|
Požuda je normalna pojava. Normalna, reći ću bolje, prirodna, svako ljudsko biće kad-tad joj robuje. Neki mnogo češće, drugi rijeđe, no nevažno, svi visimo na istom užetu Božjeg balkona nakon centrifuge.
No nije normalno ili barem prirodno ono što požuda može učiniti čovjeku. Izbezumiti kontroliran i savjestan um, okrutno se igrati s ležernijom sviješću, bockati pohotne zvjerčice do ludila, obespametiti čak i neobuzdane samovoljne pretendente strasti što svojataju razna imena i nadimke kao vlastite fizičke atribute.
Tko se zbog toga voli ili ne voli, ili pak simpatizira druge odnosno zamjera im, stvar je individualnog pogleda. No kad reputacija, te mogućnost istinitosti glasina postane javna debata na temelju kojih se daju prilike, iste one koje mnogi čekaju u redu, pošteno i poniženo, mučnina u želucu postane mi nesnošljiva. Nikada nisam isticala ili koristila bilo kakav atribut na svome tijelu, niti mislim da takav postoji, koji bih naglašavala u svrhu postizanja nekog cilja. Dapače, mislim da je ispod časti svakome tko imalo drži do sebe i smatra da posjeduje dovoljne komunikacijske vještine kao i dozu samopoštovanja, da uvjerljivost nastupa kojim će dokazati vjerodostojnost svojih riječi spušta na nivoe vulgarnosti što se čitaju iz pogleda i dvosmislenih rečenica.
Još je pritom žalosnije, ako odglumljena pamet i zaogrnuti talenti prođu pod opaskom zadovoljavajućeg dojma. Jer više ne vjerujem u ljudsku glupost kao takvu, niti sljepilo kao njegovu posljedicu, a još manje kao uzrok. Prepoznati iskrenu osobu nije lako, ali nazreti nedostatke tvrdnji, gapove u objašnjenjima, nadoknade pokretima tijela i plastičnim gestama, nije tako teško. Svatko od nas ima "onaj" osjećaj ukoliko postoji sumnja, trzavu mašinicu što dan i noć radi na popravcima tuđih istina, kao postolar koji popravlja cipele slučajnih prolaznika.
Nije ugodno kad te takvi potplati nagaze, pogurnu ili natjeraju da se skloniš s puta i zagaziš u lokvu. Nije fer biti mokar dok drugi kroče suhom udobnom stepenicom. No mnogo je ugodnije kad shvatiš da je ta stepenica jedna i imaginarna. Rad, zalaganje i postignuća imaju odjeka tek kad im vrijeme otvori vrata. Jeka je neminovna samo onima koji stoje na dovratku hodnika, ne početku stubišta podno njegovog otirača.
|
