Kolegica Mica

U posljednjih nekoliko dana moj se život bitno izmjenio. Ili, možda je točnije reći ja sam se promijenila i time prouzročila izmjenu veću od mene same. Povukla sam subinu za ruku. Osjećam kao da je to bilo kauzalno. Neizbježno. Svi mi imamo vlastite pojmove puteva kojima kročimo. Ponekad su ravni, ponekad vijugavi, ponekad se u njima gubimo, ponekad nalazimo. Zašto pojmove? Moramo ih nekako nazvati. Čak i kada nemaju imena. Osjećaji koji nas pritom obujme, pripiju se uz nas kao druga koža, imaju prepoznatljivu nit. Našu. Kao otac i majka, diraju nas u dušu, u korijene, u nešto samo nama poznato, dostupno, dozvoljeno.

Ono što sam nekada branila samoj sebi, nedavno sam si dopustila. Riječ. Nije lijepa. Ni ružna. Istinita je. Ružna je za nekog drugog. Dugo sam debatirala sama sa sobom jesam li zbog toga zlobna? Spadam li na tuđe grane? Ali, taj sam način dugo prakticirala. I svejedno pala. Sa svojih grana. Na tuđu zemlju. Svejedno se uprljala. Tuđim blatom. I suze isplakala. Ne svojim očima. Već tuđim pogledima.

Moja je greška što me to vrijeđa. Sramota vlastitog imena okaljanog postupcima drugih. Jer je moja šutnja dozvola. Ne uzvišena odluka. Zato sam sada ustala. Oprašila sam leđa od otisaka cipela. Ponovo stala pred drvo i pogledala u njega. Visoko je. Koja grana meni pripada? Na koju se smjestim. Za koju se odlučim. Jer krećem ispočetka.

Ne bojim se. Ne nadam se. Koračam sigurno i čisto. Nose me riječi slučajnih prolaznika. Neobičnih kapljica rose na lišću mog drveta. Ne znaju me. A ipak mi šalju vrijedne poruke. Čine ljubazne geste. Zašto sada, pred kraj, nose me zrake dobrote? Pružaju se postojano i sigurno. Da me dohvate. Pomiluju.

Gledam ih oprezno. Želim se približiti. Ali neću. Strah je lekcija koja najviše košta. Ja sam je platila. Ono što od toga imam bespredmetna je inercija. Emocionalna hendikepija. Govorim si da je nužna. Prema izvjesnim događajima i ljudima.



Tada se sjetim, koliko je tužno. Što tako mora biti. Što se moramo ograđivati. Da bi mogli, iznutra, preživjeti.

Nikad ne skrivam kako se osjećam. Ne mogu. Ne znam kako. Zapravo, ne želim znati kako. Izvježbati neprirodnu funkciju moga bića da se pretvara i glumi. Pokori laži šutnjom, ponizi smješkom, pregazi svoje ja kimanjem. Odobravanjem tuđih tvrdnji i mišljenja. Podupiranjem. Radi mira. Tišine. Koja živi u mojoj glavi. Ili ja u njoj. Ponekad zamijenimo mjesta, pa shvatim koliko je boli biti ja. Sama samcata.

Kao kvačice na ispitnim pitanjima, odgovaram netočnim odgovorima. Vježbam apsurd pred drugima. Misle da sam ista. Već viđena. Kao i slika što su je o meni stvorili u svojim glavama. A zapravo su je izvukli iz nečije tuđe priče. Zamijenili su lice i promijenili ime. Izrađena je moja nova osobna. Jer gledaju očima. Onima izvan svoje lubanje ili unutar, svejedno je. I tamo imaju jedan par. Nevidljivih. Koje ne vide. Njihova funkcija tako se savršeno opravdava. Sama je sebi isplativa. Sama se sebi vraća.

Zato ja gledam dušom. U dušu. Ne zanima me njihova vizualna politika. Nisam političarka. Ne kupujem i ne prodajem. Ne trgujem svjetovnim materijama. Ogoljujem se. Pred kipovima. Tragam za osjetilnim boljkama. Nailazim na mnoge. Uzalud je. Šire zarazu poput prehlade. Ali mnogo su opasnije. Po same sebe.

Zamaraju me. Kad im dopustim. Te ljudske površnosti kojima me prate mikroskopi individualnih zapažanja. Raščlanjuju me na kategorije samo njima poznate selekcije. Jednostrane. Govore o dubinama. Govore o slojevima. A mene vole svrstati u redove. Jednog papira. Posložiti u fascikl sa ostalima. Pospremiti u ladicu i zatvoriti je snažnim pritiskom ruke. Jer ima nas mnogo i ladica je teška. Jer zvuk koji pritom proizvode daje im osjećaj sigurnosti u svoju prosudbu. Jer tako im je lakše okrenuti leđa, ugasiti svjetlo i zaključati sobu. Na kojoj piše "Arhiva".

A ja imam mnogo redova. I papira. Ali u redu je.

Sama ću ih napisati.

Ej prijatelju, gdje si? – nasmijan od uha do uha, David ulazi u Samuelov ured.

Ma nije valjda. – Samuel se okrene od vitrine držeći knjigu u ruci – Don Juan je svratio. Jesi parkirao konja vani ili u uredu gospođe Jody?

Ha, takvog te volim! – David mu priđe i zagrli ga.

Samuel ga pogleda kao da je poludio – Jesi slučajno progutao neku pilulu za pacijenta?

Ženim se! – vikne sretno.

Molim? – iznenađeno će Samuel – Pa nisi mi ništa rekao.

Nisam znao! Sinoć sam je pitao, nisam mogao izdržati. Nisam imao ni prsten, ali pristala je. – David će ponosno.

Tako naglo? – desnim ramenom se nasloni na ormar – Poznajete se tek nekoliko mjeseci.

David pođe do fotelje i sjedne odmahujući glavom – Strefilo me Sam. Nema pomoći. Ona je ta. – kaže sigurnim glasom – To sam znao od trena kad sam je vidio. Zaboravi svu teoriju o ljubavi, to je neopisiva manična epizoda pozitivnih osjećaja. Čas ti je vruće pa hladno, malo si smiren pa onda ludiš. Čudo!

Samuel nakratko ostane pod dojmom zaljubljenog Davida prognozirajući koliko će ta faza trajati i koliki će imati učinak na njihovo prijateljstvo – Znači sada ćemo se viđati i manje nego u zadnjih šest mjeseci.

Znam, ali….. grozno je. Stalno mi je u glavi. Jutros sam imao terapiju sa depresivnim pacijentom, došlo mi je da mu se pohvalim i preporučim da se umjesto lupanja glavom u zid zaljubi i sve će proći.

Je li to tebe trese groznica? – smije se Samuel – Da nisi na to ni pomislio, radije uzmi bolovanje. Ali opet, – odmjeri ga – vidim da to ne bi pomoglo.

Neizlječivo. – David se primi za čelo i zabrinutog pogleda upita – Jesi li ti imao isti slučaj sa Helen? Mislim, ja nisam klinac, a tako se osjećam. Užas. Dobri užas.

Samuel zastane trenutak prije nego mu odgovori – Ne, ne tako. Svakome je drugačije. Ali opet, ja sam odrastao. Ti mladiću još imaš iskustva za steći.

Jako smiješno. – naceri se – Zabavljaj se dok možeš. Za petnaest minuta imam terapiju.

Ima vremena sutra, ne brini. A ako ne izdržim do tada, večeras ću ti poslati mail.

Ne moraš se truditi, neću ga pročitati. – važno kaže David – Imati ću posla.

Usrećivati ćeš zaručnicu? – nasmije se Samuel.

Naravno. Ne smijem podbaciti u svojim novim dužnostima.

Zaruke zahtijevaju neku posebnu pozu?

Meni nikada ne fali mašte. Pa znaš koji je recept za sretan brak.

Ti to meni govoriš?

Ok, zanio sam se. – nasmije se sam sebi – Onda, kako ti i Helen? Mirite se?

Izađemo na večeru tu i tamo.

Imaš moju potporu. – spremno će David – Ako jednom u životu pronađeš ženu uz kojoj si pronašao samog sebe, sretan si. Vrijedna je svih muka i truda. Ne daj je. Koliko god bilo teško.

Ma daj prestani s tim babskim glupostima! – vikne India ležeći u svom krevetu te večeri.

Kakvim babskim… – zbunjeno će Vera iz svog kreveta.

Te gluposti o smrti i umiranju, doživjet ćeš 110 godina!

Ma šta pričaš, tko zna kako ću ja! A jel će ti biti žao? – upita je umiljat glas u mraku.

Joj poštedi me staračkih bljuzgarija, nadživjet ćeš mene! – vrati India.

Neću! – odlučno vikne Vera – Ti ćeš mene! Ja sam stara, ne znaš ti kako je to. – ublaži glas.

Pa svi jednom moraju ostariti, šta sad. Još se žali što si živa.

Ne žalim se na to. Ali briga me jel ću kome faliti.

India preokrene očima uslijed još jedne Verine žalopojke – Falit ćeš, u redu? Šta si sva morbidna. Ideš doma na dva tjedna i odmah te hvata frka.

Pa šta ću, nisam bila za Uskrs. – požali se – Dugo me nema ovaj puta.
Moram da ih malo vidim.

Onda će ti biti super, šta se brineš.

A šta ja znam, – Vera navlači plahtu do brade – je li njima drago šta dođem.

Pa sinovi su ti.

Ne znam ja. – brani se – Ne mogu ja s njima pričati kao s tobom. Oni uvijek meni kažu gdje ja moram biti.

India naglo okrene glavu prema Verinoj strani sobe – Kako, gdje moraš biti?

