|
......koji će skrbiti za nju i za obitelj, nositi vodu, poroditi janjce, cijepati drva, a ne skrivati se iza sjekire kao ovaj njen, što misli da je muško ako je već sada posložio deset metara uz ogradu i zaklao tri pilića, sve oni znaju i čuju, ne može se sakriti iza te ograde. I što onda ako je dobio dvoje djece odjednom, ta sigurno je Anida plodnija od njega, vidi se, prava žena, a ne on, sin jedinac bogate kuće što je pola novaca već zapio, i drugu bi polovicu da Anidu nije oženio, pa se nema zbog čega uspoređivati s bilo kojim od njih i tu im pomagati, kad im samo odmaže!
To što su brinuli tuđa posla, sada muškarci, a ne žene kao par desetljeća unazad, bilo je još gore. Time što i oni sami imaju žene i djecu pa što onda žele tuđe, kad je to ionako gotova stvar, Anida je udana žena, drugome je sina i kćer rodila, njemu se zavjetovala i tako će ostati dok ne ostare i jedno od njih ne umre. Da, ostare, ali zašto bi trebali ostariti, ljudi umiru svaki dan i od svakakvih razloga, pa što sprečava da danas recimo, umre on? Umiru i djeca, zašto ne bi i odrasli, događaju se nesreće, pogotovo u polju, dok rade ili u šumi, ima još pokoji vuk i medvjed što te može rastrgati na komade, a kasnije te lisice dokrajče, oglođu kosti, pa te nije ni za prepoznati.
Desetak pari očiju tako je počivalo na njegovom vratu, krojeći mu omču iza leđa, svaki zasebice, a zatim svako malo pogledavajući se, međusobno odobravajući to što se misli, sve dok se ne smisli, za kojih sat-dva, kad se počne spuštati večer. Čekali su mrak u kojem će nestati on i ta njegova suvišna prilika u tijelu dječaka, mladca, nikako jakog, čvrstog muškarca željnog Anidine postelje i mirisnih bokova, anđeoske pjesme koju bi slušali na bujnim grudima što ih skriva od njihovih pogleda i poklanja tek ovoj vucibatini i njegovom sjemenu. Petorica su skovala plan. Pozvali su ga da ostane s njima do kraja, dali mu šansu neka se tobože dokaže, njihova će kola ići posljednja, što znači da će za svima pospremiti, uzeti alat, pogasiti vatre, natovariti preostale vreće kukuruza i sedam bačvi rakije. Usput će i piti, ovog naivca napiti, zaostati za drugima i dok prolaze pored šumarka na zavoju s brda u podnožje, debelo prije mosta i prilaska selu, tu će ga izbosti i odvući u šumu da se životinje njime pogoste, a kad ga pronađu neće više biti tragova noža ni šila što su ih ponesli sa sobom.
Topot konja je utihnuo, kotači zaškripili tek oko zglobova, čuo se let sove, mjesec je sakrio svoje blijedo lice pored ove stravične nepravde, kao da se i sam boji, čučao je iza tamnih oblaka, sav se skvrčio, kao Anidina kćer koja je u svojoj kolijevci mirno spavala, sićušnim nožicama privijenih trbuščiću sanjajući neke druge snove, ne one u kojima joj oca sada bodu i krvavog rastežu po šipražju, psuju ga i pljuju po njemu, kao da je bezvrijedan stvor, a oni su mu dali život i sada imaju pravo da mu ga i oduzmu. Ostavili su ga daleko od kolnog puta, odakle se nije čulo krikove i zapomaganja, u gustoj crnogorici usred koje su se jedva i sami snalazili, prateći stazu što su je utrle stope lovčuvara. Ujutro su ispričali kako su ostali duže nego su mislili, bilo je posla, a kad su krenuli kući, od vode i rakije što su je popili nužda je tražila svoje, pa su zastali kod šumarka, ali kad su se vratili u kola njega nije bilo. Lagali su na dugo i široko kako su ga herojski tražili, vikali cijelu noć, stavili i sami glave na panj, jer crno ugljeno nebo im je zaklonilo nebesku lanternu, a onako pijani nisu se usudili paliti vatre iz dužnosti prema selu, da još ne naprave kakvu štetu.
Anida nije ispustila ni suzu, tek svoju dojenčad u ruke susjedove žene i pošla ga tražiti. Zavukli su se dublje u šumu i pronašli dosta krvi, po lišću i deblima, nekoliko jastrebovih pera, zečju dlaku i čini se medvjeđu i to je sve. Sve od njega? Nije htjela vjerovati u to. Mrzila ga je. Da, mrzila je njegovu nesposobnost i lijenost, slabost kojoj su je gurnuli u ruke, u prašnjavu kuću i blatnjavu staju, u smrad što ga je morala udisati, na koljenima ribati, ispirati iz bokala vina i s njegovih košulja. Priželjkujući svoj mir i malo nježnosti, posadila je sve prazne tegle, velike, male, okrhnute i cijele, po cijele dane je sadila ne želeći biti blizu njega, bdjela je nad cvijećem, svojim jedinim prijateljicama, zalijevala kišnicom i suzama, sve dok se ne bi prelile, kao da itko zna koliko ih je isplakala, isprva zbog sebe i sad kad je iz njih nikla ljubav, trebala bi zbog njega. Srce joj se osušilo i napuklo kao zemlja. Vratila se kući i stisnula dječcu jakim rukama, staklenim očima gledajući u prazno. Htjela je zaboraviti. Taj dan prije skoro godinu, kad joj se prišuljao tiho i meko kao povjetarac, pomilovao je po vratu i poljubio kao neki drugi čovjek, nije bazdio na piće, čiste i mirisne odjeće kao i ujutro kad ju je ostavila na krevetu, klizeći rukom do njenih ramena tako nježno da se naježila, gledajući ga u bistre sjajne oči u kojim se ogledala kao u jezerima. Htjela je izbrisati i cijelu godinu, od tog popodneva do sinoć, sve dodire koje joj je otada poklonio, strasti koje nije mislila da će ikada osjećati, poljupce na jastučnici od mjesečine koje drugi nisu ni slutili, tajne koje su zajedno skrivali od onih što su ih rastavili ovako okrutno i naprasito, tih lažaca i ubojica koji su se izvukli bez sumnji i uplitanja u istinitost njihovih tvrdnja.
Tjedni su prolazili, Anida je venula. Tek ponešto bi napravila oko kuće, držala se hlada i podalje od znatiželjnika što će sada i kako kad je postala udovica, svo imanje pripada njoj, a mlada je i kažu poželjna, pa je red da se uskoro isprsi koja odlučna glava u nakani da joj pomogne, i da se pritom bogatstva domogne, ali...
|
