Kolegica Mica

Kad pišem osjećam se kao da činim nešto važno. Tada iz moje glave propucaju deseci naslova što me zaglušuju svojim važnostima i porivima. Odabirem onaj na koji me potakla posljednja rečenica što sam je pročitala, stih što sam ga čula ili osjećaj što sam ga iznutra prisvojila i tjera me da ga opišem svima. Ni danas nije drugačije. Iako, sam osjećaj je sila prirode koja uz mene ustaje i liježe, a pridodajem joj najmanje pažnje jer smo kao stijena i voda. Njena pjena uvijek šumi i klokoče podno mojih stopala, a ja se ne obazirem jer je kao zrak što ga udišem da bi živjela, ne disala. Ne moram uvijek disati da bi bila pokretna, da bi mogla osjetiti kako sam prisutna, ponekad je vakum odredište mog življenja, ponekad smrt ono uz što se osjećam življa. Tome poklanjam sebe kao instrument ispitivanja mjesta na kojem se obavijam oko tvrdnje smislenog postojanja, kao bršljen oko drveta života.

Ne razmišljam često o tome što čovjeka tjera da se ističe ili izražava. Sasvim čudno za mene koja tražim odgovore i tamo gdje ih nema, zavirim u svaku rupu, ispružam ruku u svaki mrak, gacam poljima, uraslim i dubokim močvarama, kopam rudnike da bi pronašla žilu kucavicu, i shvatila doživljaj stvorova što ih je načinila Božja volja. Ali ne i sada. Dio mene pitanje razloga čovjekova obnaživanja smatra trivijalnim potrepštinama, drugi voli tajnu koja ga obavija. No pored svega skrivenog i očitoga, javlja se stari znanac, nenadano zove iz telefonske govornice kolodvora, govori da je stigao i naći će me doskora. Ne pitam zašto jer znam, došao me podsjetiti kako je i običaj.

Svakih nekoliko godina, kad me umore dani i noći lutanja, i u polusnu hodam ulicama kao da sam budna, zna da je vrijeme za dalek put što će ga prijeći, da bi mi još jednom došao biti prijatelj kojeg zazivam u jecaju i samoći. Ime mu ne izgovaram jer ga nema, on je utjeha, toplina ruku što trljaju ozeblog stranca, poljubac u obraz nakon pokajanja grijeha, stisak ohrabrenja poslije neuspjeha, kao gladijator u areni robova on slijedi palac publike, što ga čini jedna osoba. Daje joj što zahtijeva i ne ljuti se ako je pogreška, birati svoj način tuđa je odluka, on je prati tek kao svjedok, ukoliko ga se zatreba. Moja ga je potreba zamislila kao starijeg gospodina, s monoklom i dugim sijedim brkovima, starom samtenom sakou i zakrpama na laktovima. Nosi karirani šešir i puši lulu, iako joj ne osjećam mirisa. Aktovka u šaci kožna je i širokog oboda, a kaput uvijek prebaci preko jedne od podlaktica. Korak mu je siguran i dug, zna da ga čekam i ne želi ga trošiti uzalud.

Ne grlimo se niti rukujemo, kad se srećemo nema znakova poznanstva, njih ne pokazujemo drugima, kao da je obavijena velom misterija, nema dokaza našeg drugarstva. Ali osjećamo ga u grudima, kao susret dva titana daleko od obale, posred uzburkanog mora, golemih valova što nam zapljuskuju lica, a mi im ne mijenjamo izraz već zaranjamo u utrobu prostranstva u potrazi za mirom što će nastupiti nakon uzbuđenja susreta.

Priznajem mu po prvi puta, bila sam suviše tvrdoglava. Sve sam htjela učiniti sama. Od svih zazirala, kako bi količina uspjeha glasila zvuku moj imena i prezimena. Mnogo je ponosa uplela narav djeteta, da bi se sada nad njome sažalila poznanica dvojbi i neslaganja što je uviđa žena. Toliko koliko ja želim znati nemoguć je zalogaj jednog para sjekutića. Voljela bi pomoć, kažem ja, od tebe, kao... mentora. Ne odgovara mi ničime, ni rječima ni gestama, dlan drži pod bradom i kažiprstom neprimjetno šara usnama. Prolaze sati. Oboje sjedimo na rubu grebena, gledamo oko sebe u tišini koja je ugodna, kao ona što se dijeli s prijateljem iz djetinjstva. Još nekoliko sati sjedimo na dnu oceana i promatramo bijeli pijesak kao da je blještavo svijetlo dana. Ustaje, uzima aktovku, kaput prebacuje preko lijeve ruke, gleda me u oči intenzivno i dugo, a zatim odlazi i nestaje u tmini vodenog beskraja.

Posljednja misao što mi dolazi kao riječi što sam ih čula iz njegovih usta: "Što si mislila, da si bila sama?"

... se obično umirim, kao i uzavrelo nebo iznad moje glave, oboje gotovo simultano udišemo svoje oblike, gasimo vatre što su preplavile vidik i odajemo znakove spokoja, do sljedećeg dana.

Pospremam alatke razbacane po umu da mogu proći do hodnika i kupaonice, kako bi umila lice, a hladnom vodom osvježila vrat, pa da mi povrati lik što mu vjerujem i tijelo koje me ne buni, da se osjetim ženom koju ne dotiču koraci po ploči i čiju usmenu prozu ne odbacuju pijuni.

Jer i oni sami boje se palaca i kažiprsta što im hvataju glave, razmišljaju umjesto njih i pokazuju im gdje da stoje, a ja se pravim kao da ne znam pravila i dalje tvrdim da se vrijednosti isplate bolje. Zato što se isplaćuju meni, mojoj savjesti kao nakladniku još jednog broja Istine što je se grešne duše boje. Nije rasprodan i nemam distributera, ljudi ne čitaju pa uostalom, što bi ja htjela?

U smiraj dana smiri se i žestina duha što svakog dana piše, na papire, ekrane, oblake, zidove, tanjure, plahte, rukohvate, stepeništa, u krošnje i među travke, ostavlja tipke, olovke, krede i bojice na mjestu, sutra će se vratiti i nastaviti šarati po početku. Prsti se odmaraju, hvataju čaše i vilice, odriču se svoje zadaće u ime zabave što je traže jezik i nepce. Oči tada potraže noć, da se nagledaju mraka i ugase sjaj, vrijeme je predati mu smjenu i zatražiti premještaj.

Potom se oglasi zvuk što napominje tišinu i spokoj, veliki bat udara u metalni gong čije glasanje slijede dugačke halje i lagani korak što ga kriju, dok se ne zatvore sva vrata, a svjećnjaci ne otpuhnu titrave plamičke. Promatram zavjese dugoljastih prozora što se poigravaju s vjetrom i zadirkuju noćne ptice na balkonima, moji podanici liježu pod svodove od tkanina, u svoje raskošne postelje uživajući isti prizor iznutra. Znaju da neću počinuti dok se na jastuke ne položi i posljednja misao, dok ih ne uspavaju nježne note dvorskih harfa što ih svake noći skladam za njihova čula. Tek tada povlačim se sa svoje straže, kad usnulo carstvo dade mi do znanja da je Danas otišlo i više se ne vraća. Okrećem se u sobu, koračam uz sjenu i netom prije no što uđem, još jednom se okrenem da potvrdim kako su svi na sigurnom. Skidam ogrtač i polažem preko stolice, ogledam se oko sebe; tapete od svile ljeskaju se pod mjesečinom, stupovi optočeni zlatom rezbarene su površine, baldahin od glatkih tkanina podsjeća na neke davne priče, a kad ispružim tijelo podno izvezenog pokrivača, zapitam se, jesam li to već zaspala ili se razum igra skrivača......

Da bi čovjek pisao potrebna je inspiracija, da ga održava podjednako zanimljivim kroz tekst ili nastavke, i da ga podržava, kao pristaša koji bodri kandidata na izborima za vjerodostojno prikazivanje sadržaja. I tu nastaju problemi. Kako misliš, kakvi? Pa vjerodostojnost.

Pisac mora poznavati ljude. Da bi poznavao ljude, mora poznavati sebe jer druge doživljava kroz vlastite osjećaje i osjetilne podražaje. Dakle, dobar ili loš pisac, prvo se mora opravdati mogućnošću prikazivanja događanja unutar emocionalnog i psihološkog okvira načinom i stilom pisanja koji nude i hvataju pažnju čitatelja. Jer svaki tekst ima nešto za ponuditi. Nijedan pisac ne piše za sebe, pisanje je sebično zanimanje kojim se upražnjava volja onoga tko piše. Ali ono također ima i svoju svrhu. Iako se neki toga groze, kako izjaviti, tako i sebi priznati, napisano je osim autoru namijenjeno još nekome. U ovom vremenu ili onome što će tek doći iza nas, za poznanike, strance, prijatelje, kritičare, pobornike ili kolaboraconiste, te koji su svjesni našeg postojanja ili će ga jednom biti.

Tako se može zaključiti da što god čovjek radi, njegov trud netko će jednom otkriti, kao da je samo njemu ili njoj namijenjeno, kao da se samo dotiče te duše, intimno, plodonosno i privrženo, otuđeno s namjerom zadovoljavanja neke svoje potrebe. Tada se sebičnost rastapa, kao kuglica bijelog sladoleda, poprima boje u očima drugih što se slade tvojim postignućima. Ono pritom dobiva smisao, veći od prvog i jedinog, usamljenog u želji, ali doskočenog od mišljenja i umnoženog zbog uočenog. Samo jedna požuda gostila se radošću, sjetom, bolima, ljubomorom, nadanjem, strahom i krinkama, da bi pored svog pravog lica mogla proći opaženo i dostojno i da bi njena namjera mogla stajati uspravno i trijezno. Ta požuda malen je dječak ili djevojčica, velikog apetita, što zijeva, guta i probavlja, nikad sita slovaca i njihovih učinaka.

Ima tih dana, kada me sili, naginje se nadamnom i liježe na moje tijelo poput snažnog muškarca, hvata me za ruke i ne dopušta da se pomaknem ni milimetra. Bespomoća sam, ali ne bojim se, znam da smo zaljubljeni. Oboje, u riječi i rečenice što ih pišu te borbe i prisile. Ostale dane slijedi me u stopu, iz kuhinje u sobu, niz stepenice u grad, viri kroz ključanicu u kupaonicu, sunča se u mojoj kosi na suncu, vragolasto i vjerno, piše neotpjevane pjesme mom srcu i pazi da me ne izgubi iz vida, a navečer me pokriva, gasi svjetlo i samnom sniva.

Zagolica me svako toliko i nekoliko misli, krijesnice u sumrak svakog od tih dana, da me podsjete kako će zacijeliti svaka rana, sve će sumnje odlepršati, samo se treba hrabro pogledati, reći istinu i dobro je prihvatiti. Tada se rukujem s dobrim željama i poželim još jednu - da me bockaju i sile koliko god trebaju, jer imam tek njih, ne želim da se predaju.

U glavi mi je zavrzlama. Neka čudna kvrga, više kao čvor, zapetljan i čvrst, zamišljam od debelog užeta, pletenog kao za jedrilice ili brodove, ali nisam brod, pa što će mi onda? Da stisne i pritisne, kao što bi, da me zaveže uz nešto hladno i zidano, a pažnju mi prikuje uz svoj naum, topao i bestjelesan, da me poput taoca otme svakodnevici i izbavi od utapanja u teškim nepouzdanim mislima što me lome. Na pola ili nekoliko stotina dijelova, ovisi o težini moje volje, one nesvjesne inačice razuma koja želi shvatiti zašto joj ne ide.