Imam svoju sobu i tamo sam. Oni rade cijeli dan do navečer, a unuci su stalno vani. Neće da im smetam.

Šta, ignoriraju te?

In-Ignoriraju, nego šta. – odslovka Vera.

Onda napravi reda. Navuci ih za uši i pokaži tko je gazda. – našali se odlučnog glasa.

Vera se nasmije – Ah, prošla su ta vremena!

Kakav bed. – pomisli India podlakticom na čelu gledajući u strop – Rodiš ih, brišeš zmazane guzice, othraniš, odgojiš, daš im lovu i onda postaneš višak. Svima si dosadan i jedva čekaju da te nema. Poštovanje - nula. Ako ja ikad snesem koje jaje, neće oni meni tako. Ali za to mi treba žrtva. Neki diplomirani manijak kao ja, ili bolje ne, djeca bi bila rođeni luđaci. Ionako će dosta pobrati od mene, trebam nekog normalnog. Ha, dobra fora. Kao da ću takvog naći ovdje. Samuel se nikada ne bi spetljao sa pacijentom. Uništio bi karijeru, a to mu je sve. Zbog mene? Da, baš. Otkad sam dobila menstruaciju još sam više neuračunljiva. Pere me totalna nervoza. Da čokolada raste na drveću ja bi glumila majmuna. Kako mi se jede slatko!!!!!!! A nema nikoga u kuhinji. Da sad odem tamo i kopam, još bi me optužili za krađu. Ili pokušaj samoubojstva. Ima noževa… bla, bla… Istina, sad bi doslovno ubila za neki kremasti kolač, punjene croasane ili Snickers. Može i Bounty. Ajme, ne razmišljaj o tome! Ni o Samuelu. Samo zato što se dobro slažemo ne znači da je lud zamnom. Koji bi to bili novinski naslovi; “Tajna veza Jamieson-McKenzie!”, “Sve su isplanirali – ona van, on unutra!”, “Prijevara na tronu Veritasa”, “Ljubavnici skrivali prave namjere!”…. Da, da ne dobijem napadaj glupavosti od vas bijednici što znojni čučite u žbunju i čekate da vas opraše Samuelove gume od auta. Spoj prašine i smrdljive tjelesne tekućine.…. – zamisli se – zato i nema komaraca ove godine. Svi su se pogušili. No dakle, ljepše misli. – okrene se na bok prema zidu – Ne poznajem nikog osim ljudi ovdje. Šta žene vani rade? Upoznaju tipove na poslu, ja ne radim niti ću uskoro. U restoranima i noćnim klubovima, opet ništa. Na cesti, u podzemnoj? Koja romantika. Zato i kupuju ona smeća od žutog tiska. Traže izvantjelesno iskustvo sa imaginarnim sličicama na papiru. Da, top 10 najpoželjnijih muškaraca na svijetu… uh, da ti srce stane. – naruga se – Kako je ono išlo? – pokušava se prisjetiti ranga hollywoodskih muškića na koji je naletjela listajući časopis u bolnici.



Ah da, Brad Pitt, – počne i odmah analizira – prestar, on mi može biti tata. Colin Farrell, on je bio Jared Letov “tatica” pa iako nisam gledala Aleksandra Velikog uopće me ne zanima je li velik ili ne, sigurno su jedan drugome pokazali tko je veći, a tko manji, dakle obojica padaju s liste. Josh Duhamel nije loš, ali on je previsok, za njega ti trebaju ljestve, onda onaj Miller kako se zove……W..Wentworth! Tko nazove dijete Wentworth? A i izgleda ko mulac za svoje godine, kao da ne stari. Meni to nije normalno. Tko kraj sebe želi tipa kojem izgledaš kao mama? Sranje, još sam dobila tu neke bore oko očiju. Starim. – popipa kožicu ispod očiju – Prošle su mi najbolje godine, sad ću već morati početi koristiti kreme sa kolagenom. A Matthew McConaughey? Pa….ah, Saaaaaaam! Bože pomozi! Izbaci mi tog čovjeka iz glave! Ali taaaaaaaaako je odvratno užasno pametan. I seksi za umrijeti! Besprijekorni instinkti križani sa primamljivom inteligencijom, božanskim smislom za humor i emocionalnom zrelošću, sve to umotano u 1,85 isklesanog tijela. Krepat ću! Lijepa koža, uredna frizura i UVIJEK uredni nokti…… tip iz snova… Ali, – namršti se – ovako sam kao žigosana krava, šećem okolo po volji i ne marim za tuđa mišljenja, ali pasem travu na farmi sa kravljim ludilom.

Početak kolovoza bio je nemilosrdan. Klima uređaji radili su non-stop, sva su vrata zatvarana, a prozorska okna zasjenjivana. Park se ispraznio. Tek pokoja hrabra duša izašla bi oko četiri, a ostali ne prije šest. Vrućina je potjerala i većinu medija što su uporno čučali pred Veritasovom rampom. Pola jadnika od temperature se gotovo onesvijestilo, a druga polovica što se sklonila u aute, izvisila je, jer nisu na vrijeme stigli opet uslikati Samuelovu stražnju tablicu auta. Kakav propust. Konačno uvidjevši da od Indie neće moći vidjeti ni I, nakon dva mjeseca utaborenog preživljavanja u smjenama, polako su odustajali. Izdržljivi vragovi.

Uđi, – doktor Boran kaže Samuelu – to ću srediti poslije. – obrati se svojoj tajnici i zatvori vrata ureda – Kako preživljavaš? – upita ga.

Samuel se nasmiješi sjedajući na smeđu fotelju – Ne obazirem se previše.

Zaista imaš strpljenja – pogleda ga zavidno – meni su se već popeli na vrh glave. Čovjek ne može doći ni na posao u miru. Razmišljam da uzmemo zaštitare.

Ma ne, to bi još pogoršalo stvar. – Samuel će mirno – Uostalom, čini se da ih je manje.

Je li? – doktor Boran stane kod prozora – Ali dok je i samo jedan tu, to je jedan previše. Pa mi smo bolnica, radimo ozbiljno i stručno. Mislio sam da će nam reputacija opasti uslijed svega toga, a rezerviralo ih je više nego ikada. – namršti obrve.

Znam da ti nije drago kakva je situacija, ali stvar je nametnuta i ja mislim da smo je dobro odradili.

Da, da, ne prigovaram na to, slažem se. India se jako dobro nosi sa svime, čak odlično. – priznaje doktor Boran – Svaka ti čast. Mogao si je izgubiti, a čini se da je jača nego ikada.

I je. – potvrdi Samuel – Njena izdržljivost nije upitna. Važan je fokus na koji se ona usmjeruje. To je osnovni temelj njenog oporavka.

Otvorila ti se do kraja. – doktor Boran stavi ruku u džep bijele kute i dalje gledajući kroz prozor – Golem je to napredak.

Neka je. To smo i htjeli.

Jesmo. Javnost simpatizira s njom, policija istražuje, mi držimo noge na zemlji…

Što te muči? – Samuel uoči sumnju.

Ekshumacija tijela roditelja odobrena je i uskoro će naći dokaze. – doktor Boran kaže oprezno – Što ako nije Tasconnica? Što ako je cijela teorija bila kriva?

Ne prenagljuj sa zaključcima. Osobno mislim da je istina. Ukoliko nije, nije naša krivica. Mi nismo detektivi.

I da jest istina, to ne dokazuje Indiinu nevinost. Može joj samo dati opravdan motiv za osvetu nakon spoznaje o ubojstvu prave obitelji. Taj Terrance Loewe joj je jedini alibi. Ali gdje je on? Nije moguće da nije čuo za sve ovo nakon toliko vremena. Osim ako i on nije mrtav. – negoduje – Tek onda je zaglibila.

Jedno po jedno. – smiruje ga Samuel – Prvo rezultati onda reakcija. Moraš se malo opustiti James, tvoja žena će nam oboma očitati bukvicu. Meni već je preko mobitela, onaj dan kad te tražila.

Ah, – doktor Boran se nasmiješi i odmahne rukom – napravi paniku ako jednu večer ostanem na piću. Dobro, imaš pravo sav sam napet. Harry Forman mi je za vratom na dnevnoj bazi. Stalno govori da sve mora biti pod kontrolom. “Program mora uspjeti!” – imitira ga.

Samuel se nasmije – Hoće. Pa ovo je Veritas.

Tako je. – doktor Boran pokaže prstom prema njemu – Ovo je Veritas. A sada bolje teme. Kako je Helen?

Začuje se kratko kucanje na vrata i žurno ulazi mladi Cole Stifkin.

Gospođa Jody mi je rekla da ste tu. – uzbuđeno se obrati Samuelu zaboravljajući manire pozdrava – Zvao je onaj detektiv sa Floride kod kojeg sam bio. Prvi Indiin psihijatar, Martin Socre je pronađen. Priznao je osam silovanja. – velikim smeđim očima pogleda obojicu držeći ih u napetosti – India je među njima.

Samuel se odmah ustane – Našli su ga?

Kakav uspjeh! – aplaudira doktor Boran.

Da, – Cole se nasmiješi – govorila je istinu odmah na početku. Srećom vi ste ustrajali kad smo svi mislili da je to uzaludna potjera. – obrati se Samuelu s divljenjem – Sada će još sedam drugih djevojaka dobiti zasluženu pravdu.

Nadam se da će ga zatvoriti na tri života. – kaže Samuel.

Apsolutno. – složi se doktor Boran – Kakva šteta mladog uma. Po prvom dolasku u psihijatrijsku bolnicu gdje ti trebaju pomoći u najgoroj emocionalnoj epizodi života prvo te siluju. Sada ima smisla što nije govorila tako dugo.

