nedjelja, 12.10.2008.

S pristaništa

Photobucket

Uvukla mi se riječ u desnu ušku i sada njome odzvanja. Znači čvrsto tlo pod nogama što graniči s tvari u koju se uranja. Ili se u njoj utapa. Svakako se propada.

Nesigurnost kretanja spram koraka nije zanemariva. Nije ni pogled upućen mornarima, istraživačima i gusarima koji se otiskuju s drvenog doka odbacujući debelu užad zajedno s obećanjima da će se vratiti s bogatstvima po koja su krenuli. Jer ne znaju što će ih dočekati tamo gdje su snove poslali i je li ih tko zaprimio ili su se razbili o hridi.

Neugodnog je okusa pomisao o bezvrijeđu truda kojim se hrane srčane žile i umne niti. Kovčeg napunjen kamenjem brže će potonuti. Zato se vrsta kojoj pripada savjest bolje snalazi. Mreže nade uhvatiti će mnogo želja što se koprcaju u vodi i prisvojiti ih. Neke će ostaviti za sebe, druge će prodati. Da se preživi.

Ukrasti, pronaći ili nabasati, nije isto domoći se nečega i svojim ga nazvati. Tada preostali trud ulaže život koji sve vrti ukrug. Vrati ono što je dano, uzima što je ukradeno i presloži što je podmetnuto. Podijeli zdjele i kruh, pa daje duplo onima koji se vrate u red. Stoga što su slabi, boležljivi, gladni ili proždrljivi ne pita i ne zanima ga, on se upliće u raspored tek kad navale na pult. Sve to vidjeti u glavi, znati i osjećati, a nemati potrebu dovoljno pametnu za iskoristiti, neće smočiti mogućnosti na palubi. Dok se određuje smjer vjetra i pomiču jarboli, a kormilo vrti kako kompas nalaže poniznom sluzi.

Dok čekam ukrcaj, držim kartu u svojoj ruci. Ne mislim koliko je koštala, ni hoće li se isplatiti. Pomislim kako je smiješnog izgleda, ta mala tiskana nada u koju se uzdaju ljudske oči.

- 20:22 - Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.