranje. – ne misleći ništa doli baš to, India pomisli kako je danas neobično blage volje.
- Ti nisi optimistična osoba, nada nije sastavni dio tvoje terapije oporavka. – kaže nimalo uvrijeđen.
- Ne. – indiferentno će, trljajući nožne prste u cipeli – Nemam zajedničkih slova s ljudima koji čitaju kako reciklirati život jer ne znaju što bi s ostacima.
- Još. – Samuel uzme zadnju riječ i prebaci na glavno – Tijekom hospitalizacije pokušala si sebi oduzeti život sedamnaest puta. Zašto?
- Zašto? – India ponovi smatrajući pitanje suvišnim, a prethodno rečeno drskim.
- Većina pokušaja bili su tek potraga za pažnjom. Nisi li je imala dovoljno?
- On ne može samnom tako razgovarati. – India se vrijeđa iznutra.
- Privatni auditorium je više zadovoljavajući. – odgovori mu naglas.
- Ali opet, – Samuel nastavi u ozbiljnijem tonu – tri puta si bila kritično, a ukupno pet puta vrlo zabrinjavajuće.
- Kad sam u depresiji sklona sam samouništenju. – prizna kao da čavrlja s prijateljicom.
- Da. Od izglađivanja do predoziranja ukradenim barbituratima.
- Djevojka mora imati hobi. – zabavlja se prisjećanjem stavki povijesti bolesti.
- A zatim si to prestala trenirati prije dvije i pol godine. Otkad si premještena u Wyoming.
- Tamo nije bilo loše, do prije šest mjeseci. – kaže ne pokazujući da je čudi njegov izbor riječi.
- Doktor Salil je iznenadno preminuo. – nastavi Samuel pritajeno zadovoljan što je prešutila njegov komentar – Vas dvoje ste se dobro slagali kako čujem. Bili ste prijatelji?
India se kratko zamisli. Šezdesetogodišnjak egipatskog porijekla, nešto tamnije puti koja je isticala njegovu gustu sijedu kosu, meki naglasak i nekoliko kilograma viška, Indii ga je na prvi pogled učinilo podnošljivim. Doktor Salil volio je pričati o ljubljenoj Africi i dalekoj obitelji, njihovim običajima i tradicionalnom načinu života, a kao predani gurman opisivati domaće recepte i način posluživanja jela. Njih dvoje rijetko su govorili o njenom stanju. Malik Salil znao je da je India previše za njega, a kako mu se bližila mirovina, preostali radni vijek nije namjeravao provesti u maskirnoj uniformi, postavljajući barikade dozvoljenog i zabranjenog po ratnim zonama. Umjesto toga, šutke su dogovorili primirje i to je ono i bilo. U dvije godine što su govorili kompromislim jezikom, India je uspjela isposlovati pincetu za obrve, boju za kosu i mir ispod tjemena.
- On se nije miješao u moja posla, ja nisam u njegova. – prene se iz misli.
- Čini se da si se u tom razdoblju promijenila. Možda smirila. – natukne
Samuel.
- Možda. – ponovi opseg rečenog.
- Vaša uzajamna tolerancija bila je od koristi? – ponada se priznanju bilo kakvog oblika osjećaja bliskosti, pa makar ga morao prisluškivati ispod uvježbanih tonova i izbrojenih udaha, kako bi gladnoj želji napunio usta mišlju o ljudskoj povezanosti.
- Nije me davio kao drugi. Ni trpao tabletama kao da su degustacija. Bio je zanimljiviji. Iako je bio konzervativan. Ali nije mi lagao, niti išta očekivao od mene. – sa sjećanjem na njegovu iznenadnu smrt India se još nije dogovorila, hoće li im ostaviti mjesto blizu srca ili ih potjerati otkako im se ugasila svrha, pa preskoči na mišljenje oko kojeg nikad nije dovumila – Za razliku od njegove ljigave zamjene.
- Vidim da osjećaš odbojnost prema doktoru Greckou. – udovolji joj skretanje sitog trbuha – Ne smatraš ga profesionalnim?
- Cure s vrućeg telefona su profesionalne, on je disfunkcionalan. – razveseli se India, slaveći užitak smišljanja nove metafore za bivšeg liječnika.
- On je licencirani psihijatar donekle poznat u našoj struci, nije istaknut kao neki, ali ima poklonika. – Samuel odobri iz obzira kolegijalnosti – Možda si ga presudila. Ili ti je cilj uopće se ne slagati s nikime?
India se odmakne stolicom, sagne torzom i nakratko pogleda ispod stola, te vrati glavu – Imaš muda. – kaže ozbiljna – Ali ja imam veća. – pametuje škiljavog pogleda.
- Ovisi iz kojeg kuta gledaš. – Samuel se snađe, ali ni sam još ne vjerujući da je to učinila.
