|
Da je mogla pocrvenjeti bila bi boje zrele jabuke, pa višnje, a zatim vina, prolila bi se na tlo kao staklena boca razbijena usred ljubavničke svađe, namjerno ili nehotice, jer Issa se željela rasprsnuti u prozirne komadiće, biti izvan oblika koji je sili na kontrolu i manire.
U posljednje vrijeme Thomas je bio hladniji, odsutniji, vreo i strastven tek u postelji, nizajući poljupce na njenom vratu tek kad bi bili u raspravi, kao da se nečemu inati ili je želi obmanuti. Ta promjena bodrila ju je na budne noći i molitve, na sumnje i strahove, suzne oči i duge cvijetne vezove u vrtu gdje bi svakoj niti govorila 'volim te' čvrsto ih stežući na platno za njihove jastuke.
Ugledavši poljubac u obraz kojim se cjeliva najdraže biće nasamo, nikakako u javnosti, gdje je sam rukoljub izraz prisnosti osjetila se nemoćnom i izbačenom, iz priče o budućnosti, nadanja o braku i smjelosti kojom su se jedno drugom zakleli da će ju rabiti protiv zlih jezika i osuđivanja Thomasove obitelji. Oni bi na cijelu stvar tada možda i pristali, u krugu rodoslovlja koje dozvoljava prisutnost onoliko para ušiju koliko je potrebno za odluku koja se tiče prihvaćanja mlade Fjordinove, ali to bi bio nepovratan, i stoga neprihvatljiv potez, jer su se pritom neizostavno spominjali McFerryevi i rat koji bi započeli da se Thomas njome oženi. Uvreda bi bila glasna kao pljuska u lice što su je jednom izravnale Issa i Centel, a to se nikako ne bi dopustilo jer stari McFerry svoje bi bankovne sefove opustošio do posljednje zlatne poluge, samo da ne doživi sreću svoje jedine mržnje.
Teško je bilo nagađati koliko je često grmio dvoranama vile gustih tamnih zavjesa boje pomračine, čim bi se na bilo koji način insinuiralo Issino ime ili glas o bogatsvu njene majke, zaštitničku ruku koja mu ne dopušta da je smrvi i pretvori u Centelinu sjenu. Thomas mu to nije namjeravao dopustiti stoga je s Vidonom podijelo sumnje i grozničave primisli, te napisao nekoliko ljubavnih poruka tuđoj djevojci, a zatim je poljubio na balu kako bi zaokrenuo šipku koju Ian McFerry i njegovi suradnici zabijaju u Issina leđa svaki put kada kroči niz kućnu stepenicu. Učinio je to iz ljubavi koju je morao poružniti, kao lijepu sliku poprskati je i zamrljati. Znao je da Issin karakter ne dopušta licemjerje i nepravdu, ali u njima su se utapali toneći za Centel polako kako su im protivnici uživajli u koristi. Nije joj nijednom spomenuo prijeteća pisma ni usmena upozorenja, trovanje konja na imanju ni prevrtanje kola seljacima u polju. Thomas nije čovjek koji prigovara i žaluje, on smišlja i djeluje, čak i kada griješi ne priznaje da je moglo drugačije, jer dijeliti s Issom ono što joj nije mogao pružiti, bilo bi mu najgore.
Prelomio je osjećaje i djela kao dvije ljuske iste sjemenke i zakopao je duboko u zemlju, gdje će rasti mimo volje onih koji su zamijetili tek osušene ostatke ploda koji je sakrio na prijevaru. Prihvatio je dvoboj kao odgovor na uvredu što je poljubio gradonačelnikovu kćer zaručenu za znanca s kojim je znao večerati i odigrati koju partiju karata u klubu. Jasno je odlučio izdati svoj preostali dobar glas utjehu tražeći jedino u Vidonovom pogledu.
