|
Luksuz je to. Imati hrabrosti poduzeti nešto što ti ne ide na ruku i nije logično. Jer je teško, a teško već i zvuči teže nego lagano ili lakše. Ono je nesigurno i neprimamljvo, kao gurnuti dlan kroz šuplje deblo, jer ga nešto može ugristi, iako se unutra možda nalazi skriveno blago.
I što vrijedi hodati ukrug debele kore kad je pogledi ne sijeku i nema opcije koja glavu može lišiti glavobolje, a uši gužve pitanja što se boje jednostavne rječice kojom se potvrđuje da je rizik rješenje. No čovjek više voli riskirati tuđu nego vlastitu stražnjicu, pa se oko nje redovito okreće ne bi li se uvjerio da je tu iako je ne vidi. Uostalom, hodati ili sjediti, na sve se može priviknuti, ako pripitomi misao o spontanoj odlučnosti i onim što je čini prihvatljivom njegovoj svijesti. Zato su mnoge stijegove nosili živi stupovi uvjerenja u vlastiti trud i njegove mogućnosti.
Čovjeku je najteže kada misli da je sam, pa se ogleda u svojim očima mnogo puta prije nego ih uputi prema van. Na one koji imaju podršku i netko im čuva leđa, a ako ih voda poplavi, međusobno se pomažu ne utopiti. Znači li to da je spas svakoj misli da se množi, u stavu i poruci, nailazi na slične i tek tada se sprema suprotstaviti? Pamti li povijest mase ili pojedince koji su pamet naučili, srce predali, bol sakrili, da bi od sebe dali više nego su imali? I jesu li tražili da ih se odobrava, bez sumnje o uzaludnosti zahtjeva, iskrivljavanju tvrdnji i pretpostavke o sjeni koja će se nad njima poviti kao grana što se savija oko debla s kojim su počeli.
Nije šteta što čovjek vjeruje u korijene svoje plemenitosti, zamahne mačem da se oslobodi korova i potom traži razumijevanje od drugih koji to ne namjeravaju učiniti. Šteta je što ga neće dobiti. Jer razumijevanje je tek jedna od mnogih travki na tlu, a nisu sve od iste koristi.
|