Tad se osvrnem i prekorim svoju prirodu, istraživačku i samotnu, na mahove nesnošljivu i zamornu, a za protutežu strpljivu i opreznu. Mrak što mi se šulja iza leđa prati me u stopu i suočava se sa svjetlom što me vodi. Proturječnosti su osnova mog napredovanja. Kazne što me tjeraju da mislim kako stojim na mjestu, jedno te istom vrtuljku što me bez prestanka vrti u krug, i darovi što mi kazuju da je to varka, jer ne moram uvijek sve znati i vidjeti da bi shvaćala. Onako kako to želim. S empirijskim dokazima koje bi si podastrela crno na bijelom, iako živim upravo suprotan ton. Boju što se ne može definirati, kao što se ni ne treba, a ja joj ipak dajem imena i nijanse, kako bi se prilagodila ostalima.

Ponekad me plaši, da ideja, dilema kojoj podilazim iz razloga odobravanja. To je možda nagon svakog bića, da ga se razumije, stoga preuzima oblik prepoznatljivog i osjetilnog, pojednostavljuje se da bi se izbjegla komplikacija. Što uvijek ovisi o stanju čovjeka. Da nekoga razumiješ ili uopće poželiš razumijeti, kao i netko drugi tebe, potrebna je koncentracija. Naprezanje čovjeku prirođenih intelektualnih vještina, da bi se ostvario efekt suprotan od onoga što zovemo rutina. Ona je ta koja vodi tupi rat s osjetilima. Osnovnim potrebama. I novinama.

A novosti su uzbudljive, ako su nepcu, oku ili srcu privržene. Duhu, sama zadovoljština poimanja nečeg novoga, događa se kroz invaziju stranih misaonih projekata, kao da su inozemni, ili možda vanzemaljski, planeta duha proglašena je osvojenom od strane nepoznate vrste razmišljanja. I što li je čovjeku atmosfera nego maglica prozračnih tvorevina, nevidljiva zaštita od upale sunca. Pogleda što prže promjenu tvog stanja, i onih što je osvjetljavaju, griju znatiželjnim pitanjima. Svoju unutarnju imovinu, tajnu što je uzdržava pomisao da razumiješ sam sebe, ne može podijeliti s drugima. Tada razumijevanje nije sporna ideologija. Sretan si što te ima i što si svoj. Kakav jesi. Pred drugima.

"Znate li kako izgleda ulica? Da? A tko vam kazuje da je ulica samo ono za što je vi smatrate. Vi sebi ne možete predstaviti da bi mogla biti još i nešto drugo? - to dolazi od dva-puta-dva-je-četiri logike. Da, ali 2x2 je ipak4! Jasno, mi to kažemo i dalje se to više nikoga ne tiče.

Ali postoje ipak i stvari koje svoje postojanje ne duguju tek nagodbi među nama ljudima i tu mi u našoj logici ne možemo vjerovati baš tako bezuvjetno. Uostalom, zašto se dalje opterećivati. Onome što Vam želim reći nisu potrebni nikakvi ovakvi uvodi, već to počiva naprosto na jednoj osjećajnoj proturječnosti.

Izađete li na ulicu najednom ste među samim 2x2=4 ljudima. Upitate li jednog od njih: "Što je to ulica, molim." dobiti ćete odgovor: "Ulica - je ulica, i gotovo, i ne smetajte me dalje, molim." Vi tresete glavom: ulica - je ulica? Razmišljate o tom i promatrate što vas okružuje: Nakon nekog vremena zaključujete: "Aha, ulica, nešto što je pravo, puno dnevnog svjetla, služi da se čovjek po tome kreće naprijed. I iznenada ćutite kolosalnu nadmoćnost, poput nekoga tko je bistra pogleda među slijepcima. Kažete sebi: ja sasvim pouzdano znam da ulica nije ništa pravo, ništa puno danjeg svjetla, već da je (može biti) usporedimice isto tako nešto što se mnogostruko grana, nešto tajnovito i zagonetno, sa jamama-stupicama i podzemnim prolazima, neznanim tamnicama i zakopanim crkvama. Vi se čudite kako to baš Vama pada na pamet i ipak u duhu ostajete pri tim izrazima...

Vašu prirođenu 2x2=4 logiku umirujete s mišlju kako i ona, ako je prava, svemu mora predmetati ono "usporedimično". Zatim razmišljate o tome kako to da drugi to uopće ne primjećuju.

I možda Vam zatim sine da je i Vama trebao baš ovaj današnji dan kako bi vam se to pojasnilo."

Robert Musil

Bili su. Otišli su. Sat vremena umjesto dva. Da vidimo sada što se od rečenog ostvarilo:

Sok za mamu, molim lijepo jedan fini multivitamin tvtke Lero (kupujmo Hrvatsko) održavan na životu na sobnoj temperaturi.



Recepti zdrave prehrane, za kruh i precivo, voćne zakuske, Božićne kolače, a Večernjak nam u specijalnom izdanju donosi i ljetni meni.



Bože blagoslovi moju majku, evo željeza, sirup se pije jednom dnevno, 10ml, pa fanovi mogu probaviti jednu jušnu žlicu prije ručka i dobro će im sjesti. Vrlo je ukusan, sladak, podsjeća na okus multivitamina što u biti i je:)



Muški dio publike, pasite oči, kolinje je bilo prije mjesec dana, sve je uredno posloženo u vrećice po gramaži, prosječno 0,5kg, roditeljski dvojac je u profi kategoriji. Imamo mljevenog mesa, svinjske šnicle, rebarca, tu se negdje skriva i teletina, a u lijevom kutu su knedle sa šljivama. Za ove posjetioce rezervirana je druga ladica zamrzivača, između ribe na prvom katu i povrća u prizemlju, s pogledom na vrata. Mislim da će biti zadovoljni.



Malo poslastice, mamine majstorske recepture ovaj su puta kuminirale u formi pekmeza od smokve i 3 vrste kolača (coca-cola šnite, limun šnite i pita od jabuka) od kojih predstavljam tek slatki namaz jer ovo drugo bi vam uzrokovalo zastoj karidiovaskularnog sustava i uz to, kvantiteta opisanog teško stane u sliku, a meni se sad neda vaditi sve to iz frižidera. Jedva sam ugurala. Ovaj dio ide u korak s politikom dobivanja mojih 5 kila. Pojest ću ja to sve i bez njih...



Pogriješila sam u jednoj procjeni, od mame sam umjesto 200 kuna dobila 300, na svoje čuđenje, a i nešto "službenog" džeparca za koji zna i tata:)



Njih nažalost nisam uspjela uslikati. Žurili su ovaj puta jer je s njima bila i moja Baka. Veliko slovo zaslužuje stoga što ova legendarna starica ima 94 godine i uspjela se uspeti uz 3 reda stepenica do našeg stana (cca njih 40). Sve pamti, jedva da išta zaboravi ili pobrka, pa mi je konkurencija, a uz to ne boluje od nijedne bolesti (da, pročitajte si još par puta), osim što je stiže starost. Što reći nakon toga?

Ti si Idol! Zaslužila je.

Sutra mi u posjet dolaze roditelji. Pošto ne živimo blizu, taj posjet obično se dogodi jednom godišnje. Ja pak češće posjetim njih i sestru, ostanem nekoliko dana, napričam se s kolegicama iz srednje škole, posjetim dućane, tržnicu i bacim pogled na novu infrastrukturu koja tamo izraste, recimo svakih 6 mjeseci. Ali moji roditelji ne dolaze na nekoliko dana, već sati. Ako bude sreće biti će to puna 2 sata druženja. Jer oni uvijek imaju nekamo za ići, odnosno k meni svrate usput, kada idu na more, ili kad se s njega vraćaju.

Tada naravno, nedaj Bože, da jedu, ne, ne, oni hranu nose sa sobom jer ja i dečko smo još "mali" pa kud da mi otkidamo od svojih usta, ili ne spominji opet Božje ime uzalud, da odemo u trgovnu nešto kupiti pa da ih počastimo. Na to bi se vjerojatno okrenuli natrag, tata uvrijeđen, mama u suzama. Što se tiče pića, može proći, iako tata pije samo pivo, a mama samo sok. Tu nisu naročito izbirljivi, osim po činjenici da piva mora biti ohlađena, a sok nipošto, jer moja je majka osjetljiva na temperaturu i kaže da je zubi bole ako je prehladno, dakle sobni celzijusi, ništa ispod.

Nakon što obavimo pozdravne rituale i oni dobiju svoje pilo, sjeda se prvo u kuhinju jer su nam donijeli hrane. Za vrijeme odmotavanja, raspakiravanja i mog čuđenja kvantiteti pohranjenoj u prenosivu škrinju, vrećice i kutije, oni mi obrazlažu što je što i kamo da to pospremim. Mama odmah otvara kuhinjske ormariće i pomaže mi, a tata direktivu drži iz stolice. U produžetku obično govori o prometu, kako je izbjegao kolonu šlepera što su mu se nabili na rep, a on je stao, tenkirao, obavio wc i svejedno uspio krenuti prije nego su ga dostigli. Na to mama vrebalno aplaudira njegovom junačkom podvigu, širi oči i maše rukama po zraku da mi dočara grozotu koju je osjećala dok su jurili uključiti se natrag na autocestu. Ja se normalno na sve grčim mišićima lica i opominjem da vrijeme putovanja uopće nije važno, jer želim da stignu sigurno. Tata se na rečeno dužno ogluši, računajući na ručnom satu koliko su brže stigli ovaj puta i jesu li oborili rekord od prošle godine.

Tada su već malo gladni, i evo me, očima napuštenog tužnog psića što bi najradije zacvilio pred vlasnikom, sjetno trepćem dok mama iz posebne platnene torbe vadi plastične zdjelice s hranom. Slaže ih na kuhinjski pult i pita me da joj izvadim lonce i tavu da to podgrije. Ručak je svakako za četvero, jer mama i tata brinu za nas, i dok je god njih mi nećemo potrošiti ni kunu da stavimo hranu na njihove tanjure. Ponekad se pitam kako to da i tanjure ne donesu. U tim trenucima osjećam se poput školarke, izgubljena sam u vlastitom domu jer bespomoćnost koju osjećam ne mogu odstraniti bez posljedica. Zato im puštam na volju, važan je uzrok, a njegova namjera nije upitna.

Nakon što jedemo, ja pospremam stol, mama normalno, što drugo ima raditi u gostima, nego da pere suđe, a muškarci kreću prema dnevnom boravku da se malo napričaju. Jednom u tih pola sata što smo razdvojeni zidovima, bacim pogled na dnevni da vidim je li dragi živ, jesu li mu sve kosti na mjestu i želi li tata još što za popiti. Na fizionomiju bolje polovice i njenu netaknutost obraćam se stoga što moj otac nakon svih ovih godina i dalje uživa reći da će mu polomiti kosti ako me rastuži ili bilo kako povrijedi. To obično izaziva smijeh moje strane porodice. Dragi se ne smije.

Nakon što provjerim puls i ustanovim da su spremni za ljenčarenje, vraćam se u kuhinju. Mama me dočeka s torbicom na stolu. Prvo vadi medicinske časopise, upozorava me da redovito posjećujem liječnicu opće prakse i ginekologa, vadi bočicu biljnog ulja što ga sama radi i opisuje mi kako se i kada ono utrljava. Zatim na red dolaze recepti za nekoliko novih jela kojima mogu obogatiti svoje kuharsko znanje, obično u formi knjižica ili stranica istrgnutih iz novina, a tada naglo počini kriminalno djelo s predumišljajem. Baci se na mene zvjerski poput lavice; jedem li dovoljno, kad sam posljednji puta testirala krv jer zna da sam anemična, pazim li da jedem namirnice koje sadrže željezo i kad mislim dobiti tih 5 kila? Izgledam kao neko siroče, pa ako barem kod nas nema za jesti.... ona ne spava noćima, što ako neću moći ostati bređa!

