|
Sve češće nailazim na glasine nesigurnosti muškaraca. Sigurni brakovi i veze trulih su temelja, a iskrenost leti kroz prozor s prvom cikom novorođenog djeteta. Umjesto veće privrženosti, sloge i povjerenja u brizi za potomstvo, pri kovanju jačih karika lanci se lome kao slamke livadne trave posušene nakon dugog suhog ljeta.
Iako moderan svijet voli temu ljubavi, kako u pisanoj riječi tako i talk-showovima, ljubav nije evoluirala kroz polemike vjernosti i sveprisutnosti u raznim oblicima medija. Kao i ljudska duša, ostala je netaknuta nakon tisuća godina korištenja, njeno lice nema bora, tjeme sijedih vlasi, tek otisci što ih ostavlja nakon upotrebe, dokaz su njenog prisustva. Kako na kome, doduše, neki je nakon spomena ispljunu žučno kao bolan zub nakon vađenja bez injekcije, drugima miriše na med i čokoladu, melem što klizi niz grlo liječeći nesanicu, usamljenost ili mržnju.
No kao i za sve, čovjek je kriv i zaslužan za to kako koristi osjećaje koje proizvodi u kutku vlastite mašte, a kako one koje stvarno daje okolini, gledajući u oči svakome koga sretne na istoj cesti ili mu se tako čini. Jer kako poželjeti obvezati se na brak i naslijeđe, nespreman na teške dane i obvezu. Bar onoliko koliko se spreman može biti, srcu ne dugovati tuđe poglede i poljupce, ne činiti žrtvu za roditelje ili društvo u kojem se opstaje, pristati na ispravno što se krivlje ne može osjećati da bi ugodili trenutku s kojim se i strah boji suočiti.
Mnogo toga ljudi čine usred pomanjkanja razuma da ih osvijesti o posljedicama dugoročnosti, pa se nakratko zagriju na zajedničkom ognjištu, ne misleći na sudbine koje će zatrti odlaskom kroz vrata iza kojih će se srušiti zidovi. Tada za sve okrive neku treću, nepoznatu osobu, čije postojanje boli do kostiju i čupaju jednu po jednu dlačicu sa svojih ruku da se prisjete trenutaka koji su im uspavali koncentraciju, zacrnili vid pored zdravih šarenica, a spektar stvarnosti razbili u iluziju. U kojoj vole i voljeni bivaju, bez uvjeta i sumnji, ništa ne skrivaju, već uživaju rukom u ruci šetnju po oblaku što lebdi iznad betonske pregrade u dva svijeta u kojima se ne poznaju.
Jedinu ispričnicu tada nudi profesor psihologije mudro se smiješeći dvonožnome rodu, kako sami sebe ne poznaju. I kako je to gotovo očekivano, tvrdi po nauku, jer svatko će posjedovati čvrstoću u stavu dok ne iskorači u istu situaciju. No neće svi pokleknuti, jer 'ako' i 'možda' imaju sličnu putanju, ali ne i nužno istu posljedicu. Pojam karaktera zatim odbacuje dudu varalicu i pokazuje snagu rečenog u jednini, prvom licu, kako bi na pozornici smijenio glavnog statistu i šaptača, a danom ulogom demonstrirao kako daske zamijeniti za ulicu.
Korak izvan sebe u jednom smjeru, korak je prema drugome. Možda će se prvim zagaziti u lokvu, možda na stepenicu, nije važno ako je namjera onakva kakvu se želi i primiti. Bez obzira na to, uvijek će biti onih koji će rado zanemariti, da se srcu vrati ono što se od njega otkine, 'ako' ne traži natrag ono 'možda' kojim u sebi potkrjepljuje obećanje.
|
