subota, 29.11.2008.

Cjelina

Photobucket

Komadić. Po komadić. Okrećem ih, pridodajem i promatram. Ne vidim sredinu. Nazirem rubove u okviru. Mokri su.

Volim rubove. Sjajne, glatke, nepravilne pod vršcima prstiju. Išarane znalačkim dlijetom starijim od mojih ruku. Nemaju greške. Ne grebu, kao da su obojani kistom u jednom potezu.

Zaboravljam, pa se sjećam. Početne riječi na manifestu. Proglasu koji treba zvučati jako i moćno. Promišljeno. A ja se i dalje osjećam smočeno. Vlažnih tabana od kiše što je probila u kvalitetnu cipelu. Ostavila me u čudu.

Ne teku kapi samo po mom prozoru. Osjećam ih posvuda. Kratim rečenice, škarama režem ružne dijelove i čvorićima vežem za druge. Od njih pravim oblike koji me usrećuju. Na koju minutu podsjete me na radionice u vrtiću. Odlutam tada mislima u malenu stolicu, stol sa plastičnom šalicom za čaj i posjetim djevojčicu koja reže kolaž smijuljeći se što je sakrila puding iza jastučića na treću policu. Ne voli pudinge. Žuti su i ružičasti. Uvijek hladni. Ona voli tople, ali mora uzeti. Pravi se da će ga pojesti i bira žuti. Odlazi u kut i ukrade trenutak koji nitko ne vidi. Evo ga tamo, u metalnoj posudici, sakriven je dobro i visoko. Odrasli ga tu još neće potražiti.

Bježim. Trčim ususret nepoznatog. Isto je, u biti. Ispred i odozada ne naziru se vrijednosti. Kao da je nestalo puta, bodre me tek koraci. Jer mora se hodati. Makar i ukrug. Stati znači prestati. Misliti, truditi se, znati, voljeti, nadati se i boriti. Ne znam odustati. Stati. Ono izjednačavam s porazom koji mi se ne smije dogoditi. A događa se svima. Strah od onoga što će poslije ostati. I hoću li netko drugi postati. U cjelinu ugurati komadić koji ne želim prihvatiti. Kao dio tijela koji odbacuje jer su mu usadili tuđi dio. Čini mi se kao da ću umrijeti.

A onda, tješim se da ću se toga možda jednog dana drugačije prisjećati. I to je problem. Što mislim unaprijed. A to je najsmješnije. Misliti da nešto znaš, umjesto znati. Nagađati cjelinu, a jedino što si vidio su komadići.

- 21:57 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.11.2008.

Mjesečeva mjena

Photobucket

Šteta što nisam pronicljiva. Što mi glava nije staklena kugla puna znanja o prošlostima i budućnostima sudbonosnih događaja. A ja usred njih. Proročica.

I još k tome, da sam zakržljalog mozga ili dovoljno obamrloga na vlastita preispitivanja je li to uopće korist, možda kazna, pohlepa ili neka trenutna zadovoljština koja čovjeka tjera na želje neprimjerenih apetita. No što je tu je, ponekad me uštipne nadnaravna potreba za poznavanjem još nedoživljenih dana svog života pa je ja uštipnem natrag, jako stisnem između palca i kažiprsta poput zlobnog ljubomornog djeteta. Tada si kažem da sam dobro izabrala, postupila kako je trebalo s obzirom na izbore dotičnog trenutka. A rijetko ih ima više od dva.

Težak je onaj uzdah koji vabi na oba. I koji podsjeća da sam odrasla osoba čiji postupci imaju posljedice, rezultate, odjeke i mišljenja. Nemalo puta i onih umova koje nikad nisam upoznala. Tada me prepreka koju sam izgradila između sebe i svijeta podsjeti koliko me ono dira. Također, koliko s vremenom osjećam da jačam usporedo s udaljavanjem od godine svog rođenja.

