|
"Znate li kako izgleda ulica? Da? A tko vam kazuje da je ulica samo ono za što je vi smatrate. Vi sebi ne možete predstaviti da bi mogla biti još i nešto drugo? - to dolazi od dva-puta-dva-je-četiri logike. Da, ali 2x2 je ipak4! Jasno, mi to kažemo i dalje se to više nikoga ne tiče.
Ali postoje ipak i stvari koje svoje postojanje ne duguju tek nagodbi među nama ljudima i tu mi u našoj logici ne možemo vjerovati baš tako bezuvjetno. Uostalom, zašto se dalje opterećivati. Onome što Vam želim reći nisu potrebni nikakvi ovakvi uvodi, već to počiva naprosto na jednoj osjećajnoj proturječnosti.
Izađete li na ulicu najednom ste među samim 2x2=4 ljudima. Upitate li jednog od njih: "Što je to ulica, molim." dobiti ćete odgovor: "Ulica - je ulica, i gotovo, i ne smetajte me dalje, molim." Vi tresete glavom: ulica - je ulica? Razmišljate o tom i promatrate što vas okružuje: Nakon nekog vremena zaključujete: "Aha, ulica, nešto što je pravo, puno dnevnog svjetla, služi da se čovjek po tome kreće naprijed. I iznenada ćutite kolosalnu nadmoćnost, poput nekoga tko je bistra pogleda među slijepcima. Kažete sebi: ja sasvim pouzdano znam da ulica nije ništa pravo, ništa puno danjeg svjetla, već da je (može biti) usporedimice isto tako nešto što se mnogostruko grana, nešto tajnovito i zagonetno, sa jamama-stupicama i podzemnim prolazima, neznanim tamnicama i zakopanim crkvama. Vi se čudite kako to baš Vama pada na pamet i ipak u duhu ostajete pri tim izrazima...
Vašu prirođenu 2x2=4 logiku umirujete s mišlju kako i ona, ako je prava, svemu mora predmetati ono "usporedimično". Zatim razmišljate o tome kako to da drugi to uopće ne primjećuju.
I možda Vam zatim sine da je i Vama trebao baš ovaj današnji dan kako bi vam se to pojasnilo."
Robert Musil
|
