|
Da toliko ne razmišljam o životu ne znam što bih sa sobom. - nasmiješite se, ovo je legendarna rečenica po kojoj bi me, vjerujem pamtili i unuci. Ali tako je. Ono me zamara i odmara, daje mi zrak, a ponekad ga oduzima, čini me jednom na svom jedinom mjestu, u boji kože što su mi je odabrali geni sa dušom koju sam dobila na poklon. Jer kakav god životni put stajao ispred čovjekovih stopala, on će njime prolaziti hodajući, trčeći ili puzajući, možda u kolicima, možda lebdeći tek duhom što ga čini živim u nekoj bolničkoj postelji.
Nemalo se puta zamislim što znači biti zdrav, pokretan ili u mogućnosti. Naspram onoga koji je bolestan, nepokretan ili bez prilika? Ima mnogih za koje se može reći da su nevidljivi, svojim životima se koriste kao proizvodom koji im ponekad zatreba radi praktičnosti. Ovisnici, ubojice, kradljivci i silovatelji majke su i očevi, sinovi i kćeri, to smo svi mi, a što nas razlikuje iznutra - volja koja odolijeva nagonima što ih sile nesreće vlastitih djetinjstava i životnih situacija ili osobnost kojom smo oblikovali glavu i srce u koaliziji s istima?
Ponekad sjednem na klupu pored svog puta i gledam život kako struji kao nestašni povjetarac u raznim smjerovima. Jedan od njih je moj. Biram ga ili sam njime odabrana, polovica je špila karata što ih nebo dijeli živima, jer ona druga je mnogo profinjenija od mojih zemaljskih pitanja, nema crteža ni brojeva, tek svjetlosti koje se pokazuju u bojama što zrcale faze mojih sazrijevanja. Prošlost koju sam proživjela dokaz je mojih godina, ali i mnogo više od toga, u sebi nosi tragove ljudi i njihovih postojanja u mojim osjećajima.
I kakav bi čovjek bila, da sam bila zlostavljana i nevoljena? Da na svaku propuštenu priliku gledam očima razočaranja i dubokih neupjeha. Što znači riječ isprika, za čin ili životarenje onih koje je sustigla takva sudbina. Je li imalo pravedno povlačiti riječi kroz grlo kao hodnik suda da se donese presuda dostojna tuđih nesreća? Što ako je ona moja ili tvoja, ali takvom ipak nije proglašena? Što se rađa u čovjeku, snažno i postojano, nedjeljivo drugima, a ne vidi se izvana, nego samo onima koji svoje ružne jave spremaju u misli s kojima tuguju tek sami i nikada ne krive druge koje nazivaju sretnijima ili boljima. Koja je razlika i gdje se skriva, između onoga koji će zlo vratiti zlim i onoga tko se lošeg sjeća i boji, ali ga ne nameće ostalima.
Ima jedna čvrsta grudica sjaja iza mojih rebara koja se nasmiješi takvim herojima. Ljudima koji svakoga dana trpe, a ipak se raduju, koji se ne kreću, ali hodaju. Boli, gladi i sjenke suznih očiju što se nadvijaju nad glave s imenom i prezimenom možda biraju po začetku, kaže mi srce da ponudi smionu utjehu. Ali to nije istina, kažem mu, kolo se uvijek okreće i pitanje je, koliko ćeš se ti stisnuti ako nas probodu...
|