Voljela bi sada zavući ruku u vreću svojih osjećaja i izvući jedan topao koji će mi izreći mudrost utjehe što mi je treba u trenucima manjka sigurnosti i voljnog odricanja u korist nadanja. No umjesto toga zamatam osmjehe u nedorečene paketiće i čekam bolja vremena. Čovjek nije stvoren da uvijek, baš uvijek može samom sebi pomoći, ako se pritom odrekne dijelića ponosa i onog što traži u sreći.

A što to govori, o onoj koja škilji kroz kuglu ne bi li ugledala mačka u vreći?

- 23:17 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.11.2008.

Sve

Photobucket

Mnogi to ne znaju, ali proputovala sam svijet. Močila sam tabane u oceanima i sušila ih na najmekšem pijesku plaža ugrijanih djevičanskim zalascima sunca. Jer ne znam jesu li ih još nečije oči ugledale podno stijenja što gradi litice usporedo do zrnastog tla. Plovila sam na jedrenjaku, drvenom dječaku koji je pored svojih pradjedova pružao konoplja u lukama od bijelog kamena, ispranog solju što se uvlači u oči i sjećanja. Karnevali, izložbe i premijere crvenog tepiha ostavljale su aparat bez filmova, ali prazne klikove nadomještala sam izguravanjem sitničavih emocija iz djetinjstva u odjeljku pamćenja. Ljubili su mi ruke i nudili svakojaka blaga, od druženja do svjetlucavih perli i kamenja, egzotična jela i pića čija imena nisam savladala. Samo znam da su slatka i krepka, hladna i topla, pjenušava s ponekim začinom, voćem ili kavama što su mi ostavljale tragove osmijeha na usnama.

Imala sam haljine, rađene po mjeri moga struka, u boji kose i očiju, sjajne, s krznima, čipkom i svilene, koje klize niz tijelo kao dah za ljetnih toplina. Pjevala sam i plesala u njima, ljubila se i skrivala iza lepeze u gledalištima kako me ne bi prepoznala pokoja dosadna rođaka ili novinar bez morala. Letjela sam preko kontinenata i mora, prošla kroz Bermudski trokut i nisam se izgubila. Čitala sam drske pisce, strane i one domaćih prezimena sušeći mokre čarape nadomak kamina u kućici vrtoglavih visina, zakopanu u snijegu što se nije otopio mjesecima. Zabavljala sam se pripremajući hranu iz konzerva i sjekla klade za potpalu iz podruma, a kasnije radila kolače od gotovih keksa i marmelade. Kitila sam božićno drvce setom kristalnih ukrasa koji se ne mogu razbiti, a sljedeće jutro dobila mnogo poklona, mirisnih koje poželi svaka žena.

Ukrala sam ljubičice iz vrta nekog danskog kraljevića i sakrila ih u kožnu torbu, izlizanu od korištenja što je nosim uz poderane traperice u kojima najbolje trčim kad zatreba. Pričala sam s labudovima i medvjedima, zadirkivala deve zbog tupog izgleda, a lavovima mrsila grivu bez ljutnje i grebanja. Ostavila sam otisak prsta na staklu koje štiti kopiju Faberegeovog jajeta i posvađala se s čuvarom muzeja koji je uporno tvrdio da je Picasso genije dok sam ja tvrdila da su to radovi dvogodišnjeg djeteta.

U Africi sam držala u naručju djecu koja nisu s ovoga svijeta, nego su anđeli tek u posjeti odraslima. Plakala sam dugo, suzama namakala prašnjave potplate, čučeći podno trulih drvenih stepenica crvenog križa nadajući se da ću u vezicama s cipela pronaći smisao života. Isprepliću se i služe svrsi, dok je kožnog kalupa. A što kasnije? Nisam se dosjetila. Ne znam reći koja sam se po redu rodila na ovoj planeti i koja sam u redu za otići. Tu sam naučila. Da nemam odgovore koje često tražim, no to ne znači da ih neću naći. I da uvijek glase isto. A ponekad je važnija tišina.

