|
Redovito mi trlja dlanove. Kaže da su hladni. Tada ja pompozno izjavim da izgleda umirem jer se hladim, na što on poludi. Volim to. Trenutke u kojima beskrupulozno provociram njegovu privrženost kako bi iscjedila još koju kapljicu ljubavi.
A more je. Svuda oko nas. Plovimo na svojoj barčici i provodimo dane na sunčanoj palubi. Sunce sija ljubav. Valovi je dočekuju prostirkom od pjenušca. Gledam ga. Unierzum mojih osjećaja u materiji zemaljskog svijeta. I ono je lijepa slika. Slatka. Ne slana kao more. Slatka kao čokolada. Deblja moju ustrajnost i nastojanja. Za sreću udvoje na otvorenim morima. Da lutamo sa dozvolom nestašnih ljubavnika izgubljenim u fascinacijama uzajamnih pogleda. Dodira. Osjećaja. Ne sjećam se kad sam se tome predala. Jer nije bilo tog trenutka. Sazdana sam od onoga što sam dobila. Čime sam darovana.
Čitajući tuđa mišljenja uviđam sličnosti ili pak drastične razlike. Nešto je neporecivo bitno u obliku u kojem se rodiš. Kao i famozni otisak prsta, svatko od nas ima otisak duše. Smatram da je on mnogo važniji. Ali nimalo vidljiv. Tek srodnoj duši. Mnogi tvrde da je i nemaju. Niti je žele. Možda lažu. Skrivaju se pred strahom gubitka nečega što još nisu ni imali. Možda govore istinu. To je veća zagonetka. Ali ne mora biti podloga skepticima. Ne ispunjava sve ljude ista težnja. Čak ni ona za druženjem. Djelomičnim prihvaćanjem. Razumijevanjem.
Sažalim se tada. Nad njima. Voljela bih da svi imaju iskustvo kao i ja. Onda se opet sjetim koliko je ta funkcija neprirodna. Mojih želja za svijetom drugačijih poimanja. Ono što nas čini sretnima zapravo su putevi kojima smo krenuli na svojim morima. Prostranstvo je golemo i bez putokaza. Tek sunce nam je kompas za kretanja.
Moje sija ljubav…. tko zna gdje će me odvesti uz kormilo drvenog jedrenjaka……..
|