Bređa je termin koji se odnosi na trudnoću. Obično kod sitne stoke i krava. Nemamo farmu.

Nakon što joj se zacrvene obrazi, bjeloočnice dobiju ružičastu boju, a suza se prišulja u kutak oka, ja progutam knedlu u grlu jer prizor moje majke kako plače razoružao bi i Osamu bin Ladena. Dođe mi da slažem kako ću probaviti svo brdo mesa što su ga donijeli sa sobom, pa makar mi dragi obolio od neuhranjenosti, i njega ću pojesti ako treba, samo neka prestane plakati! Tada se pljusnem po očajnoj polutki mozga i osjetim pad vrućine što me pekla iznad vrata. Prisjetim se koliko sam puta vidjela ovaj prizor i pomirim se s činjenicom da ni ovo nije bio posljednji. Za kraj, mama vadi novčanik i gura mi 200 kuna u ruku, ja odmahujem glavom i kolutam očima, dok ona govori da je to džeparac i nemam joj pravo uskratiti da se osjeća kao mama.

Govorim joj, nije majka ona koja mi daje novac, nego sve ovo prije njega...

Prostor. Čovjekov svijet i svemir njegove su osobne stvari. Kao i ona, kad odluči koga će u njih pustiti.

Kada nepoznati nude ili nasrću odmah se oglase zaštitni mehanizmi koji prostor brane od uljeza. Ima li on dobre ili loše namjere, razmatra se zasebno. A kada nije lako doznati? Naizgled neškodljiv posjetilac može se doimati kao zanimljiv ili možda poželjan sugovornik, onaj s kojim se dijeli intima nedostupna mnogim drugima, ali nekim neuobičajenim smislom sklona novim ušima. Jer usamljenost ili neshvaćanje imaju svoje slabe trenutke, dopuštaju nedopustivo kada se zažele društva. I znaju da ih cijena može obeshrabriti, i ustuknu dvaput prije nego se drznu vrata otključati, a ipak popuste pred mogućnošću koju se može tek zamisliti. Nema obećanja i garancije koja će se ispuniti, neminovan je samo avans koji će morati priložiti. U obliku vjere, smionosti ili nadanja. Klauzula rizika standardna je začkoljica ugovora.

Svijet me gura od sebe. Pa ja guram njega. Natežemo se bez ruku i konoplja, udaramo se mislima i osjećajima. Nisam prvi puta pala s grane svoga drveta. Još kao dijete bila sam puna modrica. Od loših izbora prijateljstava koja sam ostavila na slikama albuma, kao sjećanja na djetinjstvo s pričom iz slikovnica. A ipak ga ne smatram uludo potrošenim, niti imalo nesretnim, možda sam ja bila ta koja je patila zbog vlastitog sanjarenja. Doživljavati ljude kako ih želiš i kakvi zaista jesu, mamac je koji sam zagrizla mnogo puta. Tada mi ne krvari iz usana, već iz prosudbi i kajanja što sam samoj sebi vjerovala. Jer ima jedna smiješna želja u ovim grudima, skvrči se i pretvara da nije živa, kao lutka iz izloga, a zatim trepne kad nitko ne gleda i udahne zraka da joj se povrati snaga.

Šapuće mi noćima, govori o ljudima, kako nisu dugačiji od mene, već mi se to pričinjava. I oni imaju svoj svijet, koji ih gura. I oni donose odluke kad dođe do sudara. Zato ne trebam prigovarati, još nisam postala žrtva. Kao možda oni, što kao duhovi zazivaju upomoć, ne stoga što je trebaju nego iz razloga da još koga zavedu. Na sporednu traku. Da se predstave lažnim imenom i strukom, uvjere drugoga u ono što sami sebe ne mogu. Kako bi zaživjeli fantaziju, ud što nedostaje na njihovom tijelu.

Trudim se mnogo, ne suditi odlukom njima, već njihovim djelima. Tko sam ja nego slijepac, za cjelinu nečijeg postojanja? Druge vidim tek u dijelovima. Kao i oni mene. Neznanje ostavljam šuplje i ne dograđujem nagađanjima.

To je prijelaz na kojem su se rastale djevojka i žena u mojim očima.

U korist današnjeg dana, osjećam se zadovoljnom. Iako s druge strane zida dan izgleda kao siva rupičasta spužva što upija pa cijedi jedno te istu tekućinu, naizmjenice i sasvim neozbiljno kudeći oblake što su se prehladili. A ja sam ozbiljna. Jer shvaćam da sam danas neuračunljiva.

Sviđa mi se biti u obliku prozirne maglice, tek ponešto zgusnute da mi se nazire lik, ali dovoljno nejasne da ju se uhvati. Obuhvati. Bilo čime osim mišlju, a jedna ili njih više, neću izreći, od jutra su dobre. Poslušne i pitome, vrte mi se podno nogu umiljato i čedno poput mačića. Dok prstima prolazim kroz njihovu mekanu dlaku, priskočim si reći da je to iluzija. Tada su mi pokraj glave, kao roj svjetlećih krijesnica. Promatraju me kao da sam Alisa, zalutala u zemlju čudesa unutar vlastitog podzemlja.

Sigurna sam. Na mjestu sam na kojem sam trebala biti oduvijek. Na kojem sam možda uduvijek i bila, ali nisam gledala dovoljno blizu ogledala. Uvijek ravno u njega ili miljama daleko, ne u neposrednu blizinu osjećaja koji se stvara prihvaćanjem osjeta. Mnogih što sam ih protjerala kao strance izvan granica mog dosega. I premda sam ih pošteno namučila, svi oni čekaju me kod kućica. Nisu se skrasili u domu tuđinca, odbili su biti prognanici svojih gradova i ulica, skrasili su se u šatore pokraj izlaza čekajući dan svog povratka.

Pažljivo biram vize, probirem pored onih što ih puštam bez pregleda. Pomišljam na one koji su me boljeli i čime sam im uzvratila. Jesam li dovoljno odlučna da se suočim s najljućima. Ne osjećam da me bodu, niti sam uplašena, prošlost koja nas veže dio je prihvaćanja.

Da sam misilila krive stvari i isto tako zaključivala. Da sam njima naudila sebi, možda i drugima, ali bez namjernog uplitanja. Što je čovjek ako ponekad nije luda? Dvorska ili privatna nevažno, jer naivnost izvođača ne uvjetuje publika. Dovoljna je jedna nesrazmjerna opaska, da jeka postane glasnik nevolja. Umnožavanjem postaje vlasnik nedostojnih kopija, no njihova potražnja odraz je okoline koja ga usvaja, posjeduje i reproducira vlastitim naporima.

Što sve to znači? S vremena na vrijeme potrebno je zatvoriti korice da se nauči život izvan njih. Mir je tek procjena štete i zacjeljenje rana između dva rata. Onih što ih čovjek vodi u sebi, kao što ih vodim ja, sa zahtjevima, idealima i mogućnostima. Kad izgubim smatram ih uzaludnima, kad pobjedim, vrijednima briga i strahova. Ne znam kada će završiti moje bitke i koji će biti ishodi ratova. Sada je mir pa uživam vrijeme blagostanja.

Pogled mi pada na drhtavo lišće stabala podno mog prozora. Znam da ne bih bila ni upola ja, da nema mojih neprijatelja.

Čitam o ljudima. Bolesnim ljudima. Boli ih. Nemoćni su. Nesretni. Traže pomoć.

Pomoć je u novcu. Nemam ga mnogo pa biram. Kao na vrtuljku, svaka boja drugo je ime, a ja od izabranih vrtim da lakše odlučim kome pomoći. Tada se osjetim malenom i zlobnom. Jer ja mogu birati. Nisam jedna od njih, da molećivo gledam hoće li se kolo sreće zaustaviti na mom imenu. Kao da oni to uostalom i čine.

Kao kaznu, tu misao redovito izvršim na sebi da mozak prenem iz utrnulog stanja u aktivno. Realno. Osjetim se paraliziranom. Što nemam mnogo novca da im svima pomognem. Izliječim sve rane i bolesti, djeci pružim priliku za život kakav sam imala sama. U tom trenutku naglo porastem. Do Boga. A to nisam.

Niti bih željela. Shvatim apsurd svog željenja. Da imam sav novac svijeta, opet bi ga negdje manjkalo. Uvijek bi bilo gladnih usta i suznih očiju, tuge, očaja i molitve. To jest, govorim da će uvijek biti. Tvrdim jednakost prošlosti u budućnosti da se ogradim ako postane još gore. Preventivom rezerviram lijes za osjećaje. Jer teško je ne biti čovjek, okrenuti leđa tuđoj nesreći i patnji. Biti sretna pored tolikih ispruženih ruku, znajući da ih nikada neću dotaknuti. Gledati brojeve žiro-računa na koje nikada neću uplatiti.

Oglušiti se na tuđu potrebu, istinsku bol, sječivo noža koje je prerezalo vrpcu nečije sigurnosti postojanja, smatram čudovišnim. Zašto to onda činim? Nije mi namjera uzimati na sebe krivicu svih zala svijeta. Razmišljam o odgovornosti koju čovjek gaji, preuzima ili nameće sebi u slučajnostima. Svakoga nešto pogodi. Ne mora biti isto, no to nešto uzima od nas, a da nije pitalo. Je li to komadić ljudskosti koja se otkida kroz život? Na svakom zavoju pomalo, dok skrećemo u bolje sutra. A zatim posrnemo preko nečijeg užasa, tragedije koja nas je zaobišla i dočekala nekog drugoga. Vjerujem da u prvom nesvjesnom trenutku, svaki čovjek zahvali što nije njegova. Tada se sažali i ...

Okreneš se natrag ili upitaš kako možeš pomoći? Iskreno. Samom sebi, priznaš li? Od strahova koji na tvoju stolicu posjednu neugroženu stražnjicu što se ugnijezdila pored obilja izbora. U kamenom zamku što ga je izgradila volja preživljavanja da se ogradi od suosjećanja. Jer koliko god ono bilo urođeno svima, pitanje je, koliko se tko može nositi s njima?

Okrugao i gladak, bio je smeđi gumb Anidinog kaputića, a ona ga je vrtila između palca i kažiprsta, nervozno, tražeći u sebi još koji kadar sjećanja, nešto što je možda zaboravila, odbacila, zakopala u svoje lončanice zajedno s propalim vjerovanjima, onda kad se udala, nesretna i uplašena, odbijajući Ozrena iz svog kreveta želeći da ne pamti ni da se udala. Čučeći u kutku zatamnjene sobe, prostrane kao cijelo prizemlje njene kuće, zapovijedala si je da pronađe bilo što, samo ne prazninu što zjapi ovim zidovima u koje se stisla prenoćiti, na adresi s koje su odselili, ostavljajući njene nade pred vratima, a beznađe iza njih, da odjekuje napuštenim sobama, odbija o visoke stropove i pozlaćene lustere, prašnjave tepihe i zamračene prozore, nazad u sjenu što se sklupčala iza njene glave i zaspala u strahu da se opet ne probudi, na krivom mjestu i u krivo vrijeme. Kakvo bi moglo biti sutra popodne, ali ono je daleko, kilometrima daleko od ove istine što ju Anida shvaća, da ni sada nije pravo vrijeme, iako je pravo mjesto, no ipak pogrešno i preduhitreno, kao i njene molitve, neuslišane, patnjom nevinog srca plaćene, tijelom obilježene, suzama isprane, što ne dobivaju odgovora osim nijeme tišine, pitajući se zašto joj Bog krati mir i pravdu što ih je zaslužila, zadaje još udaraca od kojih se nije obranila.