Zato imam sve. Uvijek sam imala i imati ću. To mi je podarila ljubav jednog čovjeka. Zbog njega putujem s jednog mjesta i mogu biti svugdje kad god to poželim. Iz njegovog zagrljaja stvarnost je stvarna. I imam sve, jer to dijelim napola.

- 20:49 - Komentari (17) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.11.2008.

Hrabri smješak

Photobucket

Kakva glupost. Biti deprimiran kad je kiša. Živcirati se što te boli glava i ne možeš čuti vlastite misli. Tim bolje, jer ni one nisu bolje volje. Ali što je volja zapravo? Trud pojedinca koji se ističe pored neizvjesne situacije, negarantiranih rezultata i riječi pored koje zaziru nemaštoviti - vizije. Ona je jedini uzrok nesanice i opravdanja mrve nade na stolu punom tanjura nesigurnosti. Kojom se porcijom zadovoljiti, odlučiti će um pored šaputanja srca koje ga savjetuje i koristi. Za svoje ideje i nevjerojatnosti, ali daleko veće mogućnosti ako ga uvjeri u ciljeve i osobnu zadovoljštinu koju će poslije valjati po svijesti kao crveni tepih egu da se vrijedilo stisnuti. I tada se stišće mnogo, od naboranih kapaka do prstiju što se isprepliću ne bi li dozvali sreću.

Koliko je sreće potrebno da se pobijedi neizvjesno? Ima li kvantitete pozitivnog duha i vremena koje čovjek mora ispuniti da bi rekao kako je barem probao prije nego odluči odustati. Dugi su monolozi koje izgovara u tami, dugi kao beskonačno stepenište uz koje se uspinje, iako se možda nije pomakao na razini. Pitam se što čine hrabri. Kolikom šutnjom zaziru od svijeta da se čuju u vlastitoj galami. Što kad jednom utihne žamor i ostanu sami?

Treba i to saznati. Jer ipak nema veće utjehe, nego probati.

- 20:37 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.11.2008.

Vrijeme mog vremena

Photobucket

Krhka činjenica. Besmrtna pojava. Nevidljivi starac.

Ovaj sam post napisala prije tri dana, za vrijeme nekog drugog posla, načrčkala u dnevnik svoga uma i ostavila olovku usred zatvorenog rokovnika znajući da ne moram dovršiti do kraja zadovoljna natuknicama koje sam pobacala po bijelom papiru nevažnih uspomena. Sada zastajem pred tipkama i ustuknem na pomisli tog dana. Jer vrijeme mi nije značilo što znači danas, nisam ga tumačila kao u ovo popodne, pa se pitam koliko prijevoda može imati jedan pojam za jednog čovjeka i koliki je utjecaj trenutnog osjećaja presudan za smisao izraza kojem se poklanja pažnja.

Sve zajedno čini se kao gnjavaža. Zašto uopće razmišljati o postanku vremena i njegovom završetku, da li za cijelu pojavu ili činjenicu nečijeg života, nije velika razlika. Ono što je čini važnijom način je trošenja nepotrošnog sastojka.

Kad sam imala 13 godina isplanirala sam svoj život. Velikog li iznenađenja. Tipa američke verzije: kuća, bijela ograda i pas. Ili hrvatske: kuća, zelena živica i Vučko. No bila mi je (i ostala) draža ova prva. Nikada nisam mislila psa nazvati Vučko. Niti imati psa ustvari, bez obzira koliko mi drage bile životinje. Bojim se privrženosti koju bi osjećala za njih jer sam sa tih 13 godina pokopala svoju zadnju mačku, a suze iscjedila u juhu zajedno s majkom i sestrom nakon njene pogibije, ispred kuće pod kotačima neke nesmotrene žene kojoj zamjeram i danas.

