|
Često se nađem uspoređivati s drugima. Više nehotice nego namjerno. Neka prirodna iskra u meni zasvijetli ili me opecne, ovisno o ishodu uspoređivanja. Te blic testove smatram svojim najiskrenijim opažanjima. Kada moja urođena osobnost pokazuje tko je ona što se ocrtava na površini kao ja. Tada pobliže uočim tko sam, neovisno o onoj za kakvu me se smatra, kao i različitost mišljenja kako me tko doživljava.
Je li to uopće važno? Mnogo sam se puta zapitala što je utjecaj vanjskoga na četiri zida u kojima stanuje duša, što iz svog izloga gleda van i brine jesam li iskrena. Mijenjam li riječi, tvrdnje i stajališta ako se nađem nesigurna, u suprotno uvjerena teorijama što ih podupire većina, izdajem li svog heroja da bi postala kukavica. Što mi znači potpora i čija? Što uostalom ŽELIM od svog glasa?
Da govori što mu se prohtije, ono što sam naučena, da predstavlja nekog tuđinca iz mojih glasnica ili da šuti, kad je tišina pametnija. Sve od navedenog ima svoje vrijeme i događaj na koji se oslanja reakcija. Tada kao dvojicu stranaca što za šankom ispijaju piće, pitanje i odgovor poslužuje ista konobarica, a narudžba je odraz njihovog htijenja. Je li ga uzrokovala žeđ ili tek želja jezičnih pipaka čini svu razliku, jer njihove prohtjeve izgovaram u vidu odluka.
Dakle što naručiti od života? Izbori su tu, koliko god nijekali zadovoljstvo istima, jer ono što smatramo solidnim ili lošim potezima ipak nije ista kategorija. I što tada? Krenuti ispočetka da bi se stvorila paleta dobrih i odličnih izbora, što dakako nije nikakva garancija, ili ustrajati u već ponuđenima od kojih se možebitno stvori prilika koja će nagraditi trud i žrtvovanoga? Budi sada pametan ili slušaj šumove svog srca. Oboje ti nešto govore i imaju dobrih argumenata.
U žuboru misli jedna postojano korača, govori ravnomjernim tonom i ne uzbuđuje se pored redova prijatelja i izviđača što okićeni naprtnjačama, vezicama i kapama dovikuju da ih saslušam. Siguran je taj glas, smiren i prijazan, kao otac, majka ili svećenik, govori da ne osluhnem njega već onog koji me čeka pred vratima. Bio je tamo od trenutka kad je dilema prešla preko kućnog praga, tik iza nje, ali nisam ga čula. Moj je. I volim ga. Pita me jesam li odlučila. Grlim ga kao brata blizanca što je došao s puta, nekog mjesta meni nepoznatog i tuđinskog, s kojeg se vratio s darom i osmijehom.
I to nije kraj. Mislim da će biti još osmijeha. S mojih usana.
|