- Doktor Grecko je poklonik samog sebe. – zanemari ga nastavljajući razbistrenog pogleda – Voli titule i diplome i ljubi guzice svima koji stoje na višoj stepenici od njega.
- Prilično je grubo komentirati svojeg terapistu na takav način. – opomene Samuel u isto vrijeme žaleći što je tijekom Indiinog pregleda bio raširenih nogu – On je osoba koja ti nastoji pomoći.
- Pomoći mi. – India uzdahne i napući usne – Hm. Mislim da ljudima treba pomoć, od njega. Njegova je praksa toliko loša da ti može ozbiljno nauditi. Dragi Howard nije baš koncentriran kad sam ja u pitanju. On je kućni tip čovjeka, primjer muža i oca koji na radnom stolu drži obiteljske slike u srebrnim okvirima.
- To smatraš lošim?
- Ne bi me moglo biti manje briga, ali kada me zlostavlja tehnikama suhoparnog školarca čija žena stavlja toliko izbjeljivača na njegove kute da kiselina isparava i prži mu mozak, ja moram urgirati i politi ga vodom. Jadnik će inače ostati bez jezika, a čime će onda maziti sve one stražnjice?
- Stvarno znaš čovjeku predočiti sliku. – Samuel ležerno podboči dlan ispod brade.
- Puno čitam. – kaže prvi puta kao da mu ponavlja od ranije, ali bez ponižavajuće konotacije – Volim preciznost. I metaforu. To mi pomaže da savjesno uočim površnu osobu.
- Čemu se zamarati? Ako su površni.
- Meni. Ja nisam. Nikad si ne bi mogla dopustiti da budem kao drugi.
Prazna mala duša koja opravdava svoje postojanje dobrovoljnom predajom u beznačajnost.
- Onda si uspjela. – izjavi priznajući kako je njen život, na slobodi ili u zatočeništvu, ostavio trag kakav mnogi ne ostave za cijelog postojanja.
- Bahat je. – govori Kyrin glas dok India šeće do rasadnika – Zaleće se drsko i nepromišljeno, a ne zna koliko će mu se to naplatiti.
- Da, tebi se ne sviđa nitko s imalo mozga. – odvrati Lia bojažljivo, ali hrabro – Govoriš o njemu kao da je srednjoškolac.
- Ne, – prepotentno će Kyra – to si ti. Obriši bradu.
- Molim? – zbunjeno će Lia.
- Slina ti curi. – kaže Kyra svisoka.
- Ne pretjeruj. – opomene India držeći se arbitrarskog čekića.
- Pa, brinem se. Ona kao da se zaljubila. – opravda Kyra.
- Znaš, ovo je glupo od tebe. Sad si ti nezrela. – kaže Lia braneći se.
- Ajde razlaz. – kaže India sluteći kolika bi se salva pritužbi mogla sliti na ovo mirno popodne i odluči utišati oba glasa da bi nešto vremena provela u tišini.
Kyra je rijetko ljubomorna, ali kada jest, obično ima dobar razlog. Možda ipak neće biti mirno popodne. Možda neće biti ni miran tjedan. Kako bi uostalom i bio, kad je toliko glava nemirno poput košnica u kojima se misli mimoilaze i sudaraju, kao da ne vide jasno usred naleta vjetra, trošnih krilaca i slabe orijentacije. Mnoge stoga odlaze naslućujući da su nepotrebne, s kovčegom, kišobranom i kaputom, posljednji se puta turobno zaustavljaju pred vratima, druge sele u skladište čekajući bolja vremena i niže trošarine nezaposlenima, dok treće priznaju da su usamljene i nesretne poput marljivih kućanica bez recepta za svoje namjere dok čekaju pomoć kvalitetnijih sastojaka.
Kao što je kvalitetan bečki odrezak, sočan i topao, preliven umakom i ukrašen grančicom bosiljka u koji mesarski zadiru četiri oštra vrška vilice Caleba Davisona razmišljajući o Indii i koliko ga izjeda činjenica njezinog postojanja. Guši ga i nameće se, kao izraslina ispod brade što natiče oko vrata, suspreže poglede i izaziva tiho gađenje, sileći na pregib tijela da bi se ugledale vlastite cipele. Ne dopušta mu da se olako pretvara u Boga i ponaša svemoćno koliko bi to htio, jer tada bi morao snositi posljedice Lauren Jamieson, što si ne bi rado priuštio. Kako je vidljiv, a tijelo mu je smrtno, naučio je koračati među nevinima premda mu je djelo krivo pored razloga izrezanih kao spaljeno i odbačeno mrtvo tkivo što su ga pronašli vukovi na zahladnjeloj pustoj planini, zaglušujućim zavijanjem dajući na znanje da ga neće zagristi.
|