Photobucket

Dalek je razlog zbog kojih ne želim ljubimca, ali polazim od pretpostavke da svatko ima neku fobiju iz djetinjstva. Nadam se. I užasavam pred onima koji tvrde da je nemaju. Nadalje, ono mi ne staje na put ambicije i poslovne karijere koju sam vezala uz plan uspona. Pravocrtna linija s tek nekoliko isprekidanih crta u kojima se očitavaju rijetke greške i nesigurnosti neiskustva bila je moja vizija uspjeha. Na drugom mjestu. Prvo je zauzimalo i zauzima ljubav, dolazak princa na bijelom istimarenom, vrhunski istreniranom i dražesnom konju koji će me voljeti kao da smo skupa pasli poljima. Što znači da sam zanemarila tadašnji Renault 4 s rupom od hrđe u podu ispod tepiha suvozačevog sjedala. I pospremila uspomenu krika, kad sam kroz nju ugledala lokvu koja je umalo zapljusnula moje zaprepašteno lice tog kišnog dana.

Mladost. Što bi bio čovjek bez nasmijanih razglednica neznanja nekog davnog vremena. I opet se ono spominje, zanemaruje ga se, a neprestano nam gospodari i uvjetuje. Ili možda, podložnost pravilima društa koje su postavile duše nama nepoznatih imena voljno robuje da bi se uklopila u ostatak mehanizma planetarne misije koja pokazuje gdje smo, kazaljkama i digitalnim titrajima. Toliko se trudimo biti drugačiji, a jedna poveznica rukuje se sa svim bićima na isti način. Čvrsto stišće dlan i ostavlja dojam. Nepokorena, neuhvatljiva i nesputana. Ljubomora bi bila sasvim prirodna reakcija da je vrijeme utjelovljeno materijalnim prizorom s očima i ustima. Ovako, bezglava projekcija dimenzije svemira očituje se u oblacima i travama, pogledima ljubavnika na sat rastanka i iščekivanje boljeg sutra. Dolazi. Prolazi. Krademo mu ipak ponešto evolucijom znanja. Otimamo mu pamćenjem i dokazima urezanim posred srca. Ali se i dalje klanjamo, veličini neviđenoga. Ne sumnjamo da postoji. Ne debatiramo ima li vremena, kao ima li Boga. Što to govori po pitanju izjednačenja?

- 13:34 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.11.2008.

Sutra?

Photobucket

Slika je dar. Ona koju vidimo očima. Drugu, koju vidimo dušom svima je nadohvat srca i tjemena. Ima dana kada ne volim što sam izdvojena. Potrebom, obvezom i izborima. Tada se osjetim živom pored vremena koje me gazi i uhvatim se pričati s nevidljivima. Onima na koje mislim, a za koje štedim na trenucima, da bi ih posjetila i osmjehnula se obrazima koji će me dočekati istim mislima. Prijateljstva nisu od kamena, ali ipak ne vrijedi stalno govoriti - možda se čujemo sutra.

- 23:47 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.11.2008.

Alter ego ili kritika

Photobucket

- Objasni mi nešto. – Samuel upita Indiu sutradan na terapiji – Pojam. U dnevniku koji si pisala za doktoricu Lambert nalazi se zanimljiva rečenica koja počinje sa “Praktična inteligencija”. Što je to?

- Pa ti si inteligentan, trebao bi znati. – ona provocira kao da trži ulaznicu za rasprodani spektakl u kojem gluhi čuju, a nijemi govore, dok brkati div na ulazu grize kovanice.

Ne obazireći se na tražnju, Samuel se nasmiješi – Znam, da je tvoje tumačenje drugačije.