Zaklopila je oči samo na trenutak, ali kad ih je otvorila, kroz gustu tkaninu na prozorskim oknima naziralo se svjetlo dana, premda se nije mogla sjetiti da je spavala, ni da je prošla minuta otkako je kapke spojila i trepavice počešljala. Rukom je protrljala utrnuli vrat i nekoliko puta tiho jauknula, a zatim pomilovala obraze uspavanog dvojca u košari, zahvalila što su tako dobri onome koga je sinoć stotinu puta zazvala u snu, napola buncajući od umora što ga ne želi pokazati, napola od tuge što je odbija tugovati, osim u doba kada njena osjetila pokleknu pred tvorcem svjetova što ih vidi tek zatvorenim očima. U kojima nije sama kao sada, ne razmišlja kamo dalje iz ovog stana u kojem je platila noćenje kao da gostuje u hotelu, kućepazitelju koji je pristao tek iz razloga što nosi dvoje novorođenčadi, pa mu je savjest naložila da ih ne pošalje natrag u nepoznat grad uvečer, kad su stigli do njegovih vrata. Da, ipak je sama, i ti svjetovi ne postoje, njen je izboden, silovan i ostavljen da se snalazi kako god znade, pa zna ili ne zna kao da je ikome važno, sigurno ne ovom kućepazitelju što joj u cik zore broji minute što ih je platila, postarijoj gospođi u trgovini koja ju je jučer htjela prevariti za nekoliko dinara vidjevši da je strankinja, a još manje gradskim gospođama i gospođicama čije su se oči gostile na njenoj odjeći, zazivajući Svevišnjega pogledom na priprostu bijelu haljinu i smeđi kaputić, jer zna se da je svila odavno u modi, na košaru u kojoj opet - "Mein Gott!" - spavaju nekakva djeca, što je doslovno PREstrašno, i da stvar bude gora, ona za sobom vuče još i kofer, ni više ni manje nego crvene boje!



Ozren je jutro dočekao na nogama, na što su koristoljublje i pohlepa supružnika reagirali bez odgađanja, poći će svo troje u grad danas, da kod odvjetnika dogovore prijepis i da Ozren može početi tražiti Anidu, pa hoće li je naći i kada nije ih briga, samo nek se kloni sela ako mu je do života sebe i najmilijih. Mesar je šegrtu dobacio da ima hitnog posla u gradu, žena ugrabila torbicu i šešir, pa su upregnuli kola i nakon što su zamakli iza brda, pričekali Ozrena donijevši mu nešto odjeće i par cipela, učinili što i Anida dan prije, pošli do prvog sela da ih netko ne bi prepoznao i sjeli na autobus. Da je znao kako sjedi red ispred sjedala do prozora, na kojem je jučer sjedila Anida, Ozrenu bi bilo lakše razmišljati, dok je nastojao dokučiti kamo je otišla, potiskujući strah odlučnošću kojom će se uskoro osvetiti, da na trenutak ugasi bol što žari njegovu dušu, pa poželi da je može uroniti u vodu kao kovač vruće željezo, jer ga pali mirisom što ga je tako davno udisao s njene kože, kose i njenih usana, između bedara i podno grudi, oko njenog pupka gdje bi položio glavu i satima osluškivao otkucaje srca stvorenja što su ih zauvijek povezala. I mesar je razmišljao, o tome je li pametno pustiti ga nakon predaje imanja, jer ne zna što je kadra učiniti, možda sutra, a možda za deset godina, Ozren se može vratiti i sve mu opet oduzeti, strpati ga u zatvor ili ubiti. Za to je vrijeme slatka mu ženica snivala još slađim osmjehom na licu, novu staju što će je do popodneva imati, brojeći koliko će stoke pritom posjedovati, zatim se našla krojiti zavjese za kuhinju, jer Anidine joj se nikako ne sviđaju, a uostalom nije ni primjereno ostaviti ih, a nakon toga naglo se namrštila sjetivši se kako će biti teško objasniti u selu, otkuda im pravo na njihov posjed, ili barem novac kojom bi kupili tu kućerinu.

Sunce se zlatilo nad užarenim glavama gradskog kolodvora, pa su one pametnije zaklonile tjeme šeširom ili maramom, a ostali su se krili u hladu, pod nadstrešnicom, nikako u čekaonici, jer tamo se nije moglo disati pa tko god bi ušao u nju, još bi brže izašao. Prolazeći ulicom pod rukom noseći svežanj jutarnjih novina, bezvoljan i žedan, dječak koji je čučnuo uz zid kolodvora, pod sjenu u kojoj se nadao odmoru, bio je nespreman kad ga je okružilo mnoštvo što se polakomilo kao da se nešto dijeli. Bez posljednjeg izdanja ostao je tako već u podne, ali na putu kući shvatio je da danas nikome nije do čitanja, tek do mahanja, uzduž i poprijeko, nekome u svijesti, nekome u nesvijesti, samo da dođu do zraka i izdrže do dolaska svog prijevoza. Kako bi nahranila djecu, Anida se povukla na drugu stranu, od perona gdje nema ljudi, ali pazeći na vrijeme da joj autobus ne bi promakao. Stigao je pet minuta ranije i znajući da neće krenuti prije rasporeda nije se žurila, već je polako, u ruku prvo primila košaru, kaputić prebacila preko podlaktice, a zatim ugrabila kovčeg i krenula ga predati vozaču da ga spremi u utrobu vozila. Tek što se smjestila na sjedalu, na drugi peron je ušao autobus u kojem je Ozren ludio od brige i sjećanja što mu prebiru po strpljenju, čineći svo troje nervoznima, ali nije mario za njihove planove, nego za svoj. Kad su izašli na stanicu, Anida se gledajući van naglo trgne, mali Matej počeo je glasno plakati, a kako bi ga umirila okrenula je leđa prizoru koji bi je rješio svih muka, ali što je tu je, Ozren je prošao kraj njenog prozora, a za njim spoznaja da su joj molitve uslišane mnogo prije nego ih je izrekla.



No što je budućnost čovjeka koji razmišlja samo o prošlosti, a što li obratno, onoga tko ne obraća pažnju na prošla djela i brine samo za ona što će ih počiniti? Zbunjenost. Panika. Trepet. Dah im nije posustao, on je nestao, kao da se odjenom nalaze u vakumu, mesar i njegova žena počinili su kliničko samoubojstvo, ako postoji klinička smrt, jer blijedost njihovih lica bila je užasan prizor što su ga izvršili sami na sebi. Krvi kao da im je ponestalo u svakom mišiću i bjeloočnicama, zglobovi kao da su izbušeni vijcima, bez glasa i pokreta, kao dvije mrtve lutke na koncima, nacrtanih izraza lica, začuđenih i zgroženih, pod kistom umjetnika što se poigrava s vlastitim karikaturama. Teror misli, početak je kazne što će je služiti, u odvojenim prostorima zatvorskih ćelija, dok će brojati preostale dane svog boravka, bježeći ukrug mislima na današnji dan, Ozrenovog ujaka, njegovog odvjetnika, seoskog župnika i policijskog službenika koji su ih slijedili od stanice i uhvatili na djelu, na poglede i riječi koje nisu dostojne njihovog čina, ali svejedno su ih uzeli uvredljivo i šokantno, gledajući u Ozrenove hladne oči kad im je posljednji put zaprijetio da mu kažu gdje je Anida.

Dva sela iza njihovog, tamo se iskrcala punih ruku, žureći da što prije stigne do puteljka što vodi na cestu za šumarak, iza kojeg se nalazi najljepša kuća u kraju, bijelih zidova s narančastim crijepom, terase od hrastovog drveta, natkrivenim bunarom obojenim u zeleno, okruženim cvjetnjakom i popločenom stazicom do kuće. Ugledavši taj prizor Anida osjeti olakšanje, a zatim krivicu, jer nakon Ozrenova nestanka, svekrva joj je ponudila pomoć, barem za djecu, ali Anida je odbila, ponos i gorčina izmjenjivali su mjesta kad god je bila u blizini ljudi koji su ga poznavali, uzimajući pritom od nje više no što ima, jer kad je konačno mogla priznati da ga treba, više ga nije bilo. Potrčala je u zagrljaj sijedoj starici što ju je dozvala imenom misleći kako je sustigle godine okrutno varaju, ali osjetivši stisak oko ramena, suza radosnica što joj je potekla iz oka preslikala se na Anidino lice i zaustavila na osmjehu što ga je dobila na dar. A to nije bilo sve, darova je bilo još, smotanih u košari, dva unučića su ciktala od gladi, a njihova baka od sreće, što su konačno s njom i sada će ih se naužiti, ljubiti dok joj usne ne poplave, a gledati dok joj oči ne oslijepe, tako im je govorila cijeli dan do večere.



Tih nekoliko sati Anida je razmišljala kako će joj reći da su Ozrena ubili ljudi, ne životinje, kako nije bilo slučajnosti, već namjere što mu je namijenila smrt, bez groba i kamena da ih oplakuje, a njoj korotu i sramotu da ih se prisjeća i krije. Izašla je na trijem, naslonila na drveni stup ulaza, ruke obrisala u pregaču, a zatim je skinula i prebacila preko ograde. Zalazi sunce, nebo je crvenkasto, ali posustaje, večer je donijela rajsku svježinu, koja se ne može usporediti s gradom, pomislila je, tamo još sigurno isijava zapekli asfalt, ma što li je tražila tamo, tako nespretno i u panici, ovdje će pametnije smisliti kako osvetiti Ozrena. Pređe dlanom preko čela i osjeti umor, pogleda na svoje ruke i uoči koliko je smršavila otkad ga nema, nije ni čudo što se osjeća tako slabom, kad ne mari za hranu, kuću ni novac, ništa drugo doli sigurnost, kao i sada kad je ponovo prožima čudan osjećaj prisustva, neka neobjašnjiva sumnja od koje zadrhti pri pomisli da bi je ovdje mogli pronaći, da je time naudila djeci i svekrvi, i počne se nanovo trzati u strahu od gubitka.

Da rasprši zle misli krene do bunara po vodu, putem skine maramu i raspusti gustu smeđu kosu da joj padne na ramena, pa stane okretati kotač što vuče vjedro s izvora. Potiho, iza leđa, začuje poznati zvuk, topot konja čini se, no kao da se šulja, jer prigušen je ali ne i dalek, ili joj se pričinja, zamišljena je ovih dana, svašta čuje i misli, pa pričeka da vjedro dovuče do vrha i osloni ga o rub bunara, kad se okrene i ugleda strahovitu prikazu. Nagnula se leđima unazad, u strahu što je oblio kao vjedro što ga je slučajno pogurnula rukom, pa se razlilo podno njenih nogu, ali ne hladan kao bunarska voda, Anidin strah proključao je iz vrelog lonca noćnih mora što joj se obistinjuju pred očima. Muškarac na konju bio je miran, u crnom odijelu sa svilenim prslukom, bijelom košuljom i tamnom kravatom, na glavi je nosio crni gospodski šešir, a u ruci držao pušku, sačmaricu s drvenim kundakom i polako, kao smrt što je došla naplatiti, znajući da joj žrtva ne može pobjeći, kretao se prema Anidi i njenom užasnutom licu.



