Kolegica Mica

Sve češće nailazim na glasine nesigurnosti muškaraca. Sigurni brakovi i veze trulih su temelja, a iskrenost leti kroz prozor s prvom cikom novorođenog djeteta. Umjesto veće privrženosti, sloge i povjerenja u brizi za potomstvo, pri kovanju jačih karika lanci se lome kao slamke livadne trave posušene nakon dugog suhog ljeta.

Iako moderan svijet voli temu ljubavi, kako u pisanoj riječi tako i talk-showovima, ljubav nije evoluirala kroz polemike vjernosti i sveprisutnosti u raznim oblicima medija. Kao i ljudska duša, ostala je netaknuta nakon tisuća godina korištenja, njeno lice nema bora, tjeme sijedih vlasi, tek otisci što ih ostavlja nakon upotrebe, dokaz su njenog prisustva. Kako na kome, doduše, neki je nakon spomena ispljunu žučno kao bolan zub nakon vađenja bez injekcije, drugima miriše na med i čokoladu, melem što klizi niz grlo liječeći nesanicu, usamljenost ili mržnju.

No kao i za sve, čovjek je kriv i zaslužan za to kako koristi osjećaje koje proizvodi u kutku vlastite mašte, a kako one koje stvarno daje okolini, gledajući u oči svakome koga sretne na istoj cesti ili mu se tako čini. Jer kako poželjeti obvezati se na brak i naslijeđe, nespreman na teške dane i obvezu. Bar onoliko koliko se spreman može biti, srcu ne dugovati tuđe poglede i poljupce, ne činiti žrtvu za roditelje ili društvo u kojem se opstaje, pristati na ispravno što se krivlje ne može osjećati da bi ugodili trenutku s kojim se i strah boji suočiti.

Mnogo toga ljudi čine usred pomanjkanja razuma da ih osvijesti o posljedicama dugoročnosti, pa se nakratko zagriju na zajedničkom ognjištu, ne misleći na sudbine koje će zatrti odlaskom kroz vrata iza kojih će se srušiti zidovi. Tada za sve okrive neku treću, nepoznatu osobu, čije postojanje boli do kostiju i čupaju jednu po jednu dlačicu sa svojih ruku da se prisjete trenutaka koji su im uspavali koncentraciju, zacrnili vid pored zdravih šarenica, a spektar stvarnosti razbili u iluziju. U kojoj vole i voljeni bivaju, bez uvjeta i sumnji, ništa ne skrivaju, već uživaju rukom u ruci šetnju po oblaku što lebdi iznad betonske pregrade u dva svijeta u kojima se ne poznaju.

Jedinu ispričnicu tada nudi profesor psihologije mudro se smiješeći dvonožnome rodu, kako sami sebe ne poznaju. I kako je to gotovo očekivano, tvrdi po nauku, jer svatko će posjedovati čvrstoću u stavu dok ne iskorači u istu situaciju. No neće svi pokleknuti, jer 'ako' i 'možda' imaju sličnu putanju, ali ne i nužno istu posljedicu. Pojam karaktera zatim odbacuje dudu varalicu i pokazuje snagu rečenog u jednini, prvom licu, kako bi na pozornici smijenio glavnog statistu i šaptača, a danom ulogom demonstrirao kako daske zamijeniti za ulicu.

Korak izvan sebe u jednom smjeru, korak je prema drugome. Možda će se prvim zagaziti u lokvu, možda na stepenicu, nije važno ako je namjera onakva kakvu se želi i primiti. Bez obzira na to, uvijek će biti onih koji će rado zanemariti, da se srcu vrati ono što se od njega otkine, 'ako' ne traži natrag ono 'možda' kojim u sebi potkrjepljuje obećanje.

Kad vani zahladi, dobro raspoloženje i želja za druženjem polegnu se u kofere čekajući da ih se pošalje na jug prvom klasom uz osmijeh stjuardese plaćen iz kasice što u krhotinama jauče usred nemile obveze. Neće prestići laste, ali će se preseliti u toplije krajeve. Ugrijani kreveti i tople deke posijati će opet u njih sjeme potrebe da protegnu nožice i ručice, istrljaju peckave oči i pridruže se vlasniku imetka što ga sada metu potrebe. Ljeto kao da se naljutilo na jesen i odjurilo bez pozdrava, a treba počistiti iza slanih ručnika, limenki i vrećica sendviča, sezonskih sniženja i zaboravljenih etuia sunčanih naočala.