Neka se oni ne šale s nama, – ponosno kaže Cole – sve ćemo iskopati.

Mladi entuzijasta, – Samuel pokaže glavom prema njemu obraćajući se doktoru Boranu – ima talenta.

Svakako. – odgovori mu sa smješkom – Odlično kolege. Sada, – uzdahne – Samuel znaš da će i to uskoro izaći u javnost. Za Socrea je time još gore što je India njegova žrtva.

Bilo bi njemu gore svejedno. – pomisli Samuel.

Da, publicitet će mu zagarantirati dobru kaznu. – on kaže naglas – Ovaj puta se neće izvući.

Samuel je istog popodneva u svom uredu obavijestio Indiu što se dogodilo.

Svinja gadna. – zgadi se Indii – Osam. Trebali su ga prije uloviti.

Ti mu nisi bila prva, ali ni daleko posljednja. – kaže Samuel – Birao je nestabilne tinejdžerke koje su bile u ekskomunikaciji sa okolinom.

Kako pedofili prolaze u zatvoru? – ona se zapita naglas – Velike su šanse da i sam iskusi dotično iskustvo. Nadam se dugom boravku i još dužem popisu budućih ljubavnika.

Kako si ti? – iako se muškarac u njemu želi pridružiti komentarima, ona dolazi prva.

Dobro. – India kaže iskreno.

Koliko dobro?

Dobro. – ponovi sigurnim tonom.

I kad izađe na vidjelo?

Ah…. – nezadovoljno uzdahne – Znaš da ne volim kad ljudi pretjeruju. Kad počnu naslovi o tome kako sam žrtva…

Bez obzira što ti to ne želiš čuti, istina je.

Stvar je u tome kako se postaviš. Ja sam svoje odtugovala.

Sama.

Nego kako? – začudi se India – Ti bi sad volio da to ponovim pred tobom jer misliš da nisam preboljela do kraja. Da mi treba netko kome ću plakati na ramenu. Već smo razgovarali o tome.

Ukratko. Ti si svoje rekla na jednoj terapiji.

Pa ne namjeravam to razvlačiti. – zgrozi se u sebi – Socre ne zavrijeđuje nikakvo mjesto u mom životu. On je bio trenutak. Zašto da se zamaram njime?

Jer će te javnost izbaciti iz takta. Oni će to razvlačiti. A ti to mrziš.

Znajući da je u pravu India nervozno ustane i prošeće do otvorenog prozora – Briga me. – pogleda van – Preživjela sam ovo prvo, preživjet ću i drugo. – trzne prstima po boku.

Zajedno ćemo.

India okrene glavu prema Samuelu – Opet to radi. – pomisli – Zašto?

India? – kaže Samuel videći da ga promatra, ali ne govori.

Ona okrene glavu natrag prema prozoru – Vidjet ćemo.

Zavlada tišina.

Ti bi najradije sama sebe naučila svemu. - Samuel progovori - Od engleskog do psihijatrije. Od samoubojstva do samozacjeljivanja. Ti ne trebaš učitelja ni pomoćnika. To ti je ispod časti.

Gledajući kroz prozor India zaklopi oči - Hoćeš li me i ti? - pomisli u sebi

U samo nekoliko rečenica opisao ju je u cijelosti. Shvatio je. Shvatio je Indiu do kraja. Onu ponosnu, prkosnu, postojanu dubinu koja se pokazuje drugima bez srama, koja daje od sebe i ne želi primati. India zna da to nije dobro. Poznaje ona svoje mane kao dlan ruke, ali ne može si pomoći. Kad joj zatreba pomoć ili je uhvati strah i dalje bi se radije ugrizla za jezik nego to priznala. I to je svojevrstan strah. Strah od popuštanja. Nakon godina samoće boji se vjerovati drugima jer drugi su je uvijek iznevjerili.

Jesam li konačno smekšala? Izgubila bitku bez pravila? Ne vjerujem ti. - pritisne ju tuga - Ne vjerujem sebi. Zašto me diraš? Tamo gdje me nitko ne dira. Sve sam sobe zaključala. Sve sam ključeve pobacala. Utopila u vodama i muljevima. Da ni sama ne znam gdje bi ih tražila. A ti si sad došao niotkuda, nepozvan i neželjen. Da ih otključaš. Da me pronađeš. Ne želim to. Ne... želim se pre-da-ti. Tebi... Sebi...



Ja jesam tko jesam. – ona otvori oči – Ne mogu se promijeniti.

Možeš. Ali ne želiš.

India se naglo okrene i pogleda ga.

Ne tako. – Samuel nastavi – Ja nisam ovdje da te mijenjam, nego da te razumijem. Tko god jesi ja ću te takvu prihvatiti. Pitanje je, hoćeš li ti sebe.

Rekavši “ja ću te takvu prihvatiti” umjesto “drugi će…” napravio je profesionalnu pogrešku. Slučajno ili namjerno? Jesi li sada psihijatar ili samo Samuel? India se pita isto.

Hoću. – ona odgovori.

Onda razgovarajmo o pjesmi. – započne Samuel – Nikada je nisi spomenula.

Brčkarije jedne djevojčice.

Ne slažem se. Pjesma je vrlo zrela. Kao i ostale u knjizi. Nisi zadovoljna?

Bila bih da imam petnaest. Danas je čitam kao stranac. Ne znam što te riječi znače.

Napisala si je na prekretnici svog života. Kad si shvatila da te roditelji neće poduprijeti u pjevanju i da ćeš se za to morati sama izboriti. Govore o nadama i snovima koje si imala.

Što je san? – ona korača natrag prema Samuelu – Ta budućnost za mene više ne postoji. – sjedne na kauč.

Postoji neka nova.

Upravo je tiskaju.

Zar ćeš im dopustiti da ti smetaju?

Ne. – krije razočaranje – Ipak, ne mogu previše birati. Sada mi je anonimnost uspješno uskraćena do kraja života.

Da. Ali i mnogima drugima također. To te ne čini drugačijom. Ono što te čini, je tvoj stav prema tome i moć da se nosiš sa svime što ti ono donosi. Neke stvari u životu ne možemo birati, zato biramo kako ćemo iste savladati, od njih naučiti i pridobiti u našu korist. Tako živiš već godinama. Što se promijenilo?

Sve. – napadno kaže India.

Samuel joj se nasmiješi – Znači da si na dobrom putu.

Koliko ilogičnosti stane u jedan um? Indii je mnogo toga nepovezano i bez smisla. Ona se ne prilagođava okolini, okolina se prilagođava njoj. Ona je analizira, shvati, nauči joj slabosti i mane i u njih cilja kad joj zatreba. Ovaj puta situacija je sasvim drugačija. Ona je ta koja se mora prilagoditi. To je boli. Kad životinji nakon godina zatočeništva skidaš lance ona neće bezglavo pobjeći. Do sada je na njih već navikla, oni su dio nje. Više ju kroz kavez ne gledaju prijeko, ne bacaju joj ostatke, a ona više ne mora režati i gristi. Koliko god dugo se netko privikava na drugačiji način života toliko dugo će mu trebati da se od njega i odvikne. Ili duže.

Danas me ne služe riječi. Tek misli. Peru podove u potkrovlju mojih nadanja. Ribaju daske na koljenima kao srednjovjekovna služinčad. Ženska čeljad u širokim bijelim haljinama, odjevene metrima sukna opasanih sivom pregačom i malenim čipkanim kapicama što im pokrivaju uši koje vežu ispod brada.

Atomski međuguz! - vikne lik iz crtanog filma. Ovo mi je odvratilo pažnju. Na HBO-u je trenutno dugometražni crtić u kojem hrpa klinaca jednom od njih navlače gaće preko glave. To mi nikada nije bilo jasno. Ali opet, to su muške fora, a glede muškaraca mi svašta nije jasno.

Kako god, prekinut je slijed mojih misli. Uljuljala sam se u potkrovlje i služinčad, a odjednom je sve nestalo jednim pogledom na televizor, u nečiju animiranu stražnjicu. Možda je tome kriva slaba volja. Ili moja nade žedna priroda. Malo blještavih boja, razigrana tema i odoh ja, sa potkrovlja na travu, šećem livadama mirisne pustopoljine kao one koke koje reklamiraju omekšivač ili pastu za zube. Ni ulošci nisu isključeni. Mi žene navodno smo jako sretne kad koristimo uloške.



Baš. Živčane i u bolovima od jutra do mraka, ne znaš je li ti neugodnije sjediti, stajati ili disati, a navečer se izvrtiš četrdesetak puta samo da nađeš pozu za spavanje. Želja za slatkim je pak monstruoznih razmjera, a onaj tragičnog završetka nesvjesni subjekt koji se nađe na putu između tebe i naciljanih kalorija, srećom po sebe, niti ne njuši prisutnost podivljalih hormona i kaubojski napištoljenih namjera radi kojih će vjerojatno izgubiti trenutni motiv postojanja u kompletu sa produhovljenim odgovorom za njega. Provokacija je dakle konstantna. Kako za lovca, tako i za sporednu žrtvu.

Iako je koncentracija izrazito slaba točka, dugogodišnji trening dopušta nam da tijekom ovog perioda izvantjelesna iskustva odrađujemo automatski. Mjestimice ubilačkim pogledima i odrješitim vokabularom, a u kritičnijim trenucima i nizom motoričkih radnji. Ovo potonje ujedno uključuje istovremenu glasovnu poruku objesnijeg karaktera. Nevinom promatraču pritom bi se moglo pričiniti, da je osoba stoga sklona sadističkim postupcima i nakanama te se moguće klanja kakvim izopaćenim kletvama ili božanstvima, ali iskusno oko, ono preostalo zdravo i neiskopano, primjetiti će korisne naznake prisutnosti još jednog nadolazećeg fenomena u redovnom ciklusu majke prirode. Sva muška rodbina, vidljivo priučena na pojavu, zna svoje mjesto narednih 7 dana. Izvan kuće. Svi poslovi i zadaci što se imaju napraviti vani, oprezno se čuvaju i odgađaju cijelog mjeseca za dani čas, da bi se zatim pažljivo rasporedili po težini, zahtjevnosti i trajanju, kako bi trajali točno jednu sedmicu i mudro se uklopili u nužno izbivanje. Jer, muško-ženski odnosi zahtjevaju kompromise, a ovo je jedan neizbježan.