Plaćenik. Jedina misao koje je prošla kroz njenu glavu, a zatim se sudarila s drugom, sasvim iznenadnom, ali prirodnom, Iva i Matej su u opasnosti, ona mora trčati po pomoć, odvratiti ga od njih, bježati i pokušati stići do prve kuće. Potrči prema drveću, znajući ako umakne u zgusnut šumarak, pa stigne do jezera, moći će povikati i netko će je čuti, preklinjući Boga za ovu milost, panično zadihana da joj ovaj put uspije nakana, jer zna da nema mnogo izgleda, ali mora pokušati, mora! Krenuvši za njom, konjanik je potjerao životinju u galop, pa ubrzo je stigavši ispružio ruku da je dohvati, no Anida je u posljednji trenutak izmakla među zbijena debla. Morao je nastaviti pješice, što mu se nije naročito svidjelo, ali nije ni predviđao bezuvjetnu predaju, pa želeći što brže okončati svoju potjeru potrčao u stranu, ne za njom, već na cilj, da je dočeka na izlazu. Anida se okrenula samo jednom, ali dovoljno da shvati kako iza nje nema nikoga, na što je zastala glasno dišući, nastojeći zanemariti zaglušujući zvuk otkucaja svog srca, da promisli što ubojica smjera. Okrene se oko sebe strašljivo, nekoliko puta da se uvjeri da je sama, a zatim odluči krenuti dalje, bojeći se da ne izgubi smjer kretanja. Nekoliko grančica puklo je pod crnim ulaštenim cipelama i Anida spazi crno odijelo kako dolazi ravno ispred, presjekao joj je put i nema više kuda, ali neće, neće tako završiti, gotovo se gušila od straha i krenula ulijevo, a njena pratnja za njom. U ovim stravičnim trenucima naglo osjeti polet snage, onakve što je imala za djetinjstva, dok se natjecala s ostalom djecom i pobjeđivala, u svim trkama, a kad bi sada mogla samo u jednoj, koja je košta života, sve bi dala Bogu, sve obećala, samo da spasi djecu od tuđih grijeha. U tim mislima dospjela je do kraja šumarka, ni sama ne vjerujući, ugleda jezero kao spas, a iza njega kuće, kuće u kojima su ljudi, a ljudi će joj pomoći. Oborio ju je na tlo i Anida je glasno vrisnula, odgurnula ga rukama i udarala gdje je stigla, ali jadnica tako mršava i slaba, nije imala izgleda. U posljednjim trenucima, vlažnim je očima molila za živote djece, neka ubije samo nju i tu će stati, nitko drugi ne zna, nitko drugi ne z.......

Utopila se. Tako će pripovijedati još generacijama, utopila se ne u jednom jezeru, već u dva, na što će mnogi reći da su to pretjerivanja, ali je istina, u oba oka plava poput ovog jezera uz koje je odrastao, u koje se zaljubio davno prije nego u ženu koja mu se backa ispod tijela i grize ga po rukama. Prodrmao ju je i strasno poljubio, a njena se kosa rasula po travi kao iz košare divljeg kestena, prsti zgrčili na njegovim prsima, i na trenutak je zavladala tišina, no nije se dugo nastavila, jer Anida je i dalje vriskala i udarala, tko je ovaj barbar, divljak što je ljubi, tlačitelj, ma ubojic........ kad se utopila. Pogledala je u njegove oči i ustuknula, ne prepoznaje ovo bradato lice, ali oči, njih da, kao bi ikada zaboravila, kako izgleda sreća? Ležali su šutke, gledajući jedno u drugo, kao da se mogu zasititi pogleda, pa se onda u kutku njenih usana nazreo smješak, iako je mislila da sanja, poželjevši da ovako izgleda vječnost, pa makar za nju stotinu puta umirala.

Toliko su dugo ležali na travi da se seljak iz kuće preko puta izderao neka se hvataju negdje drugdje, a ne njemu na vidiku, ne znajući ni tko su ni što tu rade, izdaleka naslutivši kako su ovo dvoje zaljubljenih slijepi na sve oko sebe, pa kad su konačno ustali, već je padao mrak, ali nisu marili, bili su zajedno. Konačno.

Što nije nikako konačno po pitanju sela, izravnatih računa i pravde. Ozren je već bio tamo, s ujakom, desetak njegovih prijatelja iz vojske i policijom, pohvatali su one bijede i s njima tek planiraju obračun. Kao i s dvojicom još većih nesretnika, kad Ozren dozna, što je sve prolazila Anida.......

Svitalo je jutro ozarenog lica protežući zrake lijeno, kao da još ne želi ustati iz kreveta, pa se krije iza crnogogorice, negdje među deblima igra se skrivača i poziva na druženje, nevino i umiljato, skromno, gotovo sramežljivo, ne sluteći da je njegova blizanka po drugi put sakrila krivce, dužnike čija ih kazna još ne traži, jer nije dosegla ruku koja će ju potpisati i udariti pečatom, izvršiti pravdu mrtvih nad živima, što će ih pravom mjerom sustići tek u životu poslije ovoga.

Gledajući kroz prozorsko staklo autobusa na koji se ukrcala nakon što se kolima dovezla do susjednog sela, razmišljala je o svojim roditeljima, policiji, osveti seljana ako ih prijavi znajući da imaju rodbinske odnose s nadležnima, o tome kako djecu mora staviti na sigurno, stoci i tko će je sada hraniti, hoće li zapaliti imanje, te što je čeka na odredištu i kako će pronaći tog koga je pošla tražiti. Ne o sebi i prošloj noći, nikako o sebi, a još manje o njemu, stravičnoj boli i nepravdi koju je pretrpio zbog njenog neznanja i nemoći da sazna što mu se zapravo dogodilo, o tome nije htjela razmišljati, a svejedno vuklo ju je, u očaj i suzne oči, pri pomisli na užas što ga je morao osjećati, sam, nadbrojan, bespomoćan, u strahu i znanju da će umrijeti, te posljednje trenutke što ih je proveo, je li mislio na nju, je li poželio da je kraj njega, da mu pomogne, izbavi ga, makar pokuša, sam u gluhoj noći, okružen čudovištima što su ga sasjekli da nije ostalo ni tijela nad kojim bi bdjela i kojeg bi pokopala, posljednji put poljubila i oprostila se s njime kao žena. Koja je voljela.

Beton gradskog kolodvora na koji je koraknula iz autobusa podsjetio ju je na vrijeme koje je prošlo otada. Od kad ga je posljednji put vidjela tjedni su prolazili bezlično, bez njegovog imena što bi ga tako rado prozborila, ramena na kojem bi pjevala uspavanku, krila u koje bi sjela nakon što se okupala i usne koje bi poljubila mirisom ljubavi, a zatim se pomazila uz glatko obrijano lice koje više neće vidjeti. Izluđivale bi je te misli, pa ih je nastojala potjerati, kao mušice što se skupe u ostavi, a opet, uvijek se vrate. Tek prošli tjedan, kad je ležala u krevetu kod mesara i njegove žene, poželjela je da je nema, osjećaj koji nije gajila još od djetinjstva, prema sebi, priznajući slabost koja je guši, zbog koje prezire, nekada je zbog nje mrzila sve što je bila, ali sada, shvativši da je zloba drugih tome kriva, ne želi se tako osjećati, pokoriti se nametnutoj sili, tuđoj snazi koja iznutra vrišti tuđu slabost, jer ne zna kako se drugačije sakriti.

Jedini čovjek koji joj sada korača sjećanjem gospodin je srednjih godina što ga je upoznala na svom vjenčanju, odavao je pristojan i čestit lik nekoga na koga se može računati, to im je i obećao prije odlaska, Ozrenov kum, njegov ujak po očevoj strani, mlađi brat odnosno jedini preostali od njih dvojice, jer Anidin je svekar umro desetak godina prije. Pročitala je adresu s bijelog papirića u ruci još jednom, kao da će joj išta značiti, no nije se namjeravala žaliti neznanju, upitala je za pomoć prvog konduktera na stanici. Pronaći je, shvatila je brzo, neće biti nimalo lako, a nije dobrodošlo ni to što je koristio neke književne izraze na koje bi se svako malo namrštila, kao da postoje druge riječi za "lijevo" i "desno", on je zamarao sa "kompenzirati prečicom" i "frekventan promet" no Anida nije znala da je ovaj entuzijast u slobodno vrijeme pjesnik, pa ljubi rječnik kao ona svoju dječicu, što joj nikako ne pomaže. Odlučila je ići ulicu po ulicu, pa upitati nekoga na svakom skretanju, jer ako svi ovako kompliciraju, neće stići do noći!



A noć je ipak stigla, a je li Anida pronašla izgubljenog ujaka, tko će znati? Selom se pročulo da je nestala nakon što je mesareva žena rano ujutro krenula do nje, pa umjesto gazdarice zatekla razbijen prozor na ulaznim vratima i praznu kuću. Panika je ubrzo proširila glas, shvativši da nedostaju kola i čak dva konja do popodneva su spekulirali da je mrtva, jer konji su se vratili s praznim kolima, tumarajući u podožju sela ispred krčme kao da ih neka sablast priziva.

Ne bi tako lakomo ni pogriješili, da ugledaju odraz u razbijenom staklu Anidinog doma, pod mjesečinom što je zlatni dukat obasjava nad licem koje viri kroz prozor, a namjerava ući jer provaliti nije potrebno. Očevid što ga je policija napravila ionako je sproveden detaljno, prevrnuli su sve što se prevrnuti dade, prekopali ladice i ormare, ispod kreveta, iza štednjaka, u sve vreće, kese i vrčeve, na tavan, u podrum, ispod stolnjaka i iza zavjese, ne bi li konačno kroz ruke prepipali sve čemu zavide, samo da zadovolje svoje taštine što su izgladnjele pored tolikog obilja njihove intime. Što se temeljitošću dičilo, ipak je osvojilo zahrđali pehar za površnost, jer kuća nakon pregleda nije zapečaćena, što znači da će se još prekopavati, sve dok ih je volja ili netko ne provede inspekciju rada policijske službe što je vjerojatnost manja od one da se ubijeni dižu iz mrtvih. Steglo ga je u rebrima, kao žena što je iz njih nikla, što je nema ovdje, nestala je, kuda li je otišla i zašto, što se dogodilo da je pobjegla bez ičega i ostavila sve, mora biti strašno i neodgodivo, kao osjećaj što mu prodire u tijelo i dušu, mučeći ga bezbrojnim pitanjima bez ijednog odgovora. Stepenice su zaškripile, prostirka ispred spavaće sobe zavrnula podno cipele, kvaka se okrenula, a praznina dočeka svog gosta kao pustinja.

Hladnoća se omotala oko granja i bobica, klobuci vrganja stisli su se poput kišobrana, a travke uzdizale pod ugaženim tragovima da s leđa ugledaju noćnog trkača što juri u tminu, bez straha, a opet boji se, da je njegova voljena u opasnosti većoj nego zamišlja. Zadihan stigne do vrata, nasloni se i klone glavom da uhvati zraka, zatim ih grubo pogurne i uđe. Stara trošna kuća nekad je bila staja, bivši vlasnici bili su očito siromašni, pa je njena prenamjena izglasana kao nužda, tek za dvoje, ili možda za jednog jer krevet je premalen za dvoje, a opet prevelik za samca, no stol i tri drvene stolice na kamenom podu dali su mu druge zaključke do kojih mu nije sada, dok razmišlja o troje najdražih i kamo su pošli, k Anidinim roditeljima ili k njegovoj majci, ili ih je netko oteo, zaprijetio im kao što su i njemu, pa će ga ucijeniti još okrutnije, dok tjeskoba i samoća ne oduzmu ovo malo razuma što ga još ima, prije nego ga preuzme osveta, a on joj naoštri zub.