Od volje za produktivnijim razgovorom od kopanja po njenoj prošlosti India se oraspoloži – Otkrivanjem zakonitosti odnosa među činjenicama uvijek naiđeš na još jednu, tebi do tada neotkrivenu. Odbaci najrezerviranije slučajeve u kojima se koristi kao input za postizanje istina, vaganje laži, otkrivanje zavjera, rješavanje sumnji, to jest općenito ostvarivanje kognitivnih rješenja i rezultata, i tog cijelog primitivnog komemoracijskog spleta predvidljive ljudske prirode. Zanimljivo je kad ona postaje oruđe drugačije svrhe. Jer ako si rođen s određenom inteligencijom, a zatim to pomiješaš s pameću, zapravo ćeš postati gluplji. Zato trebaš razdvojiti ta dva pojma i koncentrirati se na svaki od njih zasebno. Nakon godina provedenih unutra moraš naučiti kako preživjeti u okolini koja te neprestano kažnjava, i ono što vidiš, znaš i osjećaš zbog te inteligencije, može te degenerirati. Pa sam to obrnula. Stvari koje ne želim znati ili o njima razmišljati kompresiram u dužinu jedne rečenice i izbrišem. To mi oslobađa mjesta za važnije stvari. Praktično je.

- Zašto bi te tvoja okolina uništila? – Samuel upita da vidi je li danas dobro procijenio raspoloženje njenog strpljenja.

- Ipak je malo glup. – podsmjehne se Kyrin glas.

- Koraci medicinske sestre u zoru, – India nastavi produženom voljom – sporije nego obično dok se približava hodnikom. Umorna je. Jedna vezica na cipeli prelabavo je stegnuta, podočnjaci, svježe oprana kosa. Parfem je jak, još uvijek se može osjetiti. Ostaci laka za nokte naziru se uz kožicu, odstranjeni su na brzinu…sinoć je bila s muškarcem. Daje mi tablete i izlazi iz sobe. Zaboravila je donijeti čiste ručnike, ponedjeljak je. Mora da je bilo dobro.

Samuel se blago nasmiješi odobravajući – Nije loše.

- Je. – kaže India i dalje ozbiljnog lica – Kad nemaš svog života.

- Možeš imati.

- Kao ti? – dobaci ironično ga pogledavši ispod oka.

- Kao ti. – vrati joj sigurnim tonom – Ne trebaš ničiji život kao primjer.
Možeš ga učiniti kakvim god želiš.

- Naravno. – prisjeti se tamnih korica ilustriranih motivom naslova na ovitku tvrdog uveza – Tvoja knjiga.

- Pročitala si “Borbu za Sizifa”? – iznenadi se kao da je netom posvjedočio trku bijelog zeca iz duplje za kojeg je čuo samo u pričama pred spavanje.

- Privukao me naslov. – prizna India.

- Ništa više? – zabavlja se Samuel snubeći odgovor.

- Prva polovica je čitljiva, druga je sranje. – ne misleći ništa doli baš to, India pomisli kako je danas neobično blage volje.

- Ti nisi optimistična osoba, nada nije sastavni dio tvoje terapije oporavka. – kaže nimalo uvrijeđen.

- Ne. – indiferentno će, trljajući nožne prste u cipeli – Nemam zajedničkih slova s ljudima koji čitaju kako reciklirati život jer ne znaju što bi s ostacima.

- Još. – Samuel uzme zadnju riječ i prebaci na glavno – Tijekom hospitalizacije pokušala si sebi oduzeti život sedamnaest puta. Zašto?

- Zašto? – India ponovi smatrajući pitanje suvišnim, a prethodno rečeno drskim.

- Većina pokušaja bili su tek potraga za pažnjom. Nisi li je imala dovoljno?

- On ne može samnom tako razgovarati. – India se vrijeđa iznutra.

- Privatni auditorium je više zadovoljavajući. – odgovori mu naglas.

- Ali opet, – Samuel nastavi u ozbiljnijem tonu – tri puta si bila kritično, a ukupno pet puta vrlo zabrinjavajuće.

- Kad sam u depresiji sklona sam samouništenju. – prizna kao da čavrlja s prijateljicom.

- Da. Od izglađivanja do predoziranja ukradenim barbituratima.

- Djevojka mora imati hobi. – zabavlja se prisjećanjem stavki povijesti bolesti.

- A zatim si to prestala trenirati prije dvije i pol godine. Otkad si premještena u Wyoming.

- Tamo nije bilo loše, do prije šest mjeseci. – kaže ne pokazujući da je čudi njegov izbor riječi.

