|
Čovjek može bez svega. Pretila je činjenica kojom se cijelog života uvjerava kako mu treba sve i svašta. Od automobila i kuća do raznih potrepština i tračarija, od društva i prijatelja do ljubimaca i bazena. Luksuz ili osnovne potrebe, nije stvar u čudima niti zakidanju, čovjek ne treba mnogo, za što se bori kao da se radi o golom opstanku.
To je većinom iz taštine ili nesvjesnog uvjerenja da mu stvari, odnosno poznanstva osiguravaju afirmaciju u zajednici u kojoj živi. Pritom je ključan odgoj, bilo od roditeljske kuće, bilo okoline koja nas sve dotiče, i utječe na ponašanje jednakim intenzitetom, ali različitom svrhom. Briga obitelji ima cilj zaštite svog potomka, dok svijet tog istog subjekta tretira različito, ne uzima statistike niti podatke o podrijetlu, tuče ga ili miluje ovisno o sreći koja ga slijedi.
To je sastojak kojeg jedni negiraju, a drugi mu na spomen imena sliježu ramenima slažući se sa tvrdnjom da je sve to sudbina. Iako se ona povija i usmjerava ovisno o nečijem trudu i sposobnostima, nije olako reći da svi koji se trude i uspiju. Kad se nastojanja čovjeka kose s tuđima, usmjerenima u isto, taj netko možda će biti kadar poduzeti i nedostojne mjere da se potvrdi kao bolji izbor, bolji kandidat i na kraju, bolji pobjednik.
Je li to sreća? Ili se ona zove tako tek kad nema ljudskih faktora u priči, kada se radi o slučajnosti, poklapanju ili preklapanju nekolicine onih na koje se nema direktan utjecaj. A opet su ih počinili ljudi, samo mi ih ne poznajemo, niti namjeravamo, sudbina nas nije upoznala s čimbenicima koji su nam išli u prilog, imenovala ih je nepoznatima, stoga nevažnima?
Život je mješavina činidbi čovjeka. Voljela bih misliti da sam za svoje uspjehe zaslužna sama. To je zato što ne tražim druge za pomoć, vjerojatno ni kad bi trebala. Ali učim se, da je postizanje željenoga uvijek vezano uz druge i nisam jedina zaslužna ili kriva, ovisno kakva je posljedica. Ipak nije lako, kad si usamljen u svojim snovima. Ponekad mi se čini da su pogrešni, ili samo grešni, jer imaju velika usta i dugačkog su jezika, pa se često zakašlju od gutanja zraka. Tada se sama sebi nasmijem i spustim trepavice sjetnog pogleda, pitajući se jesu li čovjekova htijenja tek puka ironija. Da ga gurkaju i nekuda žure, a zatim usporavaju i obaraju s mjesta na koje je parkirao đon cipela, da mu pokažu kako zona nije besplatna.
Ima nešto jače od razuma i slabije od straha što me tjera na ustrajnost. Daje mi snagu, za ovu volju što je ne znam ubiti, od koje bježim pa joj se vraćam moliti, za ludost neznanja što ga se usudim zahtijevati i za istinu koju poželim tvrditi. Kako bi sumnje i laži namamila u stupicu, zatvorila zamku i promatrala ih u sumraku grijeha što će se rasplinuti u jutru. Među nama, lakoća kojom to činim već je navika. Među nama, navike su loše, ali ima i dobrih mana.
|
