|
Sparina mi neda misliti. Kao da ima utjecaj koji se može znanstveno objasniti, podmuklo mi se uvlači u glavu i suši, ideje i misli ubija na mjestu, pretvara u prah i gura natrag u zemlju. Ne želi da se pokazuju, neka trunu u svom izobilju na dubini što je ruka ne može dosegnuti, u klopci od pukotina što su ih udahnule s površine da ih melju krtičje njuške i šape. Ne opirem se tvrdoj zemlji koliko bih mogla, tlo mi je strano tek zato što mu naslućujem gustoću. Navika me uvijek mamila na prozračnost i slobodu, ali danas kopam kroz mravinjake i grobove, pored korijena stabala, u podzemne špilje, oko temelja eševa i tvorničkih bazena, u gnijezda divljih zvijeri i jezera fosilnog meda.
Ogledam oko sebe rahla zrnca i korjenčiće što mi škakljaju tabane dok rujem u njihove pretke, zastajem osluhnuti priče o ljudima čije kosti slažu komadiće povijesti, crteže pračovjeka dok još nije znao pisati riječi, o gladnim vukovima što su ih zimama šibale jeline grane i deblima što znala su govoriti mračne tajne. Da li nekim šumskim čarobnjacima ili plemenskim vračevima neće nitko reći, i to je tajna kažu, ali nit je moje da znam, niti se pitam, ono je živjelo u nekom drugom vremenu, pa kakovo je ostalo meni nego takvo da o njemu razmišljam.
Kao što će netko drugi u nekoj budućnosti možda misliti o meni, što sam učinila i kako, pa odgonetati što mi se kućilo u glavi i kojim sam prečicama kratila dane, presjecala staze do cilja i jesam li se sudarala sa dvojbama kako to nameću zametnute verzije istine mog života i da li sam mislila na nj, posljedicu što mršti čelo usred nepoznavanja činjenica, a gomilanja ideja o njima.
Prvi trenutak me potegne udesno, pa mi šapuće kako bi bilo zagonetno i nadahnjujuće da se na taj način bave mojom ostavštinom, umišljaju, strepe i caruju nad svojim zaključcima kao da je izvojevana pobjeda što oskvrnućem nagađanja dijeli istinu muzejima pamćenja kao nagradu za školske učitelje i razrede poludnevnih izleta. A potom se zgrozim uopćavanja i prevrnute baštine, očiju što bi zavirile ispod svakog kamena i zrnca prašine da uhvate u pogled ono što im je promaklo nad točkama mojih rečenica jer ih nisu znali povezati kao dječja ruka niz što je slijedi olovka, da bi otkrilo skicu iza redoslijeda brojeva.
Nakon toga se zapitam imam li ja red koji slijedim ili on slijedi moja stopala, dok postavljam obrise kroz zemljana tkiva, vješam upitnike kao baklje što mi putem osvjetljavaju mrak, a zatim se gase iza mojih leđa u zagrljaju povjetarca što vlažnim hodnicima struji s površina. Urušavaju se odjednom kao lančana reakcija usred želje da ne završim pronađena, ova potraga otkrivena, a moja vještina skrivanja u očitom proniknuta.
Osjećam miris soli, čini se da sam blizu mora. Idem dalje, udišem još zraka.....
|