Takvu filozofiju moguće je primijeniti i na život u općenitom smislu. Neke se stvari, odnosno situacije ne mogu izbjeći. Izbjegavati. Stoga im treba pristupiti na inteligentniji način. Prilagoditi se neprijateljskom okruženju, od njega naučiti, a zatim prosuditi. Je li pametnije uzvratiti istom mjerom ili se prikloniti.

Prije nekoliko dana dobila sam telefonski poziv od izdavača. Pročitao je moj mail i zatražio materijal za knjigu. Od toga dana se nadam. Ne želim to, ali ono je jače. Od skeptika u meni. Pa joj služim. Držim četku objema rukama i ribam. Uviđam da danas misli zapavo ne služe meni, već ja njima. Nadam se na koljenima.

Ah da, ovih dana se prejedam. Osjećam, postajem lovac.

Jer nekako je velik. – Nick komentira gledajući u Indiin madež ispod obrve.

I tvoja su usta, ali još uvijek voliš cure. – vrati mu i zagrize krastavac u restoranu .

Sranje! – nasmije se – Šta ću ja bez tebe?

Odlaziš.

Da, dobio sam prolaz. – Nick uozbilji lice.

Dobro. – India kaže odlučno iako se osjeti nekako neobično u ovom trenutku – Natrag u školu. I ostani tamo.

Da. – on kaže nesigurno i počne nabadati po tanjuru.

Jer ću te izlemati ako te opet vidim ovdje. – zaprijeti dobronamjerno.

Ne znam. – Nick će potiho.

Ne znaš što? – odmah uhvati India – Da to više nikada nisi ponovio u životu. Moraš znati. Uvijek. – kaže čvrsto – Nikada ne prepuštaj životne odluke drugima i ne razmišljaj o povratku zbog društva, postat ćeš novi projektil za Mars.

I ti se meni sviđaš Nick, nedostajat ćeš mi. – oponaša što je htio čuti.

India je loša u ovim stvarima. Daj joj da se popne na neku planinu, golim će ju rukama savladati, ali emocionalne situacije, David i Golijat.

Znaš da ja nisam takva. – obrani se svisoka.

Onda se promijeni. – Nick je pogleda ponosno – Ja jesam za tebe.

Nick ustane i ode od stola ostavljajući Indiu nepomičnom. Ovo nije vidjela ni izdaleka. Nick da nju ostavi bez teksta? Pa čovjek svašta doživi, a iznenađenjima u Veritasu nije ni približno kraj. Ne podnoseći pogreške India je ovu krenula ispraviti odmah. Popevši se na drugi kat pokucala je na Nickova vrata, ali bez odgovora. Dok se odmicala od sobe da ga potraži vani iznutra začuje prigušen zvuk. India se vrati, otvori vrata i ugleda Nicka kako okrenut leđima leži na krevetu.

Hej. – kaže meko.

Odlazi. – Nick će inatljivo.

Daj, šta se ljutiš na mene?

Nick ne odgovori.

Nick. – India dođe do kreveta – To nisi ti.

Ti misliš da sam ja zafrkancija. – kaže zureći u zid ispred sebe.

Kad sam to rekla?

Svaki dan.

Lažljivče. – kaže mirno – Nisam nikada. Da to mislim ne bi s tobom provodila vrijeme.

Onda me žališ.

Opet krivo. – India sjedne na rub kreveta – Otkad ja žalim ljude? Nick. – uhvati ga kako briše oko – Ja imam 26 godina.

Ja ću navršiti 18 za mjesec dana.

Žena koja je provela gotovo polovicu svog života po mentalnim bolnicama nije netko koga trebaš idealizirati.

Nisam ja klinac.

Naravno da jesi, ali nije stvar u tome.

Nego u čemu? – Nick se okrene staklenih očiju.

Imaš život za živjeti i stvari za napraviti dok si mlad. Ja sam preskočila taj dio života, a on se nikada ne vraća natrag.

Klasične gluposti.

Mali, daj nemoj me živcirati.

Evo i opet me zoveš mali. – naljuti se i okrene joj leđa.

Da, zovem te mali jer se ponašaš kao mali. Hoćeš biti odrastao? Trpjeti sranja za odrasle? Da te drugi šopaju glupostima i brišu noge u tebe?

Šta pričaš? – Nick se okrene natrag prema njoj.

Misliš da je to uživancija? Biti odrastao. I mene su nekad te stvari bile dosadne, grozno glupe i općenito su me iscrpljivale. Dok nisam saznala da su bolesno istinite pa sad imam ostatak života da si o tome mislim. Ne budi glup. Samo nikada ne budi glup. – kaže energično – Ti si previše povodljiv. Kamo drugi tud i ti. Moraš imati svoje ja. Ono je u svima nama. Neki ne znaju što bi sa svojim, pa kopiraju tuđe jer misle da žive u krivoj priči. Zabluda da je drugima puno bolje. Nije Nick. Svi imaju svoje probleme. Mladi i stari, bogati i siromašni. Život nikoga ne mazi, to je najveća pravda. Neki kažu da je to samo smrt. Ali nije. Ono što drugima ne vidimo izvana ne znači da nije tu. Znaš razlikovati dobro i loše, to je najbolje što si dobio. Zapamti to za sva vremena. A kad naučiš slušati što ti taj instinkt kaže i još važnije, ako ga uvijek poslušaš, nema ti ravne. Nećeš se nikada bojati ni sebe ni drugih, ni života. Uvijek će biti stvari koje ja znam, a ti nikada nećeš, ali također i stvari koje ćeš ti znati, a ja ne. Moraš ganjati cure, upadati na partye i upisati fakultet. Imaš posla.

Fakultet? Nisam ja za to.

Jesi. Ali to je ta jedna od stvari koje ja znam, a ti ne znaš.

Znači sviđam ti se?

Ne planiram si to istetovirati na dupe. – nasmiješi se njegovom pohlepnom pitanju.

Nick sjedne i zagrli zatečenu Indiu, a zatim puštajući je, zastane i pokuša je poljubiti.

India stavi ruku na njegova prsa zaustavljajući ga – Šta radiš?

Šta? – nježno se nasmiješi – Mogu te poljubiti, pa nismo stranci.

India se nasmije u nevjerici – Nema šanse!

Zašto? – on je pogleda zavodnički.

Jer smo prijatelji. – zgraža se zabavljena – Natrag gospon!

Ona i dalje neće posustati. – kaže nasmiješeni Nick i malo popusti, ali se ne odmakne jer još nije gotov sa udvaranjem.

India ga dlanovima udari po ramenima – Puštaj! – nasmije se glasno, čudeći se kako ima jak stisak.

Ostali su u njegovoj sobi razgovarajući, ustvari više diskutirajući, ali u svom uobičajenom tonu. India je bila ponosna na sebe što je tu tešku emocionalnu situaciju dobro riješila, u isto vrijeme računajući Nickove sljedeće poteze u pokušaju da je poljubi. Shvaćajući da je podcjenila njegovu odvažnost i hrabrost zapitala se je li još čije namjere pod-procijenila?

Hej. Pozdrav gospođo Torquille. – Nick salutira Indii i Veri koje nekim čudom danas večeraju zajedno – Vidi! U svim si novinama! Ovo sam skinuo sa neta. – na stol položi isprintane stranice.

India baci pogled na njih i nastavi jesti.

Zbilja izgledaš ko tvoja mama. Evo, pročitaj! – gurne joj pod nos.

Da sam htjela, bi. – India kaže kontrolirano ne mogavši si pojmti kako je netaktičan.

Ali to je o tebi i tvojim starcima. – uzbuđeno će Nick – Čovječe, to je priča i pol!

Znaš, nismo došli do jednog poglavlja za koje vidim da je nužno. – malo će iznervirano.

Nick digne glavu od papira.

Taktika. – naglasi India – To je ključno za sve što radiš. Već si sve pročitao, a ja to sve već znam. Sada želim jesti večeru u miru.

Makni to. – umiješa se dobronamjerna Vera – Svi oni sipaju gluposti iz jednog lonca u drugi i natrag. – i okrene se prema Indii namršteno – Ne misli na to. Ljudi su zli, ti si bolja od njih. – mahne rukama – Šta te briga za tračere!

Nije me. – ona slaže.

Jedi večeru dušo, pusti brige. – Vera ju potapša po ruci.

Lakše reći nego učiniti. Iako si je pokušavala reći da je sve to ne smeta, trebaš biti od kamena da bi stvarno tako i bilo. Većinu vremena u sebi ponavlja da je dobro što je unutra, zaštićena od predatora sa kamerama koji bi njenu sliku jutarnjem, popodnevnom i večernjem izdanju rado prodali za koji novčić ne mareći kako su ga zaradili. U manje snažnim trenucima, želi sve po starom. Svoj mir. Svoje laži.