Jer slijedi 6 mjeseci dugih rukava i kratkih pozdrava na ulici, carevanje reklama grijaćih uređaja i zimskih salama, šivanje popadalih dugmeta kaputa i podizanje popluna iz kemijskih čistionica. U sebi već laštim čizmice i smješkam se na pomisao crvenih kapi i čarapa u vrijeme blagdanskih dana. Štedim za poklone i kartice s imenima, uživam u kremastim kolačima s kokosovim mrvicama, kupujem kino ulaznice za propale premijere samo da bi u istom hodniku namirisala toplu čokoladu meke palačinke. Pohlepno se uvlačim u vrat dolčevite da kroz rupice pletenine nazrem svjetlo kao lampice na boru i zamišljam ih u bojama ukrasnog papira što šuška nakon pucanja selotejpa i ukrasne vrpce.

Ne, ovaj vikend neće biti dosadan i tmuran, ima toliko toga za uživati dok ne dođe slijedeći srpanj.



Ne zaboravite kliknuti!

Pognute glave gledam dolje, u lavor vode što mi zrcali lice dok tražim izvor s kojeg sam potekla, i nalazim tek nekoliko litara ustajale vode gdje sam mislila naći vrelo prštećih kapljica. Pitam se zašto danas nije slap ili jezero, nego hladni metalni lončić bunarske stajačice. Kosa mi se ljepi između prstiju, kao da ih želi zatočiti u razmišljanju, nametnuti ideju o vremenu koje bi trebala potrošiti na posljednju muku.

Već dugo mislim o ljudima i kako ih dotičem, a zatim o onima koji mene dotiču, rijetko, ali učinkovito me tjerajući da se spotičem. O pitanje prisnosti koju u meni izazivaju i činim li ispravno za sebe ili situaciju, odluke koje donosim kad režem korijene što nas vežu. Končići su to zapravo, jer im ne dopuštam da se udebljaju i narastu, iako sam u glavi promislila godine i osjetila trenutke koje bi imali da ih ne ugušim nedugo po rođenju.

Nailazim na koalizije onoga što želim i činim, i shvaćam da se ponašam po unaprijed ispisanom obrazcu. Nisam ga odobrila, ono je podmetnuto neprimjetno kao pisamce gurnuto ispod vrata po hrapavom betonu, zastrugalo je tek po umjetnom tlu što ga ne osjeti duša već stopalo u kalupu. I znam da je moje, iz vlasništva mog hodnika je proizašlo i unutar moje kuće se napisalo, da li u kuhinji ili sobičku, pitati se nesuvislo, jer ono što je ruka opreza namočila tintom i presavila u podsvijesti se naziva krinkom, a to je nepoznato i nesvrstano, što me uvjerila da je vrijeme karnevala i ludosti dok sam budna iščekivala rezultate racionalnosti.

Stvarnost piše drugačija pisamca, ona kažu da se iskrenost plaća lažima što ih srce potom izmišlja umu da je vrijedilo biti i reći, dok mu s leđa riba tugu. Odjednom se nađem u kadi bez pjene, uz rub trag što čini sapunicu, a spužva, meka i ponešto mlačna, cijedi mi na kralježnicu izvorsku vodu.

Ima se toliko za reći, ali rečeno će prepoznati samo jeku u praznini koju nazivam ispravnom pogreškom i uvjeravam se da je tako najbolje, šutjeti pred porotom i svidjeti se sucu da odslužim što manju kaznu i ponovo se vratim u ljušturu. Tu iz koje ću gledati svijet kroz prozorčić za noge i jednu ruku, dok ću drugom listati regulativu što je moja ćud donosi u odsustvu. Dok živim i bakćem se s idejama, budućnosti i ostvarenjem primarnoga, da bi ispravila prošlost prije nego se dogodi na zadanom datumu.

