|
Komadić. Po komadić. Okrećem ih, pridodajem i promatram. Ne vidim sredinu. Nazirem rubove u okviru. Mokri su.
Volim rubove. Sjajne, glatke, nepravilne pod vršcima prstiju. Išarane znalačkim dlijetom starijim od mojih ruku. Nemaju greške. Ne grebu, kao da su obojani kistom u jednom potezu.
Zaboravljam, pa se sjećam. Početne riječi na manifestu. Proglasu koji treba zvučati jako i moćno. Promišljeno. A ja se i dalje osjećam smočeno. Vlažnih tabana od kiše što je probila u kvalitetnu cipelu. Ostavila me u čudu.
Ne teku kapi samo po mom prozoru. Osjećam ih posvuda. Kratim rečenice, škarama režem ružne dijelove i čvorićima vežem za druge. Od njih pravim oblike koji me usrećuju. Na koju minutu podsjete me na radionice u vrtiću. Odlutam tada mislima u malenu stolicu, stol sa plastičnom šalicom za čaj i posjetim djevojčicu koja reže kolaž smijuljeći se što je sakrila puding iza jastučića na treću policu. Ne voli pudinge. Žuti su i ružičasti. Uvijek hladni. Ona voli tople, ali mora uzeti. Pravi se da će ga pojesti i bira žuti. Odlazi u kut i ukrade trenutak koji nitko ne vidi. Evo ga tamo, u metalnoj posudici, sakriven je dobro i visoko. Odrasli ga tu još neće potražiti.
Bježim. Trčim ususret nepoznatog. Isto je, u biti. Ispred i odozada ne naziru se vrijednosti. Kao da je nestalo puta, bodre me tek koraci. Jer mora se hodati. Makar i ukrug. Stati znači prestati. Misliti, truditi se, znati, voljeti, nadati se i boriti. Ne znam odustati. Stati. Ono izjednačavam s porazom koji mi se ne smije dogoditi. A događa se svima. Strah od onoga što će poslije ostati. I hoću li netko drugi postati. U cjelinu ugurati komadić koji ne želim prihvatiti. Kao dio tijela koji odbacuje jer su mu usadili tuđi dio. Čini mi se kao da ću umrijeti.
A onda, tješim se da ću se toga možda jednog dana drugačije prisjećati. I to je problem. Što mislim unaprijed. A to je najsmješnije. Misliti da nešto znaš, umjesto znati. Nagađati cjelinu, a jedino što si vidio su komadići.
|