Priča se vukla mjesecima; istina, laži, rekla-kazala opet i ispočetka. India se povukla iz sobe sa komjutorima. Nije mogla podnijeti vidjeti sliku svoje majke postavljene posvuda. Ponekad i očevu, ali mnogo rjeđe. Sličnost između njih dvije zabavljala je javnost i bila raspravljana detaljnije nego neka politička pitanja. Svaki puta kada bi ugledala te slike zabole bi je u srce kao da ih vidi po prvi puta. Nikako se nije mogla naviknuti na to. Da drugi premeću po njenoj duši kao da je javni ormar na svačijem raspolaganju pa da nose iz njega što god požele. Neke dane uspjela bi bez ikakvih članaka ili vijesti dok su drugi bili nemilosrdni i gdje god bi se okrenula, njeno ime je bilo tu; televizija, radio, novine na stoliću u dnevnom, medicinski časopisi na policama, pa križaljke, trend revije i trač časopisi, isti oni koje je listala misleći kako su bijedni ljudi u njima, a sada su i nju strpali u isti koš. No drugima je bilo svejedno što će ona o životima svojih pravih roditelja po prvi puta čitati iz njihovih novina.

Naime majka Caroline bila je slikarica u usponu, imala je nekoliko zapaženih izložbi od kojih na jednoj nisu bili toliko zapaženi njeni radovi, koliko ona sama. Mladi arhitekt Daniel Tasconn svoje precizno oko za detalje skrenuo je s umjetnosti na umjetnicu. Rodila se ljubav, kako iz razumijevanja međusobnih talenata i strasti požrtvovnosti prema istome, tako i iz strasti jednoga prema drugome. Njihova veza bila je burna, iskrena i osjećajna, a sami su bili toliko uvjereni u svoju odanost i privrženost da su nakon samo šest mjeseci poznanstva poželjeli dijete. Daniel je dobio ponudu za projekt u Indiji i njih su dvoje zajedno otišli za Aziju, vjenčali se na pjeskovitoj plaži Mumbaia u jednu toplu predvečer, samo njih dvoje, svećenik i Danielov kolega s posla, bosi i sretni u zagljaju blagog povjetarca crvenozlatnog sutona. Nakon godinu i pol dana tamo, rodila im se kćer koju su nazvali Sienna. Svoju sreću podijelili su, sa tada već dobrim prijateljima, Jamiesonovima iz Floride. Caroline i Rebecca zajedno su kratile trudničke dane šetajući gladne trbuhe po tržnicama ne bi li isposlovale nižu cijenu za poslasticu dana kojom su se častile, govoreći jedna drugoj u šali kako je to ionako za bebu, pa valja biti temeljit u obrocima. No tragedija Jamiesonovih bila je šokantna, emicionalna i drastična. Za obje obitelji. Rebecca je u svojoj boli, zamatajući preminulu djevojčicu shvatila da nikada neće doživjeti ono o čemu joj Caroline i Daniel govore već tri mjeseca. Gledajući ih kako drže malenu Siennu u rukama tepajući joj riječima ljubavi Lenard je bio slomljen kao i ona. I odlučili su. Rebecca je iz instituta uzela nekoliko bočica sredstva za uspavljivanje i na turobnoj oproštajnoj večeri kod Tasconnovih ulila im ga u pića. Struja je taj vikend zbog radova bila puštana, pa isključivana u nastavcima, stoga su koristili petrolejske lampe. Iste one koje su Lenard i Rebecca kasnije razbili u njihovoj spavaćoj sobi odlazeći sa njihovom kćeri u naručju, a svoju ostavljajući uspavanom Danielu i Caroline.

Nažalost, nije samo njena životna priča ta koja je zaokupila javnost. Neukusi su se proširili i dalje. Kako je Indiina slika uspješno kružila federacijom, neki su maleni umovi zaintrigirani njenim pomalo jedinstvenim izgledom odlučili komentirati ljepotu otete kćeri potencijalno slavnih ubijenih roditelja. Zato sada, znajući tu priču, javnosti nije više bilo toliko upitno njeno duševno zdravlje. Kao ukradena djevojčica sa grozno tužnom pričom dobila je poklonike, kako iz suosjećajnosti tako i iz činjenice da je komad. Samuel ju je pokušao što više zaštititi od takvih komentara i cijeli je Veritas, od osoblja do stanovnika, bio zamoljen da ne mijenjaju svoje ponašanje pokraj Indie niti da je smetaju. Upalilo je, donekle. Ne možeš kontrolirati ljudski poriv za znatiželjom, ali srećom, pacijenti su joj prilazili mnogo diskretnije i u mnogo rijeđim prigodama nego je sama mislila. India je to smatrala svojim posljednjim ispitom. Ako preživi ovo, zaista je pobjednik.

Čovjeku se smučilo da odlazi na posao
svaki dan dok njegova zena stalno ostaje kod
kuce.

On je želio da ona vidi kroz šta sve on
prolazi, te se pomolio:


"Dragi Gospodine: Ja idem na posao svaki
dan i radim tamo 8 sati dok moja žena samo ostaje
kod kuće. Želim da ona zna kroz šta sve prolazim,
i zato Te molim da dozvoliš da se njeno tijelo
zamijeni sa mojim na jedan dan. Amen."

Bog je, u svojoj beskrajnoj mudrosti,
odobrio čovjeku tu želju.

Slijedećeg jutra, naravno, čovjek se
probudio kao žena. Ustao se, spremio doručak
svojoj supruzi, probudio djecu, pripremio im
odjeću za školu, postavio doručak, spakirao užinu,
odvezao ih u školu, vratio se kući i pokupio
stvari za kemijsko cisćenje, odnio ih na
kemijsko, svratio u banku da podigne novac, obavio
kupovinu, zatim otišao do kuće da ostavi
namirnice, poplaća račune i sredi čekovnu
knjižicu. Zamijenio je pijesak u kutiji za mačku
i okupao psa.

Tada je vec bilo 13 h te je pozurio da
namjesti krevete u spavaćim sobama, opere
rublje, usisa, prebriše prašinu i prebriše pod u
kuhinji; odjurio je po djecu u školu i upustio se
u prepirku sa njima na putu do kuce.
Spremio im je mlijeko i kolačiće i
pomogao im oko domaćih zadataka. Zatim je
pripremio dasku za peglanje, pa je gledao TV dok
je peglao rublje.
U 16.30 je počeo guliti krumpire i prati
povrće za salatu, valjao svinjske šnicle u prezle
i ljuštio grašak za večeru.
Poslije večere, očistio je kuhinju,
uključio mašinu za suđe, složio ispeglano rublje,
okupao djecu i stavio ih na spavanje.
U 9 uvečer je bio iscrpljen, a kako kućni
poslovi jos uvijek nisu bili završeni, otišao je
u krevet jer se od njega očekivalo da vodi ljubav
sa ženom, što je nekako uspio obaviti bez žalbi.
Sljedećeg jutra, čim se probudio kleknuo
je kraj kreveta i rekao:

"Gospode, ne znam što sam mislio. Mnogo sam
pogriješio kada sam zavidio ženi što svaki dan
ostaje kod kuće dok sam ja na poslu. Molim Te, ponizno molim,
dozvoli da se vratim u svoje
tijelo."

Gospod mu, u svojoj velikoj mudrosti,
odgovori:

"Sine moj, osjećam da si naučio svoju
lekciju, i bit ću sretan da sve vratim onako
kako je bilo. Samo, morat ćeš sačekati 9 mjeseci.
Prošle noći si zatrudnio."

Neki dan me misao povukla za jezik. I želja. I strast. U govoru. U dokazivanju. Vlastitog gledišta. Kojeg bi rado dijelila sa drugima.

Ali ne dijelim. Ono što čovjek smatra očitim ponekad ga najneočitije lupi po glavi. Prišulja se i opali ga.

Sada ležim na podu. Nije velika masnica, ali me boli glava. Umorna sam. Skoro mi se spava. Ali ako zaspim, možda se neću probuditi. Ovog trenutka to ne smatram velikom stvari. Ništa posebno. Ni prva ni zadnja.

I onda se naljutim. Tko su drugi da me tuku? Tko sam ja ako im to dopuštam? Lažljivac. Jer ako tvrdim da jesam sve što pokušavam dokazati, onda izvrsno glumim čineći upravo suprotno. Ali ne glumim. Tako se osjećam.

I što onda? - kaže mi svijest - Sad ćemo postati mamina maza? Daj se plači malo, nisi dugo. Gospon Upornost te napustio sa ljubavnicom. Gospođica Lakše je uvijek bila dostupna. A kad zanjiše onim svojim bokovima, ni meni nije ništa lakše... - slatko se nasmije.

Daj šuti. - odvratim joj - Još mi samo trebaju propovjedanja "višeg" osjetila da mi upotpuni dan.

Je, pa kad nam je dosadno. Tu si se rastepla ko kakva crkotina. Šta da ja radim draga, blejim u tebe? - opet se nasmije.

Ej, mani svoja posla. Imaš papirologije za srediti. - otresem joj - Počni.

Kakve papirologije?

Stol ti je pun žalbi. Da ti se začepe usta na 24 sata pa da se mogu prisjetiti što je tišina.

Jao.. - nakesi se - Kako smo puni samo... samo... kako se ono zove, kad samog sebe ubjeđuješ u bijedu? Ubjediti, uvjeravati, tvrditi sa sigurnošću da je što istina, izjavljivati...

Isključi rječnik. - kipim - Uvijek se upali u krivo vrijeme.

Kao i tvoja nesigurnost.

Ideš mi na živce.

Zovi me Jacques. Jean... Paul...

Ha? O čemu pričaš?

Pa tako se zovu oni sexy francuzići po hotelima, znaš koji masiraju bogate kokoši. Nabildani, okupani u ulju za tijelo, preplanuli... Pravi se da si tamo. Jedan takav te sada relaksira, toči ti čašu vina...

Ja ne volim vino. - podsjetim.