Tada zamrzim posljednji odlomak u glavi i izgužvam kao krivo napisanu stranicu, ali nedovoljno skvrčim u lopticu da duže zapamtim prizor koji me opominje kako je to kad slabost zamaraš glupošću. Osjećam da konačno izlazim iz prvog kalupa u redu onih što čine preuranjenu grobnicu čovjeka na putu k sazrijevanju u osobu koju ću predstaviti svijetu što će me gledati sjajnim očima i pozivati imenom koje ukazuje na roditeljsku vezu. Nije vrijeme krajnosti, još su poneki komadići zapetljani u kosu, a neki se pritisnuli uz sljepoočnicu zadajući mi glavobolju zbog koje nisam primjetila da sam probila zid dok sam mislila da me u isti zakapaju.

Kamo dalje, neće biti lako saznati. Kako dalje, znam da je lakše otkad se sazna koliko si voljan dati i primiti, i da li omjer bilježiš osjetom kojemu je važniji prag zadovoljštine duha ili onaj kojeg paraju mačevi ponosnih i nazivaju ga pragom časti.



Ne zaboravite kliknuti!

U borbi protiv raka dojke, sponzor je voljan financirati 100 pregleda ukoliko se ostvari rezultat od 1 000 000 klikova na stranici koja vam je predstavljena dolje. Ostalo je još samo 8 dana da se ispuni taj cilj i nažalost, ne ide prema ostvarenju. Tek je uspješno ostvareno nešto više od pola klikova potrebnih za kvotu. Ja kliknem 4-5 puta za redom nekoliko puta dnevno.

Nije mi važno u kojoj je zemlji i kojim ženama omogućen ovaj pregled, želim da ga dobiju i zaštite se od moguće bolesti. Imam i imala sam sličnih problema sa zdravljem, pa me emocije potope s leđa kao visoki olujni val i prisjetim se loših trenutaka. Neizvjesnost i neznanje o vlastitoj bolesti najgora su noćna mora, stoga vas molim da pomognemo i uz malo truda možda postignemo nešto što će mnogo reći o volji i brizi za drugoga. Vjerujem da se sve u životu vrati, a ne bi li svatko od nas htio da drugi mare kad mi dođemo na red?

Pomozite doniranju 100 besplatnih mamograma

Kad mi se jesen zavuče iza ušiju, a mirisi uvelog cvijeća i humusa što se preodjevaju zavire u nosnice kao kazališnu garderobu, osjetim sjetu što je donosi šetač koji od listopada do prosinca nagoviješta selidbu. Mojih naratorskih potrepština i sredstava za njihovu analizu. Kao da skupim bočice, bilješke i i instrumente u laboratoriju, premjestim misli na novu lokaciju, drvenu kućicu što je svake godine u ovo doba otključam uz planinsku jeku što prati zveckanje ključeva dok stupam u izolaciju.

Svojevrsna pomama, tako ću u prvu ruku opisati pohlepni korak u pustu hladnu prostoriju što ću je nazivati domom sljedećih nekoliko mjeseci, već je zamišljajući ogrijanu narančastim tonovima iz kamina i uz pokoju crvenu čarapu što će me podsjećati da se vratim prije Božića s darovima zamotanim u privrženost i čistoću.

Otpuhujem prašinu s površina što su mi u ravnini lica i pletenom rukavicom radim krugove na zamagljenom staklu da pustim unutra ono što je preostalo od zubatog sunca. Okrenem se još dva puta oko sebe i čizmom lupim po drvenom podu, opet sam na svome, osjećam to u svakom zglobu. Zadovoljno otvaram kofere i vadim krpe i sredstva za čišćenje. Ulaštiti ću tipkovnicu i poravnati listove, poredati vokale kao sjajne čašice serivsa što se polažu u vitrinu i propuhati začepljene dvotočke da se ne zagrcnu u nabrajanju.

Opet je vrijeme da se piše, pa treba dobro startati na uvodu........

Biti humanitarac izrazito je lako. A otkad je Interneta, još lakše. Zato nema isprika, klikćimo u svih 6 svrha koje su zastupljene. Jer mrzim što postoje ovakve fotografije. Krate mi dah škarama što napola režu nebrigu o mislima na one koji zaslužuju više i bolje od mene, a bore se za život kao što se ja nikada nisam morala.



KLIKNITE ZA POMOĆ ONIMA KOJIMA JE NAJPOTREBNIJA

Dodatak:
Ako tko ima krvnu grupu A- molim vas javite se za pomoć bebici.

