|
Upravo sam se vratila sa književne večeri. Tema rasprave je bila na urednicima, odnosno prisutni gosti Seid Serdarević iz nakladničke kuće Fraktura i Ervin Jahić iz Vbz-a pozvani su da nam pojasne svoje uloge i objasne kroz koje sve faze prolaze rukopisi u njihovim rukama. Bila je tu i Daša Drndić, zatim još nekoliko uvaženih akademika, izdavača sa područja Rijeke, pisaca iz susjednih država, pjesnika i početnika. To jest ja.
Prvo su me pogledali čudno, tipa: A što ti radiš ovdje? Koliko sam uspjela uočiti, bila sam u nekolicini ženskog dijela publike koja se jutros počešljala. Znam da pisci ne mare za izgled i boemski život je tzv. in, nose se dugački pleteni šalovi iz antikvarijata, poderani ruksaci još iz doba škole, Beatles frizure i zakrpe na laktovima sakoa, ali osjećati se kao čačkalica zabodena u pijesak, to je nešto novo i za mene.
No, da se ne brčkam u plićaku ljudskosti, prelazim na more književnosti. Dobra knjiga. Lijepa književnost. Pojmovi su koji su se ponavljali. Ali nisam se mogla oteti dojmu da su te riječi svekoliko subjektivne kao i usta koja ih izgovaraju. Naime svatko od nas ima zasebne ukuse što je sasvim prirodno. Urednički posao zahtijeva objektivnost. Po mom mišljenju, jako mnogo nje. Na tone ili galone, koju god mjeru izabereš, uskladištene u halama, kroz cijeli krug, od selekcije do izdavanja. Seid Serdarević može si priuštiti luksuz pomnijeg biranja svojih preferencija jer je ujedno i vlasnik . Ervin Jahić pak nije, što ga baca u smjer tolerancije većeg obujma. Govore kako se dobri pisci ne prodaju, dok oni komercijalniji da. Što sad to znači? Nisam pitala. Htjela sam, ali udahnula sam prisutni zrak i zastala. Mislim da odgovorom ništa ne bih dobila. Izdavaštvo je branša. Onaj tko želi financijski opstati tiskati će svašta. Tu nailazim na paradoks. Ako oni preporučuju pisce koje smatraju dobrima, a ne mogu ih prodati, no dozvoljavaju izdavanje i onih koji im nisu po naročitoj volji, a na njima zarađuju, kako onda prevesti njihovu fuknciju?
Komercijalna izdanja "hrane" kuću da ona zatim može izdavati što želi. To nameće dva potencijalna zaključka; ili urednici nisu nepogrešivi, odnosno ne znaju prepoznati dobru knjigu, ili su književni potrošači bez ukusa i ne znaju cijeniti dobrog pisca. Nijedna od ovih ideja mi se ne sviđa. Kako god okreneš, nešto jako nije u redu. Ne znaš za koga pišeš. Za urednike ili čitatelje. Za život ili za mišljenje?
Kako god okreneš, stol je i dalje okrugao. Nema ćoška na kojem možeš poderati svoju etiketu.
|
