|
Posljednjih dana, uslijed svih očitih događanja u mom životu, razmišljam zasebno o još jednoj stvari. Pošto sam bez posla, prirodno je da smišljam što bi sljedeće radila. Nije potrebno mnogo mozgati da se zbroje dva parna broja i dobije kalkulacija jednaka upotrebi olovke i papira. Ponovo sam se prestrojila u mod knjige i njenog dorađivanja. Da kažem iskreno koliko sam to puta već napravila, ne znam, prestala sam brojati nakon 5-6 puta. I ne zanima me. Čak se i bojim čitati ispočetka. Kao da iznova pokušavam proniknuti u TO nešto što ne valja, što se može poboljšati, izrezati, skratiti ili bolje objasniti. Ali pored toga, boli me jedna nesnosna riječ. Golema je kao zasebna planeta. Grozim je se da mi se od nje trenutno postroje dlačice na ruci. Zove se filozofija.
Užas. I sada bi je najradije izbrisala. Odmah se prisjetim dečka u svom razredu kojeg smo zvali filozof. Svaka njegova rečenica bila je dovoljan light motiv za zafrkanciju. Svaka tvrdnja bila je izrugivana, svaka smjelost govora prevedena kao dosada ponavljanja. A ipak smo ga voljeli. Bio je drugačiji, zanimljiv tek u trenucima neke aktualne diskusije o tinejdžerskim problemima, kada bi iz rukava sipao statistike i nova saznanja o zakonskim zabranama koje se tiču konzumacije alkohola ili noćnih provoda maloljetnika.
U mojim statistikama, većina ljudi s kojima vodim razgovore ili koji me čitaju, kažu da filozofiram. Istog trenutka uzimam to kao negativnu kritiku i pomišljam na mijenjanje smjera rasprave kako bi ih uvjerila u suprotno. Ali zapravo, što više o tome mislim i besanim noćima tvrdim drugačije, shvaćam da je to možda istina. I ne možda. Izgleda da jest. Sebe nikada nisam tako doživljavala, ali čim se dohvatim tipkovnice ili olovke, uviđam da pišu rečenice moje životne filozofije. Pitam se tada, koliko to drugima smeta. Koliko ispravno ili pogrešno drugi protumačuju moje riječi? Znaju li da time govorim svoje mišljenje koje, ne mora nužno biti ono pravo, ni u smislu pitanja, ni odgovora. Ono jednostavno jest takvo. Jer je moje. Ne mogu se promijeniti za druge. Ne tu bit koja me čini zasebnom ličnošću. Jedini korijen koji posjedujem i iz kojeg rastem. I ja i moja stvaranja. A poanta je ta, da se susreću sa drugim stvaranjima. Da ih upoznavaju i uče. Njih ili od njih.
Možda sam samim time prebahata. Zašto bih ja ikoga imala čemu naučiti? Moje godine nisu prevalile kilometre iskustva i iza sebe nemaju ispisane knjižnice. Imam tek policu. Ali zašto bi ona bila bezvrijedna? Ne vrijeđam druge istinom svojih razmišljanja. Ja ih nudim na prihvaćanje ili odbijanje. Kome što zatreba neka uzima. Kada meni zatreba, činim isto.
Zašto mi se onda čini, da pored sveg toga ipak nisam sto posto sigurna u sebe? U trenucima ove upitne slabosti ošinem se samokritikom kao bičem, a iako zaboli, nisam ništa novo naučila. Tek sam sada shvatila. Ono što nudim svijetu moja je interpretacija svega što zapažam oko sebe. To su moja iskustva. Moje nauke i moje greške. Ne mogu ponuditi tuđe. Ukrasti pamet i svijest nekoga drugoga da bi se svidjela većini glava. Možda je moja takva, da tome nije niti namijenjena. Da nije suđena da se sa drugima njiše, već sudara. I da je tu i tamo povrijedi ponos distanciranja od istih od kojih je tražila ruku odobravanja, a zauzvrat dobila pregršt predrasuda.
Ne znam što bih vam rekla. Nema idealnog odgovora. Shvatila sam da moram ostati ja, kako bi prvo sebe voljela. Kompromise ću nuditi u drugim poljima životnih potraživanja. Ponuda je takva kakvu sam je oduvijek i prikazivala. Neću se izgubiti. Prijeći sa svojih zelenih livada na tvrdi beton pločnika stranih ulica i gradova kojima marširaju takozvane slobode govora onih koji tvrde da su otkupili prava na ispravke mojih točaka i zareza. Zato što su neki drugi isto to davno učinili njima. Nisam gladna pravde ispečene u kalupu kolača pompoznog oblika da bi bila jestiva. Niti apstrakcije uvjerenja da mlada usta stoga trebaju ostati nijema.
I dalje ću pisati svoja uvjerenja. I dalje ću nailaziti na ljude koji ih ne znaju, ne žele ili se s njima ne slažu. Pa što onda? Planeta je velika. Moja će glava i dalje ostati - na ramenima.
|