Za malu Saru

Prazan papir je kao dijete. Novorođenče bez grijeha i dugova, riječi i slogova, tek pokoja suza, kao da unaprijed želi nagovijestiti da mu je žao ono što će učiniti, namjerno propustiti, slagati i opsovati nakon brutto proživljenih godina.

A što ocijediti s vremenom koje uzima i daje, lihvari i trguje, da bi pomiješalo najgore i najbolje, djecu naučilo što su ljudi, a što životinje, i kako se opredijeliti za ono što im je najprihvatljivije. Jer mnogo toga ljudi čine iz obijesti i nedovršenih misli koje su uzele prečice, a još više zbog iskustava kojima kite blagdanska drvca što slave odluke koje ih koštaju sutrašnje svakodnevice.

Naspram mnogih prošlih mjeseci i tjedana, osjećam sutra kao dar drugačijeg pošiljatelja. Ovaj sam puta sama napisala adresu i navlažila marku što će gostovati unutar mog sandučića. A svejedno ne znam što je unutra. Jedino u što sam sigurna je da se dobro osjeća. Možda je to lijepa gesta ili pogled razumijevanja, možda će se sunce zapetljati u pramenove kose što ću je mrsiti prstima sa svog balkona, možda ću dobiti razglednicu s nečijih usana i zataknuti je na zid vrijednih uspomena.

Mislim da ću biti bolja nego što sam danas, jer imam razloga. Ima još ljudi, kojima se isto dopada....

Da sam ranije pisala, bilo bi dorečeno nešto što se nije izreklo. No saznala sam, o čemu je pisano, ono o čemu se nagađalo, to što me mučilo i zadesilo u odluci čije se riječi osjećaju teže nego se mislilo, a misli izgovaraju lakše nego što bi možda trebalo.

Veliko je to možda koje me zateklo i izrovalo srce kao polje što se potom osušilo, umjesto da zasije novo sjeme, ono se rasulo. Hodam usprkos vjetru i gledam ga u drhtavim travkama i pokislom lišću na obzorju što se zacrnilo. Na trenutke se i sama tako osjećam, kao grančica što se trese na zahladnjelom vidiku, ali ne bojim se da će me odnijeti, korijeni mi sežu duboko i čvrsto se drže u zemlji.

Ostavljam se pitanja, sjednem na najdražu klupu u parku svog uma i brojim pogreške kao sitne bobice crnog grožđa znajući da su mogle biti ukusno vino. Ipak, ne žalim što su me posjetile ove tuge, jer da se nastavilo znam da bi me žalostilo još više. Moj je put drugačiji. Često si slažem da nije tako želeći se uklopiti u svijet koji mi drugi kroje nadama i željama, a ja ih želim nositi kao lijepu haljinu da im ne bi povrijedila obrve i šarenice, da njihove oči ne isperem razočaranjem i sjajnim pogledima koji skrivaju brige o mojoj budućnosti. Poželim znati što im obećati, ali tada se zagrcnem znajući da ne mogu izgovarati krive riječi da bi bolje zvučalo i odjeknulo ono što mi nije suđeno.

Pa iako znam što je, i to osjećam sve snažnije, ponekad mi nije lako ni sebi reći "Da, to je to" jer je nestabilno, riskantno i odvažno toliko da me uhvati groznica i prožme mi tijelo kao da sam zaljubljena djevojčica. A onda se prisjetim onoga u koga zaista jesam te prizemljim snove i pripremim krevet na kat da popričam sa sobom kao s prijateljicom i izvučem bitno iz konteksta, a ostalo ostavim da lebdi na visinama izvan mog dosega. Tada znam da nema smisla hvatatati rukama ono što ne mislim zadržati za sebe, pa čemu strka oko onoga što želim da pripada svima? Čovjekova je prva reakcija da ono što daje naziva imenima svojega, uvijek tražeći načine da ga se time prepozna. Danas sam zato odlučila nastojati biti nesebična, svoje istine pogledati iz drugog kuta, u ringu sa stolice protivnika.

Teško je priznati si nepravdu pred drugima, znajući da je ona posljedica kukavičluka zbog kojeg se ne gledaš dalje od obrisa misleći kako je dovoljan jer je mnogo puta nadgledan, ali pobjeći samom sebi najsmiješnija je varka svakog čovjeka. Ono u što gledamo svaki dan, ne mora biti vlastiti odraz već njegova nastojanja da pruži pogled na fatamorganu koja je pobijedila na audiciji zastupnika ispravnog mišljenja.

