|
Ležimo na zelenoj plastičnoj prostirci što smo je pronašli na plaži. Kao dvije skitnice, stišćemo smo se pod hladnom burom tijelom uz tijelo snivajući prikaz ljubavi. Onaj iz filmova, romantičan i blizak zagrljaj dvoje što se predaju idealnim trenucima svoje veze u kojima si obećavaju zauvijek, pokriveni zvijezdama i toplinom ljetne noći. Naša je manje idealna. Promrzlim rukama trljam njegove i proklinjem hollywoodske producente. Njihove namještene scene i nestvarne glumce krivim za svoju naivnu interpretaciju. 1 sat je ujutro. Pobjegla sam iz vikendice da noć provedem s njim. Nemamo kuda drugdje poći. Imam 16 godina, on 18. Naše drugo ljeto. Preživjeli smo prvu godinu.
"Isti snovi me vode. Ista pitanja stišću me oko vrata kao ogrlica ispletena od žice. Čiji sam ljubimac? Mamin i tatin? Ili Božji? Jer sam učinila nedopustivo. Oskvrnula nemoguće. A i dalje u tome uspjevam."
Odnos sa mojim roditeljima bio je pritajeno nemoguć. Bez svađa i sukoba. Tek vladajuća politika jednostranačkih izbora čiji mandat nema isteka. Uvijek činim što se od mene traži, ne igram ulogu buntovnika. Kao moja sestra. Ja sam mirotvorac. Nosim parole i mirno protestiram. Šaljem apel dobre volje da utišam razvikane decibele. Molim za sukobljene strane i njihove namjere. Sve u bijelim rukavicama. Koje sam zatim žrtvovala.
Ne na bojišnici. U kutku oka kojim sam ga promatrala. U savezništvu sa žudnjom koja me opsjela. Za ljubavlju. Sjedinjenjem s onim koji me čini cijelom. Izdala sam mir da bi ratovala.
Kako je to bilo? Bolno. Svaki dan proveden bez njega otkidala sam po jedan komadić pamćenja i spremala u malenu drvenu kutiju zajedno s njegovim pismima. Zaključala ih željeznim ključićem koji bi zatim sakrila u zdjelicu za nakit. Da se zaplete pod srebrom i zlatom ruke koja ih je izlila u oblik. I koja najbolje zna vrijednost svoje kovine spram onoga što ne sja. Očima. Njima je moja ljubav bila nepoznanica. Kao i one meni. Nisam trebala vidjeti da bi znala što sam voljela. Kilometri daljine između nas nisu bili dovoljna prepreka. Niti uplitanja mišljenja mojih prijateljica. Oštri pogledi roditelja. Popularno osmišljene izjave dječaka iz razreda. O tome kako ću prva ostati trudna. Kako sam se uhvatila u mrežu lažnih izjava iskusnijeg tipa koji mi se smije iza leđa. I kako me iskorištava, što je svojevremeno bila najdraža poštapalica tima iz zadnjih klupa.
Nije trajalo dugo, doduše. Moja plaha priroda odbacila je naličje izgubljenog djeteta čim je naučila slušati svoje srce. Najviše sam uživala kad je tema hodanja što je kolala u krug društva za vrijeme odmora zastala na i dalje neutvrđenom statusu mojeg imena. Isprva su padali komentari općeg humora primjerenog masama, a zatim mnogo osobnijeg nabadanja po našoj "dalekosežnoj vezi" popraćeni smijehom autora muške publike. A tada stanka. Moj red. Da se zavalim u stolicu i promatram njihova lica. Pomanjkanje materijala usred izostanka moje reakcije nije šala. Osjećam na njima neku vrelinu. Od vrata na gore. Neprimjereno se grče, kao da im je nelagodno što se do sada nisam uvrijedila kad već neću plakati, jer ispalili su svoje najbolje adute da zadive djelvojke i svoju preostalu pamet, a nema rezultata. Mora da se drogiram ili nešto slično, zašto ih sada ne gledam molećivim očima da prestanu i udjele mi nešto svog ugleda da budem jedna od njihovih zvijezda?
Ni danas ne mogu objasniti tu naglu promjenu u mom ponašanju. Sve što je važno u tinejdžerskom odrastanju preko noći kao da je postalo prastara izlizana bajka. Jer ja sam živjela onu pravu. Nisam provodila noći misleći o tuđim mišljenjima, kako me doživljavaju i jesam li popularna. Mislila sam o njemu, našoj ljubavi i je li stvarna.
Bila je i ostala. I narasla je. O tome razmišljam kada čitam scenarije s dna elektronske staklenke. A zatim se okrenem na bok i ugledam onog dječaka sa zelene prostirke. Postaje muškarac. Vidim poveznicu, i dalje je pospanac.
|
