|
Još kao djevojčica bila je snažna. Ne snažna kao njeni otac i majka koji su radili u polju, saginjali se i grubim rukama ubirali krumpir, tovarili ga na kola, pa s kola sipali u vreće, vreće stavljali na vagu, pa ponovo u kola i konačno na pijac, da gazdi zarade za novog konja, čizme i bič ili gazdarici za novu kuhinjsku peć i dvije pobožne haljine za crkvu. Nije bila snažna ni kao njen djed koji je u ratu izgubio nogu zajedno s glasom najpoželjnijeg muškarca u kraju, stasitog i odvažnog, vrijednog i poštenog, vjernog muža, dobrog oca, plavozelenih očiju koje bi udane žene proklinjale kad bi ih srele na putu, jer su tako lijepe da bi im se odmah bacile oko vrata i ostavile svoje muževe i djecu, jer su zbog njih molile krunicu do dugo u noć, zaklinjući se Bogu da je to posljednji puta što ih je požuda natjerala vragu u krilo, i jer su mrzile svoju slabost znajući da pritom lažu.
Anida je bila slika. Na svoju baku. Na onu koju je mrzila sva ženska čeljad, bila im ona ispred očiju ili iza leđa, kuhala se u njihovim loncima, zatezala na njihovim posteljama, mela ispred njihovih pragova, ta ružna prilika žene koja nije zaslužila takvog ljepotana. Zar ne bi bilo koja od njih bila isto tako vrijedna i dobra ženica, samo da je jednu od njih odabrao, a ne ovu ženturaču, velikih ruku i volovske snage, što se vuče poput kakvog medvjeda, mora da je slijep kroz te proklete pravozelene oči kojima ih čara, ili je pak ona ta, da sigurno je kakva vještica što ga je zarobila svojim crnim magijama i on ne vidi oko sebe ni pedlja pa onda mu je lako oprostiti, tom visokom garavom anđelu, jer za sve je ona kriva, što ne vidi kako oko njega lebde vile žedne njegovih pogleda.
Jake građe, takva je bila Anida. Veća od ostale djece, krupnija, ne pretila, čvrstih snažnih ručica i pouzdanih nogu. Ona nije padala niti se dizala, uvijek je hodala uspravno i odlučno, znala je kuda ide i kako će tamo stići. Kad bi pobjedila u nekoj igri, trčanju ili penjanju na drvo, djeca su je znala prozivati divom. Ponekad joj je smetala ta usporedba. U njene grudi tada bi probadala nemoć, nanovo gasila užarene šiljke na njenoj koži kao da je žigosaju, ostavljaju trag svoje zlobe na njenoj nevinosti tjerajući joj crvenilo na obraze. Tada bi šakom zagrabila zemlju i uprljala lice da sakrije sram koji osjeća, koji joj je nametnut od usana što se smiju i prstiju što u nju upiru, od zločeste djece i njihovih roditelja što im šapuću na uho da je Anida seoska luda, gorostas, smiješna rugobica što se izrodila nakon dva koljena potomaka one omražene stare ženetine koja je nekada trovala njihove majke, a sada to oni čine svojoj djeci. Sve to Anida nije znala niti je mogla saznati, ona je imala 8 godina, okruglih i ispletenih poput bršljana ili poput zmije, naizmjenice je tjerajući na smijeh pa na suze.
Ponekad. Jer kad bi se nazmazala prašinom i blatom izgledala bi strašnije i groznije nego su joj isprva dobacivali. Tada bi se kržljava dječurlija rastrčala kućama tko brže može, a ostali bi samo oni hrabri, stariji od nje, uvrijeđeni njenim rastom, majkom prirodom koja im se tako ruga, jer čime je ona posebnija od njih i otkud joj srce vuče vjedro odvažnosti, iz kojeg se bunara napila čudotvorne vode, neka i njima kaže, popili bi oni i osušili čitav izvor, samo da se sad ne boje i da im srca ne tuku glasno čim ih pogleda, oglušiti će od njenog prisustva, a ne smiju pobjeći jer bi onda zauvijek pobijedila.
I premda se činilo dugim, zauvijek je prošlo. Djetinja nabadanja postala su spomenar bez fotografija, samo Anidina glava će ih pamtiti sve dok je zdravlja, a zatim zaboraviti jedne zime kad od njenog pamćenja ostane tek pahulja snijega što se topi na dlanu Božjeg plana. Udala se za sitnog čovječuljka, samo on ju je htio jer bi mu dobro došla jedna takva, za pomoć u kući i polju, a netko uz to mora odgajati djecu, on nije za to, slab je i bezvoljan, što dapače znači da mu treba žena, čvrsta ruka i metla u njoj, da počisti i uredi to što je naslijedio od oca, pristojnu kuću i staju što ih sada prlja svojom lijenošću.