- Doktor Salil je iznenadno preminuo. – nastavi Samuel pritajeno zadovoljan što je prešutila njegov komentar – Vas dvoje ste se dobro slagali kako čujem. Bili ste prijatelji?

India se kratko zamisli. Šezdesetogodišnjak egipatskog porijekla, nešto tamnije puti koja je isticala njegovu gustu sijedu kosu, meki naglasak i nekoliko kilograma viška, Indii ga je na prvi pogled učinilo podnošljivim. Doktor Salil volio je pričati o ljubljenoj Africi i dalekoj obitelji, njihovim običajima i tradicionalnom načinu života, a kao predani gurman opisivati domaće recepte i način posluživanja jela. Njih dvoje rijetko su govorili o njenom stanju. Malik Salil znao je da je India previše za njega, a kako mu se bližila mirovina, preostali radni vijek nije namjeravao provesti u maskirnoj uniformi, postavljajući barikade dozvoljenog i zabranjenog po ratnim zonama. Umjesto toga, šutke su dogovorili primirje i to je ono i bilo. U dvije godine što su govorili kompromislim jezikom, India je uspjela isposlovati pincetu za obrve, boju za kosu i mir ispod tjemena.

- On se nije miješao u moja posla, ja nisam u njegova. – prene se iz misli.

- Čini se da si se u tom razdoblju promijenila. Možda smirila. – natukne
Samuel.

- Možda. – ponovi opseg rečenog.

- Vaša uzajamna tolerancija bila je od koristi? – ponada se priznanju bilo kakvog oblika osjećaja bliskosti, pa makar ga morao prisluškivati ispod uvježbanih tonova i izbrojenih udaha, kako bi gladnoj želji napunio usta mišlju o ljudskoj povezanosti.

- Nije me davio kao drugi. Ni trpao tabletama kao da su degustacija. Bio je zanimljiviji. Iako je bio konzervativan. Ali nije mi lagao, niti išta očekivao od mene. – sa sjećanjem na njegovu iznenadnu smrt India se još nije dogovorila, hoće li im ostaviti mjesto blizu srca ili ih potjerati otkako im se ugasila svrha, pa preskoči na mišljenje oko kojeg nikad nije dovumila – Za razliku od njegove ljigave zamjene.

- Vidim da osjećaš odbojnost prema doktoru Greckou. – udovolji joj skretanje sitog trbuha – Ne smatraš ga profesionalnim?

- Cure s vrućeg telefona su profesionalne, on je disfunkcionalan. – razveseli se India, slaveći užitak smišljanja nove metafore za bivšeg liječnika.

- On je licencirani psihijatar donekle poznat u našoj struci, nije istaknut kao neki, ali ima poklonika. – Samuel odobri iz obzira kolegijalnosti – Možda si ga presudila. Ili ti je cilj uopće se ne slagati s nikime?

India se odmakne stolicom, sagne torzom i nakratko pogleda ispod stola, te vrati glavu – Imaš muda. – kaže ozbiljna – Ali ja imam veća. – pametuje škiljavog pogleda.

- Ovisi iz kojeg kuta gledaš. – Samuel se snađe, ali ni sam još ne vjerujući da je to učinila.

- Doktor Grecko je poklonik samog sebe. – zanemari ga nastavljajući razbistrenog pogleda – Voli titule i diplome i ljubi guzice svima koji stoje na višoj stepenici od njega.

- Prilično je grubo komentirati svojeg terapistu na takav način. – opomene Samuel u isto vrijeme žaleći što je tijekom Indiinog pregleda bio raširenih nogu – On je osoba koja ti nastoji pomoći.

- Pomoći mi. – India uzdahne i napući usne – Hm. Mislim da ljudima treba pomoć, od njega. Njegova je praksa toliko loša da ti može ozbiljno nauditi. Dragi Howard nije baš koncentriran kad sam ja u pitanju. On je kućni tip čovjeka, primjer muža i oca koji na radnom stolu drži obiteljske slike u srebrnim okvirima.