Izrode. - doda savjest - I uglavnom, lijepo ti je. Sve brige objesi na štrik, posušiti će se do sutra. Ja ću ih ujutro pokupiti mirišljave i suhe, malo popeglati i spremiti u stražnji ormar. I onda ga zaključati i baciti pretilog kompića kroz prozor, ok?

Da bar... - iskolutam očima više zaokupljena sexy francuzom u mislima.

Ajde, ajde, nisu sve lađe potonule. Plutaju. U dijelovima. Ali nije tako crno.

Ne? - pitam ironično.

Varikina sve izgriza dušo. - majčinski mi tepa - Samo trebamo par karnistara. Ja ću donijeti kuhaču, ti lonac i party do zore!

Će doći Jacques?

Pa naravno! Ali on je moj komad. Ti imaš posla. Ja nadgledam.

Eto ti ga, uvijek isto. - prigovaram.

Je pa, svakom po zasluzi. Ja radim sada, a ti odmaraš. Zapravo vučem te, a teška si ko vreća krumpira. Ili pijeska. Mokrog. Uostalom, nije važno. Kičma me boli. Zato skini mi se s leđa!!! - naglo se uzruja - Šta si ti misliš, da sam ja ovdje najamni radnik? Za badava? Pa svašta si ti dopuštaš s vremenom! Više su te gazili kad si imala 16 godina. Onda te nitko nije mogao razuvjeriti kad si u onome ustrajala. A gdje bi bila danas da nije toga? I ja skupa s tobom? Čuvala ovce na poljima zatupljenosti, u društvu ostalih ovčara sa živinama istog umnog potencijala? Baš krasno! Prepričavali bi si doživljaje stoke i peradi, žvačući travke i brojeći dane od početka do završetka jesenskog i proljetnog sajma. Gdje vas prodajemo pod "za klanje" i "rasplodne"!

Ti to mene nazivaš stokom? - prenem se.

Ti si blesača, eto šta si. Imaš. A nemaš. Mogućnosti. Volje. Usporedi ih pa ih križaj. Možda ispadne kakvi pametniji hibrid pokraj kojeg neću zamišljati posljednje dane onesviještena na kakvoj zmazanoj palubi, sama, sa pticama koje me kljucaju da provjere jesam li već crknula, sljepljena i hladna od tvojih Orbitovskih udaha kojima me gušiš kao manijakalni ubojica svoju žrtvu poderanim hulahopkama!

Isuse, šenula si... sam. - sledim se.

Pa kako ne bi? Od stalnog prigovaranja zavrtim se. Ravnoteža mi cvokoće kao netom izlegnuti ptići u gnijezdu od....

Ok! - podignem glas - Metafore ti NE IDU. Kloni ih se, u redu? Ja pišem. Pusti to meni. Inače ću ja crknuti... No dobro, shvaćam poantu. Šta se pjeniš, - dižem se s poda - potonula jedna lađa, imamo još u spremištu. Nije bed.

Kako nije? Prvo govoriš jedno, pa drugo... Ne sviđaš mi se takva. - kaže meko - Imamo mnogo. Zapravo, sve. A ti tražiš još više. I dozvoljavaš da nas drugi gaze. Da nas svađaju i rastave. Da hodamo ulicama kao kakva dva stranca, u tišini, zamišljeni i promrzli od tuđih razočaranja. I ovo je meni jedini život, znaš. Ni ja nisam svu pamet svijeta pobrala. Pokušavam te savjetovati, ali ne mogu kad se praviš kao da me nema. I ja postanem usamljena. Kad se izoliraš od mene i pokušavaš ne razmišljati o ničemu, ignoriraš me. A koga ja drugog imam?

Mm, - stisne me u grlu - pa dobro. Mislim, nije. Uh, ne znam. Kad me svijet pritisne uza zid, ruke i noge otkažu poslušnost i jedino me oči služe, a ono što gledam je ružno...

Je li to ružno u tebi ili izvan tebe? - upita me svijest.

Pa, izvana.

To je sve što trebaš htjeti. Željeti. Očekivati od sebe. Od svijeta ne očekuj ništa. Ne budi onaj koji duguje, već koji prašta.

I još stepenica. – prigovori ona.

Ne žali se, bar ti voliš šetati. – kaže Samuel hodajući ispred Indie.

Znaš, nekada su ljude ovako vodili na pogubljenje. – gleda uske drvene stepenice.

Ne brini, primjetili bi da te nema pri sljedećem popisu inventure. – izleti Samuelu.

Bože! – pomisli India malo uvrijeđena – Previše mene. – te podigne desnu obrvu – Ali izvrsno.

Čim je izašlo iz njegovih usta ni sam Samuel nije mogao vjerovati da je to rekao, ali da to sada povuče bio bi loš potez. Pa umri muški? Ne. India je širokih horizonta, ona mnoge stvari na koje se drugi vrijeđaju smatra komplimentom. Ovo znači da se Samuel toliko navikao na nju da je prihvatio taj jedinstven način ophođenja i ono mu postaje prirodno.

On otvori vrata Veritasova tavana. India proviri iza njegovih leđa kao da je odškrinuo neku skrivenu odaju. Velike drvene vitrine na središnjim zidovima što potkrovlje razdvajaju na dvije manje prostorije normalne su visine dok ostale uredno slijede nagib krova ispunjavajući većinu bijelih zidova. Između vitrina, na isklesanim bijelim stupovima nalaze se biste starih grčkih, rimskih, romanokatoličkih mislioca i jedan egipatski filozof nad čije se glave naginju viseće zidne lampe. Po sredini svake prostorije prostire se dugački lakirani stol od orahovine. Kožom tapicirane visoke drvene stolice čine se poput onih što ih je India uvijek zamišljala u velikim knjižnicama Cambridgea i Yalea.

Smijem li ja biti ovdje? – prođe joj glavom, ali na ovo pitanje ne želi znati odgovor.

Činjenica da ju je doveo ovdje, na jedino mjesto na koje niti jednom drugom pacijentu nije dozvoljeno je, nemoguće. Ovaj spomen-muzej privatna je knjižnica Veritasovog višeg osoblja što znači da bolničari i sestre nemaju pristup. Je li moguće da on osjeća isto za nju? Stali su kod središnjeg zida, ispred realistično ozidane imitacije kamina iznad kojeg ukrašen teškim zlatnim okvirom visi portret mlađeg muškarca.

Ian Mayrick. – kaže Samuel.

Osnivač. – shvati India.

Da. Osnovao je Veritas 1911., imao je samo 36 godina. Genijalac. – kaže tonom koji odaje poštovanje – Doktorirao je u dvadesetoj.

Jedan od onih čuda od djece. – ona komentira.

Ali nažalost nije imao mnogo sreće sa svojim. Njegova kćer je imala šizofreniju.

Bed. – složi se India.

Ti bi trebala znati. Glumila si je. – Samuel pogleda prema njoj.

Neko vrijeme. – uzvrati pogled – Doveo si me ovdje da razgovaramo o tome?

Terenska terapija. – nasmiješi se koraknuvši iza nje da je polako zaobiđe.

U sve ove godine nisam za to čula. – zabavljena prati ga pogledom.

Dosadni psihijatri. – dobaci Samuel hodajući.

Istina. I ne tako lukavi. – bocne ga.

Pacijent je lukav, ja sam se prilagodio. – obrazloži mudro te predloži nastavak – Lukava teorija?

Molim te. – zaintrigira se India.

Prve godine tišine provela si studirajući ljude oko sebe. – govori Samuel hodajući s rukama iza leđa – Poremećaji, psihoze, duševne bolesti od početka do kraja. Utjelovila si ih kako bi postala jedna od njih. Da negdje pripadaš. Osjećala si se kao izbjeglica iz jednog svijeta i kao uljez u drugom, prvi svijet te iznevjerio no drugi prigrlio. Nisi znala tko si, stoga si mogla biti tko god si poželjela. Isprva svatko pomalo, a s vremenom si gradila sebe u konstanti koja ti najviše odgovara. To znači da je ona i dalje sklona promjenama, ali tako će uvijek i biti. Ti ne možeš i još važnije, ne želiš biti jedna osoba jer si svoje višestruke talente ličnosti utjelovila na jedinstven način varijabilnosti.

India skrene pogled s njega uokolo promatrajući prostor oko sebe – Svaka osoba u sebi sadrži desetak drugih. Jednu iskrenu, jednu pravednu, jednu zavidnu, pa lažnu, dobronamjernu, nesigurnu, sebičnu, darežljivu, zatim nadajuću, skeptičnu i rezerviranu. Ja svoje dobro poznajem i ne lažem si da ih nema. Dapače, ponosna sam što ih ne skrivam kao nekada. Bila sam licemjer. Sve sam druge krivila za svoj život, stvari koje su se dogodile. Možda su me drugi otjerali u pakao, ali ja sam tamo odlučila ostati.

Samuela naglo probode smjelost da si tako govori – Bila si uplašena.

Strah je vrag, a ja sam bila užasnuta. – prizna India.

Nije tvoja krivica.

Provela sam desetljeće iza zaključanih vrata da ne čujem tu rečenicu. – hoda po prostoriji – Sve one su mi se dogodile, prevrtila sam ih u glavi tisuće puta. Što bi ljudi rekli i mislili kad bi znali. Milion verzija. Znaš koje sam se najviše bojala? – okrene se prema Samuelu – Svoje. Ona što govori moj monolog. Izgubila sam ličnost pa sam potonula do dna da pronađem novu.