Kao onda kad su u njega zadirale zvijeri, banda kivnih i obijesnih što su ga ostavile usred šume misleći da je mrtav, a zatim ga nekim čudom pronašao prijatelj čija je žena noćima vidala njegove teške rane i potajno nosila hranu, samo da bi ga oživili i ucijenili da im prepiše imetak, jer bi inače došapnuli krvnicima kako im posao nije dovršen, a to bi životom platila i Anida. Ne čudom već prijevarom, mesar je znao da se nešto sprema, njegove uši dragocjen su par njegovu jeziku, i da nema njihove slatkorječivosti kojom se uglađuje i ulizuje svakom stvoru od kojeg ima koristi, čovjek bi pomislio da od njega valjaju samo polovice na kojima bi mu pozavidjela i koja svinja. Gospodin i gospođa mesari, kako strukom tako i urođenim talentima, čekali su da Ozren povrati svoje zdravlje, pa da ga prokrijumčare u grad do prvog odvjetnika, on će sastaviti ugovor kojim će postati novi vlasnici njegova imanja. Da, ti vukodlaci i vampiri, što su ga rastrgali, a zatim stali sisati krv, spavaju mirnim snom, siti su i namireni, a jedina briga im je njegova.



Sjedne na krevet da razmisli što je najbolje učiniti i kuda prvo poći. Podigne košulju da pogleda ožiljke, zacjelili su, ne može se više pretvarati da mu je teško ustati, niti ne želi, mora pronaći Anidu, a ovo dvoje krvopija otkinuti s kože, stati na kraj početka koji se nije smio ni dogoditi, ali kad su oni tako odabrali, on će završiti. Odjednom začuje šum ispred vrata i hladna željezna kvaka sklizne nadolje. Iza vrata se ukaže crna haljina i bijeli ovratnik, a ponad njih blage oči župnika što ga pozdrave prije krotkog glasa. On ga je posjećivao gotovo svake noći posljednja dva mjeseca, nakon odlaska Ozrenovih tamničara ušuljao bi se u kuću i bdio nad njegovim oporavkom, donosio vijesti iz sela o Anidi, Ivi i Mateju, kupovao lijekove u gradu, na Ozrenov zahtjev pravio utege od boca punjenih brašnom, iskradao se iz sela danju da mu pomogne osoviti se na noge i hodati kad nema straha od dolaska drugih, u cipelama što su ih skrivali u otvoru dimnjaka, da što prije ostvare prednost, jer ih tuđa gazi.

Pogledao je u njegove oči i shvatio da Ozren već zna. Uskoro će jutro, provesti će svoj plan, ali bilo bi lakše da zna, gdje je Anida....

.....Anida nije namjeravala preudati se. Takvo što nije joj palo ni na pamet, njena nutrina slomila se poput hljeba, na dva dijela, za kćer Ivu i sina Mateja, od sada će samo za njih postojati i za njih skrbiti.

Sjenke su padale na sjever i drveće joj nije nudilo zaklon kad se penjala uzbrdo, naspram polja i vinograda, prema livadama i proplancima noseći u jednoj ruci košaru s dva joj najdraža smotuljka koji drijemaju, a u drugoj praznu pamučnu vreću. Stigla je gotovo nakon sat vremena hoda. Iz džepa pregače izvukla je bijelu gazu i prekrila košaru da mušice ili pak ose ne bi smetale djecu, pa ih zaljulja dva-tri puta kao da su u kolijevci, izgovori nekoliko riječi ljubavi što ih majka tepa djeci kao skivenom blagu, a zatim se dohvati vreće, raširi je i zavrne do pola te stane brati čaj. Nije dugo trajalo dok joj prve suze opet nisu potekle, razmišljajući o njemu i svojoj nesreći, o muškarcima iz sela i kako joj svaki dan dolaze na prag, nešto donose ili kažu da bi pomogli, a nikada prije nisu takvo što činili, pa iako tragedija mijenja ljude, u ćud ovih što su je odjednom počeli nutkati svojom pažnjom ipak je sumnjala. U njihovim postupcima osjećala je neku neobjašnjivu lažnost, dobru volju pretjeranom, riječi nedovoljno iskrenima, a posjete suvišnima. NIje željela društvo, niti čije jadikovanje, nagađanja i priče starijih o takvim događajima, htjela je da je ostave kao i prije, a ne da rastežu njeno srce s ovog svijeta na onaj, njoj nedostupan, u kojem vječno počiva otac njene djece i muž kojeg je zavoljela.

Tako zamišljena odjednom se prene shvativši da se udaljila od košare i okrene se da pogleda na djecu. Na gazi spazi velikog stršljena koji kao da bocka kroz tkaninu, pa se uplaši i onako crvena u licu zaboravi suze i potrči do košare da ga otjera. Kako je bio izranjavan od drugih kukaca, stršljen je nespretno zamahnuo krilima i usprkos Anidinom postupku, kad je ugrabila košaru i potrčala dalje sletio je na njeno rame i ubo je žalcem. Odmah je znala što se dogodilo i u panici što brže krenula niz brdo prema selu. Znoj je potekao niz njeno čelo i ubrzo joj počeo magliti pogled, osjetila je umor, ali bol uboda odagnala je u brizi za djecu. No bila je predaleko. Vikanje joj ne bi pomoglo, u ovim brdima nema nikoga, žene beru čaj kasnije, a ona je otišla od kuće u ranije doba samo da izbjegne neželjene goste.

Odmakla je večer, crvčci pošli na spavanje, a djeca ogladnila i glasno se rasplakala u košari od trstike, kad su je pronašli. Dvojica odrješitelja, isti oni koji su joj izboli muža, odnijeli su njeno besvijesno tijelo mesarevoj ženi, ona je poznavala medicinu bolje nego i neki liječnici, bez ikakvih škola i knjižurina, zadobila je glas najbolje iscjeliteljice u desetak sela i činilo se da je Anida u dobrim rukama. Došla je k sebi drugog dana oko podneva, posrkala juhu iz šalice i podojila djecu. To je odagnalo seosku graju što se skupila oko mesareve kuće i od jutra nagađala hoće li Anida preživjeti, kome će djeca, što će biti s imanjem i je li to kraj ove zlosutne nevere što hara nad njihovim glavama, kao da se boje za svoj život, a ne njen. Kad je na izmaku bila sedmica otkako je pretrpjela ubod, njeni spasitelji su se ponudili, nesebično kao i prije, da je smjeste kući, pokose dvorište i pregledaju staju, jer nitko u selu zapravo ne zna koliko stoke ima Anida i znalci kao njih dvojica bili bi joj od pomoći. Trebala joj je, ali ih je svejedno odbila. Zahvalila se i otišla kući, mesaru i ženi obećala se odužiti dobrom krmačom, a svojim spasiocima dvama mladim janjcima.



Ne pokazujući ljutnju što se u tom trenutku rukovala s osvetom, obojica su šutke pošli svojim kućama, snujući što će dalje. No bliže je bilo to što su se napili u krčmi večer nakon i oštricama noževa zabadali u drveni šank rezbareći svoj bijes na tuđu imovinu. Krčmar, vidjevši što su učinili od skupe drvenine koju svaki dan predano čisti i polira voskom što ga sam priprema, izbacio ih je napolje, jednom od njih bacivši nož u grmlje preko puta. Kriveći Anidu za to, ovaj što je tražio svoj nož na sve četiri u dva sata ujutro ne znajući gdje mu je glava, a gdje noge, odustavši od uzaludne potrage uputi se k njoj u namjeri da se obračuna s tvrdoglavom i nerazumnom ženom koju nitko nije naučio pameti, da shvati tko je i što je "pravi muškarac". Drugi ga je slijedio, nabadajući za obrisom ispred, iako je to moglo biti stablo ili duh, njemu bi bilo isto, gacao bi za njim u plićaku ljudskosti, bez namjere da se odupre nagonu što ga vodi. Razbili su prozorčić na ulaznim vratima i okrenuli ključ dva puta, te se pustili unutra kao da su na svome. Čuvši zvukove odozdo, Anida je u strahu silazila niz stepenice u rukama držeći ukrasnu drvenu vazu da savlada provalnike. No uvidjevši da su oni prođe je užas, jer je znala da nisu došli krasti. Uz njihovu dreku i njen vrisak što su ga ubrzo utišali dlanom preko usta i nožem pod grlo, zaprijetili su da će zaklati djecu kako su joj i muža, i stali je silovati, jedan pa drugi, dirajući je kao samo jedan čovjek prije njih, ali ne nježno i polako, već grubo, naglo i surovo, kao dva pijana divljaka koja nikad nisu ženu dotakli, a kamoli joj život nedavno spasili. Time su se pravdali, pozivali na oholost kojom ih je odbijala, ne trpeći njihovu dobrotu pored sebe, kao da je bolja od njih, sad će joj pokazati, što je odbila, a sve je moglo biti ljepše i lakše, samo da je malo ljubaznija bila, pa sada neka vidi kako je njima.

Ostavili su je na podu, razderane spavaćice, uz nekoliko psovki i prijetnju kako će se ujutro vratiti. Dok je u grču boli ležala na hladnom drvetu, njene misli su utihnule, košmar se probudio, ostala je sama u polumraku, tek s jednom odlukom koja ju je osvijestila. Bijeg. Nije namjeravala čekati ni jutro, ni njih, ni strah da je uhvate u svoj obruč i naizmjenice stanu stezati, ustala je i potrčala na kat, spremila kovčeg odjeće, potrpala u njeg nešto hrane, omotnicu s novcem spremila u džep kaputića, djecu u njihovu košaru i izjurila iz kuće u dvorište. Upregnula je kola brže nego ikada prije, i sama se čudeći kako joj ruke ne drhte, nastojeći smisliti kuda je pametno poći, a tad se dosjetila, umirila je konje i tiho ih potjerala van, ne osvrćući se, jer osveta je možda njezina...

......koji će skrbiti za nju i za obitelj, nositi vodu, poroditi janjce, cijepati drva, a ne skrivati se iza sjekire kao ovaj njen, što misli da je muško ako je već sada posložio deset metara uz ogradu i zaklao tri pilića, sve oni znaju i čuju, ne može se sakriti iza te ograde. I što onda ako je dobio dvoje djece odjednom, ta sigurno je Anida plodnija od njega, vidi se, prava žena, a ne on, sin jedinac bogate kuće što je pola novaca već zapio, i drugu bi polovicu da Anidu nije oženio, pa se nema zbog čega uspoređivati s bilo kojim od njih i tu im pomagati, kad im samo odmaže!

To što su brinuli tuđa posla, sada muškarci, a ne žene kao par desetljeća unazad, bilo je još gore. Time što i oni sami imaju žene i djecu pa što onda žele tuđe, kad je to ionako gotova stvar, Anida je udana žena, drugome je sina i kćer rodila, njemu se zavjetovala i tako će ostati dok ne ostare i jedno od njih ne umre. Da, ostare, ali zašto bi trebali ostariti, ljudi umiru svaki dan i od svakakvih razloga, pa što sprečava da danas recimo, umre on? Umiru i djeca, zašto ne bi i odrasli, događaju se nesreće, pogotovo u polju, dok rade ili u šumi, ima još pokoji vuk i medvjed što te može rastrgati na komade, a kasnije te lisice dokrajče, oglođu kosti, pa te nije ni za prepoznati.

Desetak pari očiju tako je počivalo na njegovom vratu, krojeći mu omču iza leđa, svaki zasebice, a zatim svako malo pogledavajući se, međusobno odobravajući to što se misli, sve dok se ne smisli, za kojih sat-dva, kad se počne spuštati večer. Čekali su mrak u kojem će nestati on i ta njegova suvišna prilika u tijelu dječaka, mladca, nikako jakog, čvrstog muškarca željnog Anidine postelje i mirisnih bokova, anđeoske pjesme koju bi slušali na bujnim grudima što ih skriva od njihovih pogleda i poklanja tek ovoj vucibatini i njegovom sjemenu. Petorica su skovala plan. Pozvali su ga da ostane s njima do kraja, dali mu šansu neka se tobože dokaže, njihova će kola ići posljednja, što znači da će za svima pospremiti, uzeti alat, pogasiti vatre, natovariti preostale vreće kukuruza i sedam bačvi rakije. Usput će i piti, ovog naivca napiti, zaostati za drugima i dok prolaze pored šumarka na zavoju s brda u podnožje, debelo prije mosta i prilaska selu, tu će ga izbosti i odvući u šumu da se životinje njime pogoste, a kad ga pronađu neće više biti tragova noža ni šila što su ih ponesli sa sobom.

