|
.... u mojoj mašti, u rezoniranju svijeta, u nadi što je vučem za sobom kao slinavo umorno dijete koje želi da ga majka nosi, a ne da ga tjera hodati na svoje dvije tanke nožice.
Što je to krhko i nejačko u prirodi s druge strane kožne presvlake što priječi pogled na kosti, čime se opravdavaju misli o potrebi glave da ustukne na traženja koja je koštaju viška razmišljanja i je li mirna odluka ona koja zadovoljava nepokretnost truda?
Kažem strašno, da se ne bi opustila, utonula u san što ga zahtijeva umor čovjekova osobnog svijeta i s nekim drugima, meni bliskim i nepoznatim licima, podijelila trom osjećaj u nogama. Grč u ramenima. Upalu bubnjića. Virozu u predjelu posustanka koji se obično skriva ispod tjemena, kad ne muči crijeva.
Zato se družim sa svojim djetetom i tražim mu veći broj cipela.
|