Shvaćam strah i sve što on može učiniti čovjeku, – kaže Samuel – ali gledajući tvoje snimke, zapise drugih liječnika…. Kako sve to stane u jednu osobu? Nije sve bila gluma, ali videći te sada, nije ni stvarnost. Neke stvari…

Prkose logici? – dovrši čitajući mu s lica – Zašto tako dugo? Kako, tako dugo? Zašto baš na taj način? To je problem, i dalje tražiš logiku u svijetu bez nje.

Ti nisi takav pacijent. – on će odlučno.

Bila sam. – pogled joj stane na velikom krovnom prozoru što pruža pogled na prekrasno nebesko plavetnilo – Ali sam se vratila.



To nije selidba u drugu zemlju, a onda ako ti se ne sviđa dođeš natrag kući.

Neke stvari nikada nećeš dovoljno razumijeti jer se nisu dogodile tebi. Nisi bio ja. – India sjedne na rub malenog ormarića uz kosi zid nasuprot Samuela – Postoji određena ljepota u osobi koju ne možeš razumijeti jer si tada primoran da ju samo osjećaš. – kaže pogledavši ga zaljubljenim očima, a zatim trepne i vrati ton – Razum. Svatko može izgubiti razum. Čak i svojevoljno. Bila sam ljuta i osjećala sam se iznevjereno pa sam se poigravala s njim. A onda se on poigrao samnom. Mislila sam da ga mogu kontrolirati. Ponašanje, rečenice, sve čime sam ih hranila, ali zatim me preuzelo. To je kao da si zatočen u malenoj staklenci na dnu oceana, znaš da si živ i gdje si, ali nemaš pojma kako izaći i nakon toga još ne poginuti. Nekad sam razmišljala samo o smrti. Kako bi lijepo bilo da me nema, da ne osjećam sve oko sebe. Ili Bog. Mrzila sam Ga, željela da je mrtav. One dane kad nisam željela da sam ja. Molila sam Ga da me ubije, a pošto nije, mrzila sam Ga još i više. Željela sam biti kriva. Morala sam biti. Zašto bi se inače sve te stvari dešavale meni? – nakratko spoji duge trepavice i potom ih otvori – Izgubila sam se.

Jesam li te ja pronašao? – stisne ga u grudima.

Ona pogleda prema njemu kao da ju je probolo – Previše je ponosa između. Nemoj to pitati.

Moram.

Što bi to značilo? Da si me izliječio?

Moram znati da je stvarno. Da sve što smo prošli ima istinsku vrijednost. Želim znati da je istinito…

I da sam vrijedna tvog povjerenja. Još uvijek se bojiš da ne lažem. – India ustane.

Ne.

Da. – ona mirno proturječi.

Ne. – kaže odlučno – Želim… ti pomoći. To znači da za mene tvoj oporavak nije naslov u novinama, niti pitanje ugleda, niti dobra naklada knjige. U ovo nisam uložio samo svoj rad nego i životna uvjerenja i ti si toga vrijedna, samo želim znati misliš li i ti isto.

Indii prostruji tijelom. Hoće li mu sada reći? Njegove riječi mogu se protumačiti na više načina, a je li jedan od njih upravo onaj na koji ona misli, ili onaj na koji želi misliti?

Da, mislim. – odustane – Obično ne skačem na doktore.

Samuel se nasmiješi – Da sam znao da te traperice toliko usrećuju nabavili bi ti ih prije.

India zamišljeno spusti pogled – Nije stvar u trapericama. Nego u činjenici da ih je netko donio za mene.

To je gotovo. – izbjegne moguću insinuaciju – Imati ćeš novi život.

Možda.

A Mirage? – on skrene temu – Nekad najbolja prijateljica, a gotovo uopće ne govoriš o njoj.

India u sebi udahne duboko i mirno – Uvijek sam mislila da će mi dječak ili muškarac slomiti srce. A to je učinila djevojka. Posljednja latica na tučku… – blago se prene – Jutro poslije požara ona i njena majka došle su u postaju. Pogled u njenim očima…kao da su me izboli stotinu puta. Nije bila sigurna. – kaže hladnog pogleda – To je lažan prijatelj. Onaj koji se pita.

Samuel zna da se tome više nema što nadodati. India čita ljude bolje nego itko koga poznaje. Mirage joj u tome nije ni blizu. Njena površna zapažanja i klasično ponašanje cijele obitelji i sam je posvjedočio. Sumnja najbolje prijateljice skrivena u pogledu Indii je jasna i velika kao javno izrečena kazna. Ona je tu izdaju vidjela i osjetila daleko intenzivnije nego je sama Mirage to mogla naslutiti. Prijateljstvo vrijedno zlata ipak nije bilo onakvo kakvim ga je India zamišljala. Znala je da su ona i Mirage drugačije, ali u njenom umu to nije bilo važno. Mirage je imala druge kvalitete kojima se ona divila i stoga ih je uvijek smatrala jednakima. No strašno se prevarila tog dana. Mirage je doista posumnjala i zatajila kao njena desna ruka, kao jedina osoba kojoj bi se India povjerila. Postoje neke stvari koje možeš reći samo prijatelju. Ispovijediti, zaplakati, povjeriti. Ona nije bila tu za nju. Ne tako. Godine ljubavi i privrženosti ugasile su se u sjajnim uplašenim očima koje su je iza stakla policijskog ureda pogledale kao stranca. Žamor je utihnuo, zvukovi oko nje zanijemili, samo to lice, gledalo je u nju prepuno osjećaja. A sasvim prazno onih koje India trebala.

Bok. – Nick pozdravi Indiu u parku.

Ej, što radiš? – upita ga vidjevši da želi sjesti do nje.

Šta? – on je zbunjeno pogleda.

Samo V.I.P. – našali se India.

A jel? A što je s njim? – Nick pokaže na Paula koji sjedi na klupi do njene.

Ja sam njen tjelohranitelj. – javi se Paul – Whitney dušo da li ga poznaješ?

India kratko uzdahne i umišljeno kaže – Nažalost.

Ma daj me nemoj zaj… – Nick ju pogleda.

Što to šuška? – India se odjednom okrene – Molim te idi provjeri da nije kakav manijak.

Paul se smjesta digne i popravi remen hlača – Ako je tu ja ću ga pronaći majku mu…

Gledajući kako Paul odlazi, Nick sjeda do Indie – Kakav luđak.

On živi u svijetu koji ti ne možeš razumijeti.

Onda se treba preseliti. – dobaci Nick.

Nikada ne budi ograničen. Nauči razumijeti ljude koji te okružuju.

Razumijeti? – posprdno će – Oni su nakaze.

Još uvijek ne hodamo, je li? – pogleda ga malo prijeko – Stojiš na jednom mjestu kao da su ti noge zabetonirane.

Jer mi se ne sviđa P.S.? – naruga se Paulovim incijalima.

Jer se ne sviđaš sam sebi. – analizira ga – Pripadaš primitivnošću zaraženoj masi onih koji hodaju po ovom svijetu ne voleći sve koji su drugačiji od njih.

Pa neka se sredi. – argumentira Nick – Ako je prije bio normalan može biti i sada.

Tu ga nema! – Paul dovikne Indii – Idem provjeriti okolicu! Napraviti ću rutu i vratim se za 10 minuta!

Nema problema! – ona mu odgovori i nastavi Nicku – Ne voliš ga jer te on oslabljuje. Podsjeća te na to kako život može različito tretirati ljude, a ti ne znaš zašto. Ne razumiješ ga pa je stoga nakaza, a to te smeta jer u tebi budi osjećaj bespomoćnosti. Ne možeš ga ispraviti. Resetirati čip u njegovoj glavi da radi pravilno. Da bude više kao ti.

Nick se ne osjeća dovoljno jakim da proturiječi. India mu uvijek presiječe put kamo god krene. Mislio je da su nakaze zabavne za ismijavanje i oponašanje, a sada mu je pokvarila gušt.

Nick nagne podlaktice na koljena i spusti pogled – Kako si ti izdržala okružena njima?

Znala sam samo za lijepo u životu i uvjerila sam se da sam i ja takva. Ali što sam ljepša bila izvana to sam ružnija bila iznutra. – kaže zavidno racionalno – Ako si ne dopustiš da vidiš život u cijelosti uvijek ćeš biti pola. Nečega. Nikada nećeš biti dovršen ako se bojiš pogledati drugu polovicu.– ona prošara pogledom po krajoliku – Ovo je bila moja.

Kasnije tog dana India je krenula do Samuelovog ureda, i popevši se na prvi kat začuje:

Ne brinite gospođo McKenzie, sjednite si vi sad ću ga ja potražiti! – začuje glas Samuelove tajnice dok se približila vratima ureda.

India prođe pored ureda i nastavi hodati dalje. Iza leđa začuje otvaranje i zatvaranje vrata, te zvuk potpetica što se brzo udaljavaju.

Gospođa McKenzie? – India prošapće u sebi vraćajući se do uredskih vrata – Po šta je ona došla? Rastavljeni su. A ona zadržala prezime. – ne mogavši izdržati, otvori vrata i uđe u prazno predsoblje te se približi vratima Samuelovog ureda – Lukava je. Sad kad mu je ime stalno u novinama dovukla se natrag po još, je li? Sponzoruša!

India približi uho Samuelovim vratima ne bi li čula štogod unutra. Pogled joj se zaustavi na otvorenoj torbici tajnice, gospođe Jody što stoji na drvenom stoliću pokraj radnog stola. Unutra vidi mobitel. Bez mnogo dvojbe zgrabi telefon i izađe van u hodnik.

