|
Čitam o ljudima. Bolesnim ljudima. Boli ih. Nemoćni su. Nesretni. Traže pomoć.
Pomoć je u novcu. Nemam ga mnogo pa biram. Kao na vrtuljku, svaka boja drugo je ime, a ja od izabranih vrtim da lakše odlučim kome pomoći. Tada se osjetim malenom i zlobnom. Jer ja mogu birati. Nisam jedna od njih, da molećivo gledam hoće li se kolo sreće zaustaviti na mom imenu. Kao da oni to uostalom i čine.
Kao kaznu, tu misao redovito izvršim na sebi da mozak prenem iz utrnulog stanja u aktivno. Realno. Osjetim se paraliziranom. Što nemam mnogo novca da im svima pomognem. Izliječim sve rane i bolesti, djeci pružim priliku za život kakav sam imala sama. U tom trenutku naglo porastem. Do Boga. A to nisam.
Niti bih željela. Shvatim apsurd svog željenja. Da imam sav novac svijeta, opet bi ga negdje manjkalo. Uvijek bi bilo gladnih usta i suznih očiju, tuge, očaja i molitve. To jest, govorim da će uvijek biti. Tvrdim jednakost prošlosti u budućnosti da se ogradim ako postane još gore. Preventivom rezerviram lijes za osjećaje. Jer teško je ne biti čovjek, okrenuti leđa tuđoj nesreći i patnji. Biti sretna pored tolikih ispruženih ruku, znajući da ih nikada neću dotaknuti. Gledati brojeve žiro-računa na koje nikada neću uplatiti.
Oglušiti se na tuđu potrebu, istinsku bol, sječivo noža koje je prerezalo vrpcu nečije sigurnosti postojanja, smatram čudovišnim. Zašto to onda činim? Nije mi namjera uzimati na sebe krivicu svih zala svijeta. Razmišljam o odgovornosti koju čovjek gaji, preuzima ili nameće sebi u slučajnostima. Svakoga nešto pogodi. Ne mora biti isto, no to nešto uzima od nas, a da nije pitalo. Je li to komadić ljudskosti koja se otkida kroz život? Na svakom zavoju pomalo, dok skrećemo u bolje sutra. A zatim posrnemo preko nečijeg užasa, tragedije koja nas je zaobišla i dočekala nekog drugoga. Vjerujem da u prvom nesvjesnom trenutku, svaki čovjek zahvali što nije njegova. Tada se sažali i ...
Okreneš se natrag ili upitaš kako možeš pomoći? Iskreno. Samom sebi, priznaš li? Od strahova koji na tvoju stolicu posjednu neugroženu stražnjicu što se ugnijezdila pored obilja izbora. U kamenom zamku što ga je izgradila volja preživljavanja da se ogradi od suosjećanja. Jer koliko god ono bilo urođeno svima, pitanje je, koliko se tko može nositi s njima?
|