Samo jednom ju je pokušao udariti. Njen snažan dlan obuhvatio je njegovu mršavu ruku i stisnuvši jako povukao k sebi. Zvjerski pogled iz njenih očiju dao mu je do znanja da to više nikada ne pokuša. Zapamtio je. U njihovoj kući više nije bilo sukoba. Anida je preuzela mjesto glave kuće i u tome joj nije proturiječio. Održavala je posjed, brinula za blago, popravljala krov, bojala prozore i kosila dvorište, sve dok se nije posramio svog neznanja i bezvoljnosti, shvativši kako ga srodne pripite duše u krčmi ipak smatraju manjim od sebe, manje muškarcem, a i oni su ovdje svaki dan, pa što mu onda prigovaraju, ali svejedno to je ozbiljna stvar i ona ga je opalila ravno posred stražnjice u obliku noge krčmara što ga je izbacila van. Otada se počeo držati kuće i dvorišta, iznikla su i djeca, odjednom dvoje, kao dva pupoljka ruže penjačice na zidu što je do sada nije primjetio, a kada je upitao Anidu otkada je ruža tu, rekla je dvije godine, pa nikako nije mogao pojmiti kako je nije vidio prije, tu biljku na bočnom zidu kuće s koje ne može skrenuti pogled, još k tome što se bez njegovog znanja penje do prozora spavaće sobe i tjera ga na svakakve primisli o Anidi.
Sudaralo se odjednom mnogo toga neviđenog u njegovoj trijeznoj glavi, kao što su se sudarale i susjedne glave kad bi se naginjale preko plotova u njihovo dvorište, pitajući se kakvo je to rajsko dvorište kad su ga tako ogradili, što je s njim kad više ne dolazi u krčmu i ne budi ih noću pijan, zagrljen s još čijim mužem grmeći iz sveg glasa prije nego na prstima pređe preko svog praga. Nisu htjeli izreći, ali ono je bilo u njihovoj neposrednoj blizini, dalo se naslutiti, a kad bi izrekli možda bi se moglo i ispovijediti jer grijeh je reći da Anida ima takvu osobinu, crtu ženstvenosti i privlačnosti koja im ne bi dala spavati, meku kožu na kojoj bi muškarac mogao polja cvijeća mirisati, među čistim plahtama čija ih bjelina časti nemirom sušeći se na suncu, dok ona doji svoju djecu i pjevuši im nježnim glasom kao sirena što mami mornare da se nasuču.
Izbila je svađa. I tuča nakon toga. Ljubomora u selu postala je nesnošljiva. Za vrijeme Anidinih uspavanki zatvarali su se prozori i vrata, djeca slana u staju da slažu sijeno ili dalje u vrtove, da beru mahune i luk, vezli su se vezovi kao u zimskih dana, šilo se, pisalo pisma, razgovaralo o urodu i cijeni brašna, ali nikako se nije provodilo vrijeme vani, činilo se sve čemu se mjesto može naći unutra, na sigurnom. Jer nisu znali. Kako bi mogli? Da kad Anida zapjeva, a vjetar ponese njenu pjesmu, momci i muževi utihnu, njihova bila uspore, srca se raznježe i oni postaju njeni čuvari, branitelji pred stupovima svojih žena i štogod one rekle protiv nje, to neće čuti njihove uši, samo njihove, kako su spore i lajave, što dokazuju njihove okućnice naspram njene, jer vrijeme troše na svoje jezičine umjesto na obiteljske večere prije kojih se kod potoka skupi cijeli kokošinjac njih iz sela pa je ogovaraju, a u svom poslu zaborave na vrijeme i gladni trbusi ih moraju dotjeravati kući.
Bilo je sparno popodne, sunce je peklo kao vatra na kojoj su pravili rakiju, polako i temeljito, cijedilo je svaku kap iz njihovih tijela mučninom, a ona ih je umarala. Na šljivovicu nisu smijeli ni pomisliti, no pili su je, naizmjence s vodom, da još malo izdrže, do kraja, posljednji je dan berbe, izmučeni su, a završiti će tek duboko u noć, kad sve utovare i prebroje. Znoj i alkohol spojili su oštrice kao dva noža što bodu leđa Anidinom mužu, on ih ne vidi, ali time bolje, one vide njega i to je dovoljno. Nijedan muškarac iz sela nema zbog čega poželjeti ikoju njegovu vrlinu, od nje je niži za glavu, mršav i suhonjav, iako nije mlakonja dobro, ali dopadljive crte lica i žilavost ga ne čine pravim mužem, to što sad on s njima radi i pretvara se da nešto zna, a žena mu vodi kućanstvo, nije im prihvatljiva slika. Ako ženu ne pljusneš koji puta, ili barem ne zagalamiš na nju pred svima upitnog si roda, uostalom Anidi treba netko poput njih.....
|