Topot konja je utihnuo, kotači zaškripili tek oko zglobova, čuo se let sove, mjesec je sakrio svoje blijedo lice pored ove stravične nepravde, kao da se i sam boji, čučao je iza tamnih oblaka, sav se skvrčio, kao Anidina kćer koja je u svojoj kolijevci mirno spavala, sićušnim nožicama privijenih trbuščiću sanjajući neke druge snove, ne one u kojima joj oca sada bodu i krvavog rastežu po šipražju, psuju ga i pljuju po njemu, kao da je bezvrijedan stvor, a oni su mu dali život i sada imaju pravo da mu ga i oduzmu. Ostavili su ga daleko od kolnog puta, odakle se nije čulo krikove i zapomaganja, u gustoj crnogorici usred koje su se jedva i sami snalazili, prateći stazu što su je utrle stope lovčuvara. Ujutro su ispričali kako su ostali duže nego su mislili, bilo je posla, a kad su krenuli kući, od vode i rakije što su je popili nužda je tražila svoje, pa su zastali kod šumarka, ali kad su se vratili u kola njega nije bilo. Lagali su na dugo i široko kako su ga herojski tražili, vikali cijelu noć, stavili i sami glave na panj, jer crno ugljeno nebo im je zaklonilo nebesku lanternu, a onako pijani nisu se usudili paliti vatre iz dužnosti prema selu, da još ne naprave kakvu štetu.



Anida nije ispustila ni suzu, tek svoju dojenčad u ruke susjedove žene i pošla ga tražiti. Zavukli su se dublje u šumu i pronašli dosta krvi, po lišću i deblima, nekoliko jastrebovih pera, zečju dlaku i čini se medvjeđu i to je sve. Sve od njega? Nije htjela vjerovati u to. Mrzila ga je. Da, mrzila je njegovu nesposobnost i lijenost, slabost kojoj su je gurnuli u ruke, u prašnjavu kuću i blatnjavu staju, u smrad što ga je morala udisati, na koljenima ribati, ispirati iz bokala vina i s njegovih košulja. Priželjkujući svoj mir i malo nježnosti, posadila je sve prazne tegle, velike, male, okrhnute i cijele, po cijele dane je sadila ne želeći biti blizu njega, bdjela je nad cvijećem, svojim jedinim prijateljicama, zalijevala kišnicom i suzama, sve dok se ne bi prelile, kao da itko zna koliko ih je isplakala, isprva zbog sebe i sad kad je iz njih nikla ljubav, trebala bi zbog njega. Srce joj se osušilo i napuklo kao zemlja. Vratila se kući i stisnula dječcu jakim rukama, staklenim očima gledajući u prazno. Htjela je zaboraviti. Taj dan prije skoro godinu, kad joj se prišuljao tiho i meko kao povjetarac, pomilovao je po vratu i poljubio kao neki drugi čovjek, nije bazdio na piće, čiste i mirisne odjeće kao i ujutro kad ju je ostavila na krevetu, klizeći rukom do njenih ramena tako nježno da se naježila, gledajući ga u bistre sjajne oči u kojim se ogledala kao u jezerima. Htjela je izbrisati i cijelu godinu, od tog popodneva do sinoć, sve dodire koje joj je otada poklonio, strasti koje nije mislila da će ikada osjećati, poljupce na jastučnici od mjesečine koje drugi nisu ni slutili, tajne koje su zajedno skrivali od onih što su ih rastavili ovako okrutno i naprasito, tih lažaca i ubojica koji su se izvukli bez sumnji i uplitanja u istinitost njihovih tvrdnja.

Tjedni su prolazili, Anida je venula. Tek ponešto bi napravila oko kuće, držala se hlada i podalje od znatiželjnika što će sada i kako kad je postala udovica, svo imanje pripada njoj, a mlada je i kažu poželjna, pa je red da se uskoro isprsi koja odlučna glava u nakani da joj pomogne, i da se pritom bogatstva domogne, ali...

Još kao djevojčica bila je snažna. Ne snažna kao njeni otac i majka koji su radili u polju, saginjali se i grubim rukama ubirali krumpir, tovarili ga na kola, pa s kola sipali u vreće, vreće stavljali na vagu, pa ponovo u kola i konačno na pijac, da gazdi zarade za novog konja, čizme i bič ili gazdarici za novu kuhinjsku peć i dvije pobožne haljine za crkvu. Nije bila snažna ni kao njen djed koji je u ratu izgubio nogu zajedno s glasom najpoželjnijeg muškarca u kraju, stasitog i odvažnog, vrijednog i poštenog, vjernog muža, dobrog oca, plavozelenih očiju koje bi udane žene proklinjale kad bi ih srele na putu, jer su tako lijepe da bi im se odmah bacile oko vrata i ostavile svoje muževe i djecu, jer su zbog njih molile krunicu do dugo u noć, zaklinjući se Bogu da je to posljednji puta što ih je požuda natjerala vragu u krilo, i jer su mrzile svoju slabost znajući da pritom lažu.

Anida je bila slika. Na svoju baku. Na onu koju je mrzila sva ženska čeljad, bila im ona ispred očiju ili iza leđa, kuhala se u njihovim loncima, zatezala na njihovim posteljama, mela ispred njihovih pragova, ta ružna prilika žene koja nije zaslužila takvog ljepotana. Zar ne bi bilo koja od njih bila isto tako vrijedna i dobra ženica, samo da je jednu od njih odabrao, a ne ovu ženturaču, velikih ruku i volovske snage, što se vuče poput kakvog medvjeda, mora da je slijep kroz te proklete pravozelene oči kojima ih čara, ili je pak ona ta, da sigurno je kakva vještica što ga je zarobila svojim crnim magijama i on ne vidi oko sebe ni pedlja pa onda mu je lako oprostiti, tom visokom garavom anđelu, jer za sve je ona kriva, što ne vidi kako oko njega lebde vile žedne njegovih pogleda.

Jake građe, takva je bila Anida. Veća od ostale djece, krupnija, ne pretila, čvrstih snažnih ručica i pouzdanih nogu. Ona nije padala niti se dizala, uvijek je hodala uspravno i odlučno, znala je kuda ide i kako će tamo stići. Kad bi pobjedila u nekoj igri, trčanju ili penjanju na drvo, djeca su je znala prozivati divom. Ponekad joj je smetala ta usporedba. U njene grudi tada bi probadala nemoć, nanovo gasila užarene šiljke na njenoj koži kao da je žigosaju, ostavljaju trag svoje zlobe na njenoj nevinosti tjerajući joj crvenilo na obraze. Tada bi šakom zagrabila zemlju i uprljala lice da sakrije sram koji osjeća, koji joj je nametnut od usana što se smiju i prstiju što u nju upiru, od zločeste djece i njihovih roditelja što im šapuću na uho da je Anida seoska luda, gorostas, smiješna rugobica što se izrodila nakon dva koljena potomaka one omražene stare ženetine koja je nekada trovala njihove majke, a sada to oni čine svojoj djeci. Sve to Anida nije znala niti je mogla saznati, ona je imala 8 godina, okruglih i ispletenih poput bršljana ili poput zmije, naizmjenice je tjerajući na smijeh pa na suze.

Ponekad. Jer kad bi se nazmazala prašinom i blatom izgledala bi strašnije i groznije nego su joj isprva dobacivali. Tada bi se kržljava dječurlija rastrčala kućama tko brže može, a ostali bi samo oni hrabri, stariji od nje, uvrijeđeni njenim rastom, majkom prirodom koja im se tako ruga, jer čime je ona posebnija od njih i otkud joj srce vuče vjedro odvažnosti, iz kojeg se bunara napila čudotvorne vode, neka i njima kaže, popili bi oni i osušili čitav izvor, samo da se sad ne boje i da im srca ne tuku glasno čim ih pogleda, oglušiti će od njenog prisustva, a ne smiju pobjeći jer bi onda zauvijek pobijedila.

I premda se činilo dugim, zauvijek je prošlo. Djetinja nabadanja postala su spomenar bez fotografija, samo Anidina glava će ih pamtiti sve dok je zdravlja, a zatim zaboraviti jedne zime kad od njenog pamćenja ostane tek pahulja snijega što se topi na dlanu Božjeg plana. Udala se za sitnog čovječuljka, samo on ju je htio jer bi mu dobro došla jedna takva, za pomoć u kući i polju, a netko uz to mora odgajati djecu, on nije za to, slab je i bezvoljan, što dapače znači da mu treba žena, čvrsta ruka i metla u njoj, da počisti i uredi to što je naslijedio od oca, pristojnu kuću i staju što ih sada prlja svojom lijenošću.



Samo jednom ju je pokušao udariti. Njen snažan dlan obuhvatio je njegovu mršavu ruku i stisnuvši jako povukao k sebi. Zvjerski pogled iz njenih očiju dao mu je do znanja da to više nikada ne pokuša. Zapamtio je. U njihovoj kući više nije bilo sukoba. Anida je preuzela mjesto glave kuće i u tome joj nije proturiječio. Održavala je posjed, brinula za blago, popravljala krov, bojala prozore i kosila dvorište, sve dok se nije posramio svog neznanja i bezvoljnosti, shvativši kako ga srodne pripite duše u krčmi ipak smatraju manjim od sebe, manje muškarcem, a i oni su ovdje svaki dan, pa što mu onda prigovaraju, ali svejedno to je ozbiljna stvar i ona ga je opalila ravno posred stražnjice u obliku noge krčmara što ga je izbacila van. Otada se počeo držati kuće i dvorišta, iznikla su i djeca, odjednom dvoje, kao dva pupoljka ruže penjačice na zidu što je do sada nije primjetio, a kada je upitao Anidu otkada je ruža tu, rekla je dvije godine, pa nikako nije mogao pojmiti kako je nije vidio prije, tu biljku na bočnom zidu kuće s koje ne može skrenuti pogled, još k tome što se bez njegovog znanja penje do prozora spavaće sobe i tjera ga na svakakve primisli o Anidi.

Sudaralo se odjednom mnogo toga neviđenog u njegovoj trijeznoj glavi, kao što su se sudarale i susjedne glave kad bi se naginjale preko plotova u njihovo dvorište, pitajući se kakvo je to rajsko dvorište kad su ga tako ogradili, što je s njim kad više ne dolazi u krčmu i ne budi ih noću pijan, zagrljen s još čijim mužem grmeći iz sveg glasa prije nego na prstima pređe preko svog praga. Nisu htjeli izreći, ali ono je bilo u njihovoj neposrednoj blizini, dalo se naslutiti, a kad bi izrekli možda bi se moglo i ispovijediti jer grijeh je reći da Anida ima takvu osobinu, crtu ženstvenosti i privlačnosti koja im ne bi dala spavati, meku kožu na kojoj bi muškarac mogao polja cvijeća mirisati, među čistim plahtama čija ih bjelina časti nemirom sušeći se na suncu, dok ona doji svoju djecu i pjevuši im nježnim glasom kao sirena što mami mornare da se nasuču.