***

Ima ljudi dobrih namjera, koji povrijede onoga koga su držali najdražim, da bi došli do traženoga makar on živi u grudima istog čovjeka. Ima ljudi koji nastoje mnogo uzeti od sebe da bi dali drugima, a ipak se čini da su ugrabili sebi više nego njima. Ima ljudi koji ne kažu što su htjeli, jer se boje vlastitog glasa koji progovara iz nutrina i nudi intimu onima koji bi je mogli istući predrasudama.

Ima ljudi koji su htjeli mnogo više pomoći i učiniti, ali nisu, jer ih ono trga na dijelove neobjašnjivim snagama osjećaja krivog mjesta i vremena. Ima takvih ljudi, i ja sam jedna od njih.... njih svih....... kojima srce luta mnogim svemirima.......

Nije istina da mi je svejedno, ni da sam bez težine okrenula leđa. Jesam li pogriješila saznati ću uskoro. No uvijek ću se dijelom vraćati, u tome je moja utjeha.

Donijela sam odluku, za koju nisam znala da imam hrabrosti. No ona se pojavila iza najoblijeg ugla o kojeg sam imala okrznuti samo svoju smjelost i ono što nazivam budućnosti.

Ima ovo srce nešto što se ne usudi pomisliti. I jače je nego se predstavi. Čak i samome sebi.

Da je voljeti bezgrešno, da je imati smiješno, da je davati prirodno i da je opraštati potrebno.

I da je pamtiti nužno, a znati prolazno.

Što znači: Biti na mjestu? Imati srca? Biti fer.

Interpretacija je laka, a zašto mi onda pada teško? Smisao čovjeka je biti kompliciran tek da bi shvatio kako mora stati na prste da bi dosegnuo jednostavnost. U to se mogu kladiti. Jer tako živim svoj život, pa iako drugačiji od tuđih, ima iste i slične dileme s procedurom odlučivanja ničime posebnijom od drugih vlasnika životnog pokušaja kao što su korice vlasnice knjige, a vlati trave zemljanog podija.

Dakle, novac ili dobrota? Zabadam u srž jer me zbog nepotrebnih opisa i ukrašavanja teksta redar u glavi gura na kraj reda. Radnička klasa, svi mi, što bismo odabrali? Dobrog poslodavca ili bogatog poslodavca. Polazim od pretpostavke da ne može biti oboje. Onima koji imaju idealne poslove i izvrsno su plaćeni neće znati o čemu govorim. Ima takvih?

No dobro, ima svega, ali definirati ću - dobrog poslodavca. Osoba koja može biti jako dobar prijatelj. Nudi iskrenu ruku pomoći, ne traži i zahtijeva, već moli i zahvaljuje, ne prekoračuje svoje ovlasti na osobnu prirodu svojih, ne zaposlenika nego - kolega, poštuje radne sate do posljednje minute, daje plaću na zakonski račun, pita za mišljenje i drži se rečenog. U produžetku, da ga se nazove u 3 sata ujutro slušao bi "plakanje na ramenu" do 6 bez gunđanja, posudio vlastiti automobil, dao bi avans na plaću ako ga se zatraži, zatim godišnji, bolovanje ili slobodan dan u slučaju potrebe i bez ikakvih ustupaka ili osjećaja duga. Dnevno časti kavom i primjerice slasticama, izvrsno opaža raspoloženje i pita ako je kolega neraspoložen ili u problemima, sklon je malim poklonima......
Plaća nije uvijek na isti datum, iako u okviru 5 dogovorenih dana i sama primanja nisu visoka, odnosno dovoljna su za život u razmjeru, nažalost, minimalnih troškova. Znači, nema usputnih gušteva.

Bogati poslodavac - daje sigurnu i veću plaću. Možete si priuštiti kredit za novi auto ili kuću, obnoviti namještaj i garderobu i obitelji priuštiti drugačiji standard. On predlaže redovito odmaranje od stresa i zaposlenicima plaća tretmane zbog čijih će posljedica produktivnije raditi. Ne pita kako ćete odraditi svoj posao, naprosto ga morate odraditi. On smatra da vam je dao dobre uvjete, a vi se snađite.


Što drugo reći? Dobar ili Bogati? Raspalite.......