Prazni kao lijesovi što im traže imena koračali su ugaženim travnjakom prema sastanku dogovorenom za gospodski obračun, ne tražeći nikakvu ispriku pred sobom što u tom ključnom času razmišljaju kao jedan, ne mareći za razum i bezopasnija rješenja. Lišće je zašuštalo podno čizama ogoljene šume, a jesen se otkrila časteći podneblje prizorom konačne bitke. Da je pravo značenje Thomasovih razloga njegovom protivniku bilo poznato, on ne bi tako postupio. Da zna kako ga dotična djevojka uopće ne zanima, niti imalo vene za pupoljkom njegova srca, ne bi poslušao Issu koja se nakon bjesomučne noći pune suza odlučila predati naravi što ju je njen otac osjećao na bojištima. Vriskalo je njeno srce u tišini spavaće sobe satima preklinjući svevišnjeg Oca da joj izbriše sjećanje na Thomasa koji joj namjerno okreće leđa, doživjeći taj trenutak grubo i nestvarno umalo se srušivši na izdaju kao da joj se zapalila posmrtna svijeća.
Siore-Pelke Fjordinova nije povjerovala Thomasovom činu drastično i povrijeđeno kao Issa te je iste večeri poslala poruku u kojoj moli sastanak iza ponoćnih sati kako bi objašnjenje zaljubljenog mladića prosudila nasamo. No sudbina nije htjela pomoći, Siore-Pelke je sumnjala na različite interese koji njenu kćer žele otjerati iz grada, ali njena poruka Thomasu, kao ni pouzdanom bankaru i vijećniku odbora, u kojem navodi sumnju na pritisak Issinog izabranika nije stigla do odredišta. Ruke su ostale prazne objašnjenja, a oči mutne usred izvrnutih istina i bolnih odluka, bez poruka koje izravno i mudro navode razloge svoje potražnje jer je pismonoša zaustavljen prisilom McFerryeva klana. Da je bilo drugačije, možda bi Thomas još jednom promislio prije nego bi riskirao svoj život ubijajući njihovu ljubav, možda bi još jednom razmislio o Vidonovim riječima kako on i Issa mogu živjeti negdje drugdje, kako neće uništiti očevo nasljedstvo ako se izbori za ono istinsko koje nosi u sebi, iako, sigurno ne bi odustao znajući da će Issu time brže potkopati.
Ian McFerry odlučno mu je govorio u glavi kako zbog Isse ne može disati, a hrapav glas ispijen od žalosti mrcvario je Thomasa kao da da živog jedu zakopanog u zemlji. Zapamtio je Issine usne, koliko se dade zapamtiti poljubac zbog kojeg se umire i voli, posljednji puta kad su se rastajali. Kao da će se opet vidjeti nije joj dao do znanja da je sve nestalo u njenoj mekoj kosi i nema više isprika da se veseli ikojem novom danu što će ga provesti životareći u svojoj nesreći. Zato se nadao da je kraj blizu, kraj farse koja obitava u svakoj sjeni što ga čeka u mračnim kucima grada, u njegovoj kući, ormaru, ispod tepiha, u staji i kod kovača, nadao se da će svojoj svijesti ponuditi kraj dostojan ljubavi što ga je izmijenila do neprepoznatljivosti i što je zadnje dane poživio s onima koje će ponijeti k vječnosti.
Issa je iz kreveta ustala kamenog lica, plahte natopljene razočaranim suzama ostavivši izgužvanima od stisaka nevjerice pa optužbi za Thomasov postupak, znajući da on takvo što ne bi napravio - nikada. Ali nikada je ipak umivalo njeno lice u vodi koja nije imala odraza, sakrile su se lijepe haljine i prolile mirisne bočice, otpalo je raznobojno cvijeće uzorka sa zavjese, a ključ sobe protrnuo je unutar bravine utrobe zaključavši Issine misli u kulu što joj ne dopušta izlaska iz kazne. No ponos joj nije dao mira, mislila da će se Thomas boriti i pobijediti, za djevojku koja ga ne poznaje, koja mu je kao i ona možda dala svoje djevičanstvo i tople zagrljaje, grizla poljupce uz njegove obraze i sitnila šećerne kocke u njegove šalice znajući da više voli zrnca od krute slastice koju mjeri s okusom njene ušne resice. Ono ju je izludilo do posljednje smislene rečenice koju bi si mogla izreći i preteklo koncentraciju da se dočepa gluposti.
Nije znala koliko će se truditi da promaši, pa je u nesuvisloj namjeri njegovom protivniku u to kobno jutro prišapnula kako Thomas cilja i koje oružje koristi, te se sakrila iza obližnjeg debla da promotri što će se desiti.....
|