Izbila je svađa. I tuča nakon toga. Ljubomora u selu postala je nesnošljiva. Za vrijeme Anidinih uspavanki zatvarali su se prozori i vrata, djeca slana u staju da slažu sijeno ili dalje u vrtove, da beru mahune i luk, vezli su se vezovi kao u zimskih dana, šilo se, pisalo pisma, razgovaralo o urodu i cijeni brašna, ali nikako se nije provodilo vrijeme vani, činilo se sve čemu se mjesto može naći unutra, na sigurnom. Jer nisu znali. Kako bi mogli? Da kad Anida zapjeva, a vjetar ponese njenu pjesmu, momci i muževi utihnu, njihova bila uspore, srca se raznježe i oni postaju njeni čuvari, branitelji pred stupovima svojih žena i štogod one rekle protiv nje, to neće čuti njihove uši, samo njihove, kako su spore i lajave, što dokazuju njihove okućnice naspram njene, jer vrijeme troše na svoje jezičine umjesto na obiteljske večere prije kojih se kod potoka skupi cijeli kokošinjac njih iz sela pa je ogovaraju, a u svom poslu zaborave na vrijeme i gladni trbusi ih moraju dotjeravati kući.

Bilo je sparno popodne, sunce je peklo kao vatra na kojoj su pravili rakiju, polako i temeljito, cijedilo je svaku kap iz njihovih tijela mučninom, a ona ih je umarala. Na šljivovicu nisu smijeli ni pomisliti, no pili su je, naizmjence s vodom, da još malo izdrže, do kraja, posljednji je dan berbe, izmučeni su, a završiti će tek duboko u noć, kad sve utovare i prebroje. Znoj i alkohol spojili su oštrice kao dva noža što bodu leđa Anidinom mužu, on ih ne vidi, ali time bolje, one vide njega i to je dovoljno. Nijedan muškarac iz sela nema zbog čega poželjeti ikoju njegovu vrlinu, od nje je niži za glavu, mršav i suhonjav, iako nije mlakonja dobro, ali dopadljive crte lica i žilavost ga ne čine pravim mužem, to što sad on s njima radi i pretvara se da nešto zna, a žena mu vodi kućanstvo, nije im prihvatljiva slika. Ako ženu ne pljusneš koji puta, ili barem ne zagalamiš na nju pred svima upitnog si roda, uostalom Anidi treba netko poput njih.....

Gledam u tmurno oblačno nebo......ne, pisac ne bi tako započeo. Napisao bi da je zrak težak od zgusnutih oblaka što se poput lebdećih parobroda usidruju nad njegovom glavom, doputovali iz tko zna kojih luka, ako ih uopće imaju, bez cilja jer ga tada nemaju, tek da mu zaklone pogled na nebeski svod s kojim imaju nekog svog posla, možda da se odmore ili da vijećaju, ili se upravo ovdje okupljaju svake godine u ovo doba, a on to do sada nije primijetio, ono ga kopka po pamćenju i duši kao nemirni mravac što šeće ispod nogavica i rukava, muči ga svojim prisustvom i malenim tijelom, tako krhkim, a moćnim, kao da za sobom vuče koplje, a ne svrab.

Nije rješenje počešati se. S vremenom si moraš priznati neke istine. Amater si, ne profesionalac, tek oklop onoga što želiš biti iznutra, iako gradiš se i lomiš, sve što umjetnost traži, zidaš joj kuću od cigli pa pleteš od sijena, lomiš leđa na betonu, žuljaju te sitni kamenčići i guši prašina, ostaci truda što ga je tvoja potreba ionako sama natovarila na leđa, ili propadaš u osušenu travu, mirisnu, ali bodljikavu, kao što je i staza puta kojim trčiš pa se vučeš, ovisno o danu, još jednom zrnu kukuruza nanizanog na ogrlicu kojom se kitiš kao kakva gospodska frajla, sva u čipki naslijeđenoj od pokojne prabake, a dospjeloj od neke njene strane rođakinje, kupljenoj ili ukradenoj, svejedno darovanoj kao miraz, što miriši na naftalin i pospremljenu mladost, sveto uskrsnutu iz grube drvene ladice uz zvuk struganja koji podsjeća na majčine riječi pred udaju i mlakost njihove predaje, ili si pravi gospodin, čiji lik vidiš u bijeloj uštirkanoj košulji izribanoj u lavoru, između sapuna i limenog ribeža, gdje se nalazi i tvoja odlučnost, u crvenim nažuljanim rukama što je stišću, pljuskaju vodom, potapaju pa cijede, i tako stotinu puta prije nego izbijele i posljednju pljavštinu, izliju u lokvu preko ograde, a konačnu odluku dobrano istresu da ti povrate lik i prebace preko užadi vezanoj između grana jabuke i šljive da se osušiš ispod hladovine.

Dobro je tako promisliti, s vremena na vrijeme, i preispitati rezultate svoga truda. Jesi li zadovoljan ili razočaran, traje li duže ili kraće, koliko je bilo prilika za iskoristiti i jesi li ih prisvojio, ili sam stvorio? Opsjednutost i koncentracija ponekad su bliske, guguću kao dvije lastavice u istom gnijezdu, ali na krovu ili u crijepu, razlika je možebitno života od smrti, jer kiša odnosi i utaplja loše temelje, mrvi građu i duh onoga tko ju je platio, dopremio, zagrabio lopatom i svom snagom, poželio. Neznanje i neumješnost pratilje su umjetničke adolescencije, one više gledaju nego izgledaju, svim silama se trude za nešto što dolazi samo od sebe, ili ne dolazi nikada, ali taj strah, ne, on nije na popisu gostiju, za njega ovdje nema mjesta i bolje mu je da otiđe, a ako baš neće, neka onda stoji i čeka, nitko se neće dići, vidjet će, prekipjet će mu, jer ova duša zna što može, samo to još nije izašlo na vidjelo, zablistalo i zaslijepilo svoju publiku, učenike i profesore, pa čak i samog dekana, ma i svevišnjega, samo treba vremena.

Možda sam jedina koja tako razmišlja. Iako sumnjam. Možda se takva izopačena spodoba nalazi u mnogima. Zločesto se poigrava s dobrotama i sviješću, napada s leđa i skače za vrat kao sumanuto dijete koje se zaželjelo slatkiša, pa tuče i čupa, vriska i grebe, samo da lizne od drugog djeteta, dočepa se plastičnog štapića i slatke šarene kuglice na vrhu, pa isplazi jezik ne bi li vrškom osjetilo slast što ga je natjerala u pohode ovakvog razmjera. Krvavi palci i kažiprsti, jedno uho više ili manje, par ogrebotina i koja modrica, račun su što se ispostavlja na kraju radnog dana.

Ali on je samo jedan od većine, mirnih šetnja i trčanja poslije kojih jedva dolazim do daha, dviju krajnosti koje spajam da bi pisala. Tada postajem vaga. Skupim dlanove ispod brade i razmišljam, što napisati, kako i kada, koje misli da berem, a koje ostavljam da sazriju. Svaki dan tražim novu ravnotežu. Nastojim ne uzimati k srcu kad je uspostavim, ili kad neuspjevam. Pišem ih i čitam. Knjige me uče. Ponekad vlastite, a ponekad tuđe.

Ležimo na zelenoj plastičnoj prostirci što smo je pronašli na plaži. Kao dvije skitnice, stišćemo smo se pod hladnom burom tijelom uz tijelo snivajući prikaz ljubavi. Onaj iz filmova, romantičan i blizak zagrljaj dvoje što se predaju idealnim trenucima svoje veze u kojima si obećavaju zauvijek, pokriveni zvijezdama i toplinom ljetne noći. Naša je manje idealna. Promrzlim rukama trljam njegove i proklinjem hollywoodske producente. Njihove namještene scene i nestvarne glumce krivim za svoju naivnu interpretaciju. 1 sat je ujutro. Pobjegla sam iz vikendice da noć provedem s njim. Nemamo kuda drugdje poći. Imam 16 godina, on 18. Naše drugo ljeto. Preživjeli smo prvu godinu.

"Isti snovi me vode. Ista pitanja stišću me oko vrata kao ogrlica ispletena od žice. Čiji sam ljubimac? Mamin i tatin? Ili Božji? Jer sam učinila nedopustivo. Oskvrnula nemoguće. A i dalje u tome uspjevam."

Odnos sa mojim roditeljima bio je pritajeno nemoguć. Bez svađa i sukoba. Tek vladajuća politika jednostranačkih izbora čiji mandat nema isteka. Uvijek činim što se od mene traži, ne igram ulogu buntovnika. Kao moja sestra. Ja sam mirotvorac. Nosim parole i mirno protestiram. Šaljem apel dobre volje da utišam razvikane decibele. Molim za sukobljene strane i njihove namjere. Sve u bijelim rukavicama. Koje sam zatim žrtvovala.

Ne na bojišnici. U kutku oka kojim sam ga promatrala. U savezništvu sa žudnjom koja me opsjela. Za ljubavlju. Sjedinjenjem s onim koji me čini cijelom. Izdala sam mir da bi ratovala.



Kako je to bilo? Bolno. Svaki dan proveden bez njega otkidala sam po jedan komadić pamćenja i spremala u malenu drvenu kutiju zajedno s njegovim pismima. Zaključala ih željeznim ključićem koji bi zatim sakrila u zdjelicu za nakit. Da se zaplete pod srebrom i zlatom ruke koja ih je izlila u oblik. I koja najbolje zna vrijednost svoje kovine spram onoga što ne sja. Očima. Njima je moja ljubav bila nepoznanica. Kao i one meni. Nisam trebala vidjeti da bi znala što sam voljela. Kilometri daljine između nas nisu bili dovoljna prepreka. Niti uplitanja mišljenja mojih prijateljica. Oštri pogledi roditelja. Popularno osmišljene izjave dječaka iz razreda. O tome kako ću prva ostati trudna. Kako sam se uhvatila u mrežu lažnih izjava iskusnijeg tipa koji mi se smije iza leđa. I kako me iskorištava, što je svojevremeno bila najdraža poštapalica tima iz zadnjih klupa.

Nije trajalo dugo, doduše. Moja plaha priroda odbacila je naličje izgubljenog djeteta čim je naučila slušati svoje srce. Najviše sam uživala kad je tema hodanja što je kolala u krug društva za vrijeme odmora zastala na i dalje neutvrđenom statusu mojeg imena. Isprva su padali komentari općeg humora primjerenog masama, a zatim mnogo osobnijeg nabadanja po našoj "dalekosežnoj vezi" popraćeni smijehom autora muške publike. A tada stanka. Moj red. Da se zavalim u stolicu i promatram njihova lica. Pomanjkanje materijala usred izostanka moje reakcije nije šala. Osjećam na njima neku vrelinu. Od vrata na gore. Neprimjereno se grče, kao da im je nelagodno što se do sada nisam uvrijedila kad već neću plakati, jer ispalili su svoje najbolje adute da zadive djelvojke i svoju preostalu pamet, a nema rezultata. Mora da se drogiram ili nešto slično, zašto ih sada ne gledam molećivim očima da prestanu i udjele mi nešto svog ugleda da budem jedna od njihovih zvijezda?

Ni danas ne mogu objasniti tu naglu promjenu u mom ponašanju. Sve što je važno u tinejdžerskom odrastanju preko noći kao da je postalo prastara izlizana bajka. Jer ja sam živjela onu pravu. Nisam provodila noći misleći o tuđim mišljenjima, kako me doživljavaju i jesam li popularna. Mislila sam o njemu, našoj ljubavi i je li stvarna.

Bila je i ostala. I narasla je. O tome razmišljam kada čitam scenarije s dna elektronske staklenke. A zatim se okrenem na bok i ugledam onog dječaka sa zelene prostirke. Postaje muškarac. Vidim poveznicu, i dalje je pospanac.