- To smatraš lošim?

- Ne bi me moglo biti manje briga, ali kada me zlostavlja tehnikama suhoparnog školarca čija žena stavlja toliko izbjeljivača na njegove kute da kiselina isparava i prži mu mozak, ja moram urgirati i politi ga vodom. Jadnik će inače ostati bez jezika, a čime će onda maziti sve one stražnjice?

- Stvarno znaš čovjeku predočiti sliku. – Samuel ležerno podboči dlan ispod brade.

- Puno čitam. – kaže prvi puta kao da mu ponavlja od ranije, ali bez ponižavajuće konotacije – Volim preciznost. I metaforu. To mi pomaže da savjesno uočim površnu osobu.

- Čemu se zamarati? Ako su površni.

- Meni. Ja nisam. Nikad si ne bi mogla dopustiti da budem kao drugi.
Prazna mala duša koja opravdava svoje postojanje dobrovoljnom predajom u beznačajnost.

- Onda si uspjela. – izjavi priznajući kako je njen život, na slobodi ili u zatočeništvu, ostavio trag kakav mnogi ne ostave za cijelog postojanja.


Photobucket

- Bahat je. – govori Kyrin glas dok India šeće do rasadnika – Zaleće se drsko i nepromišljeno, a ne zna koliko će mu se to naplatiti.

- Da, tebi se ne sviđa nitko s imalo mozga. – odvrati Lia bojažljivo, ali hrabro – Govoriš o njemu kao da je srednjoškolac.

- Ne, – prepotentno će Kyra – to si ti. Obriši bradu.

- Molim? – zbunjeno će Lia.

- Slina ti curi. – kaže Kyra svisoka.

- Ne pretjeruj. – opomene India držeći se arbitrarskog čekića.

- Pa, brinem se. Ona kao da se zaljubila. – opravda Kyra.

- Znaš, ovo je glupo od tebe. Sad si ti nezrela. – kaže Lia braneći se.

- Ajde razlaz. – kaže India sluteći kolika bi se salva pritužbi mogla sliti na ovo mirno popodne i odluči utišati oba glasa da bi nešto vremena provela u tišini.

Kyra je rijetko ljubomorna, ali kada jest, obično ima dobar razlog. Možda ipak neće biti mirno popodne. Možda neće biti ni miran tjedan. Kako bi uostalom i bio, kad je toliko glava nemirno poput košnica u kojima se misli mimoilaze i sudaraju, kao da ne vide jasno usred naleta vjetra, trošnih krilaca i slabe orijentacije. Mnoge stoga odlaze naslućujući da su nepotrebne, s kovčegom, kišobranom i kaputom, posljednji se puta turobno zaustavljaju pred vratima, druge sele u skladište čekajući bolja vremena i niže trošarine nezaposlenima, dok treće priznaju da su usamljene i nesretne poput marljivih kućanica bez recepta za svoje namjere dok čekaju pomoć kvalitetnijih sastojaka.

Kao što je kvalitetan bečki odrezak, sočan i topao, preliven umakom i ukrašen grančicom bosiljka u koji mesarski zadiru četiri oštra vrška vilice Caleba Davisona razmišljajući o Indii i koliko ga izjeda činjenica njezinog postojanja. Guši ga i nameće se, kao izraslina ispod brade što natiče oko vrata, suspreže poglede i izaziva tiho gađenje, sileći na pregib tijela da bi se ugledale vlastite cipele. Ne dopušta mu da se olako pretvara u Boga i ponaša svemoćno koliko bi to htio, jer tada bi morao snositi posljedice Lauren Jamieson, što si ne bi rado priuštio. Kako je vidljiv, a tijelo mu je smrtno, naučio je koračati među nevinima premda mu je djelo krivo pored razloga izrezanih kao spaljeno i odbačeno mrtvo tkivo što su ga pronašli vukovi na zahladnjeloj pustoj planini, zaglušujućim zavijanjem dajući na znanje da ga neće zagristi.


- 15:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.