|
Izvantjelesno, po prvi se puta u životu tako osjećala Centel McFerry nakon javnog ispada. Jad i zloba kucale su joj na kapke pri svakom treptaju, a zavist se pomiješala s ljubavlju što ju je gajila prema Thomasu. Udavivši sreću u grčevitom zagrljaju s mislima o njegovoj nevjeri zamišljala je čudovišan duh, bezličnu djevojčicu iz obitelji nikogovića koja se usudila prijeći prag dobro čuvanog odnosa s ugovorom na brak do kraja postojanja. Centel se zbog tih stvari nikada nije zabrinjavala, znala je da nema dostojne konkurencije i stoga je mirne savjesti uživala krojeći priče o tuđim odnosima i poznanstvima revno vodeći glavnu riječ u pitanjima ljubavnih veza ostalih djevojaka.
No sada se našla usred njihovih i ta joj koža nije bila ugodna. Zatezalo ju je i bockalo sa svih strana, oči što ih je susretala kao da su joj virile iza vlastitih zjenica, a šapati što su je pratili osjećala je u grudima, blisko i povrijeđeno, krijući se svakoga dana iza nasmiješenog lica poradi dužnosti što ju je namijenila ispuniti bez daljnjih pogrešaka. Jer javna govorkanja su dosezala stropove najviših balskih dvorana pa su poput majmunčića, podviljalo i apsurdno, poskakivala vješajući se redom luksuznih lustera. Postalo je grozno nepristojno, to što joj se vraćalo i malo po malo Centel se zgadilo, kao kaljuža u koju je ugazila novim cipelama, to društvo u kojem je rado obitavala, čijom se posrednicom nazivala i koje ju je obožavalo do trenutka vraćenog šamara.
Kao da je najednom postala slabašna i neučinkovita, polovica grada kojim je uvijek ponosno kročila, nije ju više doživljavala kao prije, dizanje šešira i
nakloni zamijenile su iskre poruga u pogledima koje su potajno dodavali kao da im je drago što je smijenjena s prijestolja neokaljanog ugleda. Zato je skovala plan što ga je smatrala utjelovljenjem potrebe da se Issa zauvijek odvoji od Thomasa i ideje o odgađaju njihovih zaruka, kako bi barem druga polovica grada, ona koja ju i dalje podržava, imala o čemu govoriti na primanjima na kojima bi bila dočekivana čašću koja joj pripada.
Na dan proslave izbora novog gradonačelnika na jezeru Mellisson upriličen je cjelodnevni program koji će zabavljati okupljene građane i birače u zajedništvu većinskih odluka. Onaj tko želi biti viđen našao bi se tamo, onaj tko želi vidjeti obavezno bi došao, a oni koje zanima tek razonoda i druženje uz nježne simfonije gradskog orkestra i vatromet, ne bi ih nikako propustili. Kao što nije ni Issa, koja je razlog svog prisustva čvrsto držala u vlažnom dlanu neprestano ga iznova iščitavajući. Pismo koje je primila bilo je od dugo priželjkivanog potpisa, Thomas je u njemu dao nazreti kako Centel više nije njegova voljena, ali ono što joj ima za reći učiniti će osobno, te večeri kod hrasta voljenih za kojeg znaju svi parovi koji se nalaze u javnosti. Issa je obukla svoju najdražu plavu haljinu, obojanu je plavičastu kosu počešljala u kovrče, a iza uški kapnula nekoliko kapi francuskog parfema. Ogrlicu s plavim kamenom što ju je poslala njena majka još prošle godine za rođendan poljubila je zaklopljenim očima ponavljajući u sebi riječi što ih inače izgovara prije spavanja i objesila za vitki vrat kao da nosi vrijednost dragulja.
Tiho je i krotko koračala, nije htjela žuriti da se ne doima poput nestrpljivog djevojčurka, usto što je pritom osjećala kao da bi drugi zbog toga znali kamo se spremila i možda je ismijali ili odvratili s nauma. Naći se na mjestu poznatom kao gnijezdo nevinih ljubavnika bilo bi jednako kao otvorena izjava mještanima da se dvoje vole i ne namjeravaju skrivati jedro svojih namjera kretanja. To bi obično značilo vezu ili brak, ah kakve li divne pomisli za Issu kojoj je opet požurio korak. Večer se spuštala, cvrčcima na ticala, listovima na rubove i naličja, drveću na haljine i rukavice od hrskavih kora, a dvama uzbuđenim srcima na suzdržanost koja ih odvaja.
Ne još dugo, jer Issa čuje zvuk muških koraka iako još ne vidi lice svoga voljenoga. Kojeg je Centel preobrazila u lik Vidona Inckea, danskog useljenika kojeg je platila da odglumi novog Issinog ljubavnika. Centel je bila ta koja je poslala pismo, a zatim ponudila turobnu, ali potrebnu svotu momku čija je majka umrla prije pet tjedana, a sestra i mlađi brat boluju od tuberkuloze i šarlaha. Četvrt njihova stanovanja ne pogoduje zdravlju ionako već narušenom stalnim seljenjima i pomanjkanju hrane usred nestašice primanja. Zato se Centel osjećala kao žena koja istovremeno brani svoj teritorij uhvativši se u koštac s trenutnim zbivanjima ne pomažući samo sebi već i drugima. Ta slika humanitarke iskvarenog srca nije joj bila u glavi dok je iz prikrajka s pomno odabranim uzvanicima predstojećeg susreta čekala da Issa zakorači u klopku u kojoj nema Thomasa na dohvat njene ruke, već ove koja Centel pridržava čašu šampanjca bez saznanja o skorim problemima.
|
