utorak, 20.05.2008.

Indiskrecija

Photobucket

Prostor. Čovjekov svijet i svemir njegove su osobne stvari. Kao i ona, kad odluči koga će u njih pustiti.

Kada nepoznati nude ili nasrću odmah se oglase zaštitni mehanizmi koji prostor brane od uljeza. Ima li on dobre ili loše namjere, razmatra se zasebno. A kada nije lako doznati? Naizgled neškodljiv posjetilac može se doimati kao zanimljiv ili možda poželjan sugovornik, onaj s kojim se dijeli intima nedostupna mnogim drugima, ali nekim neuobičajenim smislom sklona novim ušima. Jer usamljenost ili neshvaćanje imaju svoje slabe trenutke, dopuštaju nedopustivo kada se zažele društva. I znaju da ih cijena može obeshrabriti, i ustuknu dvaput prije nego se drznu vrata otključati, a ipak popuste pred mogućnošću koju se može tek zamisliti. Nema obećanja i garancije koja će se ispuniti, neminovan je samo avans koji će morati priložiti. U obliku vjere, smionosti ili nadanja. Klauzula rizika standardna je začkoljica ugovora.

Svijet me gura od sebe. Pa ja guram njega. Natežemo se bez ruku i konoplja, udaramo se mislima i osjećajima. Nisam prvi puta pala s grane svoga drveta. Još kao dijete bila sam puna modrica. Od loših izbora prijateljstava koja sam ostavila na slikama albuma, kao sjećanja na djetinjstvo s pričom iz slikovnica. A ipak ga ne smatram uludo potrošenim, niti imalo nesretnim, možda sam ja bila ta koja je patila zbog vlastitog sanjarenja. Doživljavati ljude kako ih želiš i kakvi zaista jesu, mamac je koji sam zagrizla mnogo puta. Tada mi ne krvari iz usana, već iz prosudbi i kajanja što sam samoj sebi vjerovala. Jer ima jedna smiješna želja u ovim grudima, skvrči se i pretvara da nije živa, kao lutka iz izloga, a zatim trepne kad nitko ne gleda i udahne zraka da joj se povrati snaga.

Šapuće mi noćima, govori o ljudima, kako nisu dugačiji od mene, već mi se to pričinjava. I oni imaju svoj svijet, koji ih gura. I oni donose odluke kad dođe do sudara. Zato ne trebam prigovarati, još nisam postala žrtva. Kao možda oni, što kao duhovi zazivaju upomoć, ne stoga što je trebaju nego iz razloga da još koga zavedu. Na sporednu traku. Da se predstave lažnim imenom i strukom, uvjere drugoga u ono što sami sebe ne mogu. Kako bi zaživjeli fantaziju, ud što nedostaje na njihovom tijelu.

Trudim se mnogo, ne suditi odlukom njima, već njihovim djelima. Tko sam ja nego slijepac, za cjelinu nečijeg postojanja? Druge vidim tek u dijelovima. Kao i oni mene. Neznanje ostavljam šuplje i ne dograđujem nagađanjima.

To je prijelaz na kojem su se rastale djevojka i žena u mojim očima.

- 14:39 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.