|
Evo me. Bila sam na kraju. Prešla sam daljine samo jednim pogledom i vidjela završetak. Sada sam se vratila početi. Ispravljati još jednom manu zadovoljstva predviđanja budućnosti. Ona me zabavlja i potiče. Zavodi u sjenku mogućnosti. A što su mogućnosti nego pogađanja bez granica? Krnje činjenice podložne iskrivljavanju i tezama. Zato ih je potrebno dobro poznavati. I još više sebe. Jer same po sebi činjenice nisu podložne, već mi, da ih takvima istima i učinimo.
Zato sada odbijam onaj kraj. Vidjela sam ga prije početka i sredine. Lakomisleno preskočila preko prepreka da bi se domogla cilja. Hodanje traje. Penjanje preko zidova još duže. A ja nemam dobre tenisice ni opremu. Ali imam volju. Sve početi iznova kako bi se izgradila još postojanija tvrđava moga duha. I nije točno da me nije strah. No lakše je, otkad sam se sama sa sobom dogovorila. Priznala da je dobro što sam taj rat izgubila. Bila bi to egoistična primjena jednog trijumfa neznanja. Pametnije je priznati neznanje nego se praviti pametan. U priznanjima pronalazim sigurnost. Mir. Konkretne zaključke. Neodvojive karike lanca kojim sam se vezala uz vjeru. Da mogu bolje.
Zbog sebe i drugih. Zbog istina koje su zaslužile svoj nastup. Dugo su čekale u redu. Iza krnjih činjenica i mogućnosti. A što su neostvarene mogućnosti nego prerušene laži? Naizgled ljepše pripadnice moje svijesti. Jer ih gledam izvana. Sada kada ih promatram, uviđam da su kičaste. Našminkane i obučene u svojem neprirodnom držanju nastoje odati dojam da su fine, ali okus im je gorak. Ljepilo kojim sam spojila svoje kapke osušilo se i otvorila sam oči istinama. Koje leže u jednostavnosti. Kao u toploj kupki. Dohvatiti njihove ispružene ruke lako je kao pogledati kroz prozor. Šteta, što sam toliko vremena provodila skačući kroz njega. Ipak ne osjećam žaljenje. Krivnja nije prisutna. Sram od dosade šeće po hodniku. Čujem tek jasno tipkanje pisaćeg stroja u uredu suca za prekšaje. Bilježe se moje riječi točno kako ih izgovaram. Nema pritiska u glavi. Prozirna svježina zraka prolazi kroz moje tijelo i osjećam njegovu težinu. Ista je kao i prije. Moja koža nije se rastegnula u nastojanju da se dohvatim veće veličine.
S dušom je drugačije. Ona nema broj. Na njenom naličju rezbarim svoje voljene, svoje neuspjehe i svoje snove. Ponegdje je tu i tamo koje žaljenje. Njih ne namjeravam sakupljati u albume. Zato ovo i činim. Gledam kroz prozor. Više ne skačem kroz njega. Zapamtila sam, kako se dočekati na noge.
|