Dobro je. – India provjeri hodnik – Svi su u uredima. A sada da vidimo broj… – u imeniku mobitela počne tražiti broj telefona privatne automatske sekretarice na Samuelovom stolu – Evo ga! – pritisne tipku sa zelenom slušalicom i par trenutaka kasnije javi se sekretarica u uredu, a ona prepotentnim glasom improvizira – Zdravo dragi Celine je. – te se opet okrene oko sebe provjeravajući da je netko ne čuje – Sjetila sam se da sam ostavila tangice u tvom autu. Sinoć si bio zločest, nestrpljivko. – nasmiješi se vragolasto – Zato su nam bolje lisice, znaš da usred svega zaboravim na njih, pa sam stalno bez gaćica. Oh, dostavljač je na vratima. Pripremila sam se za danas. Dat ću ti trag: liže se, a nije slatkiš. Sretna ti godišnjica dragi. Pusa, pusica.

India uđe u ured, vrati mobitel u torbicu prethodno izbrisavši popis poziva i stane pred vrata. Da vidimo na šta liči. Je li lijepa ili daj Bože ružna? Saznati će samo na jedan način. Pokuca na vrata i uđe.

Dobar dan. – mirno pozdravi India.

Oh, dobar dan. – zatečeno će visoka tamnokosa žena u ranim tridesetima – Vi ste India Jamieson.



Da. – ona razvuče – A vi ste?

Mm, Helen Levinson, prijašnja supruga doktora McKenziea. Gospođica, gospođa Jody je otišla po njega. – nasmiješi se – Bila je gospođica kad sam je posljednji puta vidjela.

Dobro, – pomisli India – znači prošlo je dvije godine. A šta sad onda hoćeš?

Pa, – naglas zatomljava nezadovoljni uzdah – onda neću smetati.

Jeste li imali dogovoreno s njim? – upita Helen – Žao mi je ako…

Zapravo, – bezobrazno si dopusti India – biste li pričekali trenutak u uredu gospođe Jody, došla sam po neke svoje crteže, a oni su, – pogleda je kao kakva čudakinja – osobni.



Helen prođu žmarci od Indiinog pogleda i želeći ublažiti nelagodu trenutka pomisli kako je najbolje da izađe – Naravno, biti ću vani. – kiselo se nasmiješi.

Čim je bivša ženica zatvorila vrata India pođe do automatske sekretarice, pritisne gumb za brisanje poruke, uzme nekoliko praznih papira sa printera, pričeka nekoliko trenutaka i izađe van ostavljajući silom nasmiješenu Helen što u blagom grču stišće ručku svoje torbice.

Vidim da ovo nije za tebe cvjetiću. – India zadovoljno pomisli skrećući na stepenište za drugi kat i potom se namršti – Sranje, lijepa je. I sisata. Tako znači, pada na sisate. Pa naravno, muško je. Ali kladim se da nije previše pametna. Pa dobro nije ni glupa ako ju je oženio, ali definitivno nije u mom rangu. Glavno da ima cice. – zaboli je – Nekima je to dovoljan nadomjestak za sve i svašta. Izgleda ne i njemu, zašto bi se inače razveli? Možeš ti imati desetku stara moja, nećeš ga smuljati natrag. Ja sam Helen Levinson… – posprdno ponavlja u sebi – Jaka stvar. Ti bi opet bila McKenzica, ali neće ići koka. A ne.

Cijeli je tjedan razmišljala o tome. Okretala se u krevetu satima bezuspješno pokušavajući zaspati. Vrtila je u glavi sliku lijepe Helen, smeđe kose skupljene u punđu kao udane dame iz pedesetih godina, u tamno zelenoj haljini do koljena i širokim remenom u struku kao da je upravo izišla iz kakvog otmjenog Bentlya sa osobnim vozačem. No ipak ju je najviše smetao broj njenog grudnjaka. Ne samo što je India oduvijek patila na tu vrstu oblina te još kao djevojčica jedva čekala razdoblje svog bujanja i to nikada nije doživjela, nego ju je u tom području pogodila ozbiljna bolest, a ova posljednja operacija nikako nije pomogla njenom samopouzdanju. Sada je još povrh svega toga susrela Samuelovu bivšu obdarenu od glave do pete. Grizla bi se ona i dalje da druge stvari nisu ublažile zavist pomiješanu sa uobičajenom ženskom taštinom prelivene samokritikom i servirane ispod vrućeg tuša Indiine i Verine kupaonice koja se maglila od pare uslijed jednosatnih preispitivanja vlastite pameti...

Samuel je Uskrs proveo kod sestre. Učeći od Indiinog samotnog puta odlučio je biti bliži s Norah i ne propustiti da ih razdvoje različite adrese i životni putevi kao neopravdani razlozi za kojima će žaliti nakon godina potrošenih na karijeru i jedne te iste nevažne isprike. Vera je također odlučila svoj Uskrs po prvi puta provesti u Veritasu. Zbog Indie. Zavoljela je njenu brutalnu iskrenost i otvorenost smatrajući je mnogo većom prednosti od lažne skromnosti i disciplinirane privrženosti njene obitelji, pa je u sebi pomislila kako bi ove godine voljela biti u društvu nekoga pokraj koga se ne osjeća kao višak kojeg posjednu na fotelju u dnevnom boravku i obrate joj se samo kad je upitaju želi li nešto pojesti ili popiti. Indiina prisutnost vratila je godine unatrag, njen um osvježio je pamćenje lijepih uspomena i dobio neočekivano mjesto na pedijastalu dugo uskraćivane slobode govora. Bez i najmanjeg osjećaja izoliranosti i nepoštovanja Vera je ugledala novi prizor na svijet bez predrasuda.

Također zbog Indie, Veritas je uživao dobar dio novinskih naslova u svojstvu pozitivnih kritika i preporuka što je popunilo njihove rezervacije do kraja godine. Doktor Boran protresao je mnogo ruku zadovoljno primajući čestitke kolega iz struke na promociji svoje knjige misleći kakva će tek burna reakcija nastati kada javnost sazna sve što je Samuel otkrio i postigao s Indiom. Ovo je još stara slava od tiskovne konferencije u ožujku. No također je pomislio kako sa time treba ići promišljeno i oprezno jer napredak tako javno eksponirane pacijentice može biti dvosjekli mač. Kad smo kod mačeva, dragi Nick proveo je blagdanske dane kod kuće provodeći vrijeme pred najdražom elektroničkom kutijom sa joystickom u rukama i novom igricom u kojoj je glavni lik veliki poklonik sveg oružja sa oštricom dužom od četrdeset centimetara. Još uvijek se nije preobratio na vjeru čitanja, ali svaki početak je težak. Zato je sa sobom u Veritas ponio stare Alan Ford stripove što je India popratila komentarom o neoriginalnosti pothvata, no bolje i to nego ništa. Smatrala je da bi bio loš potez da ga sada time napada kad za desetak dana ima prvu zajedničku terapiju sa svojim roditeljima, a nervoza se već diše u zraku.

Vraćajući se s ručka India u svojoj sobi zatekne sestru Liston kako otvara veliku kutiju na podu.

Što je to?

A tu si! – sestra Liston se okrene glasu iza leđa – Doktor McKenzie šalje ovo. Odjeća.

Odjeća?

Od njegove sestre. Prije poroda. Htjela ju je dati u Caritas, ali doktor se sjetio tebe i donio sa sobom poslije Uskrsa. Rekao je da možeš uzeti što god želiš. Prije je bila otprilike žgoljavica kao ti. – odmjeri je.

Znajući da je zbog osporavanja oporuke India i dalje bez zakonskog žiro računa, a Veritas se neće složiti obnoviti joj garderobu svake sezone, Samuel se dosjetio kako da joj pomogne oko toga. Vidio je kako lista časopise u parku, a pošto zna da mrzi trač revije posumnjao je da gleda slike promatrajući što žene vani nose. Možda se osjeća uskraćenom novih i modernih stvari više nego što pokazuje. Odjeća njegove sestre nije posljednji krik mode, ali onaj je tip koji nikada ne zastarijeva.

Odlično je sačuvana, neki komadi nisu ni nošeni, a ima i dobrih marki. Moja mala škrinjica blaga. – govorila mu je Norah s tužnim uzdahom kad se rastajala od nje.

Ali sada je njen sadržaj na nekome drugom i izgleda prilično dobro.

U redu India, zabavi se. – sestra Liston odlazi iz sobe nakon što je znatiželjno pronjuškala što ima u kutiji – A evo i doktora. – opazi Samuela na početku hodnika – Zbogom.

India brzo obuče majcu što ju drži u ruci, zakopča traperice i popravi frizuru. Izađe kroz vrata i spazivši Samuela nasmiješi se, potrči do njega i skoči mu objema rukama oko vrata, a nogama oko struka. Samuel se zgrči.

Kriste! – on je u šoku obujmi rukama oko struka da održi ravnotežu.

Hvala! – India kaže sa smiješkom i naglo siđe s njega – Vidi, traperice! Nisam nosila traperice godinama! – okrene mu stražnjicu – I vidi mi guzicu, super je zar ne? Dođi! – primi ga za zglob ruke i povuče za sobom u sobu.

Samuel ne zna što bi rekao. Nikad prije nije je vidio ovakvu. Očigledno je u stanju euforije koju nitko ne može prekinuti. Uđu u sobu i Samuel pozdravi Veru.

Super je! – India pokaže rukom na odjeću što ju je raširila po krevetu – Tvoja sestra ima ukusa. Sviđa mi se.

Drago mi je. – on odgovori osjećajući nagli rast temperature u glavi pitajući se u isto vrijeme je li netko vidio vidio taj skok na hodniku.

Ej, i vidi ovo. – skrene mu pažnju na natpis ispisan na majci koju nosi, kaže:

I AM
A FIGHTER FOR
THE RIGHT TO COEGZIST,
IT IS REASON WHAT MAKES
ME DIFFERENT FROM
A CRAZY BEAST!

Samuel se nasmiješi – To je dobila na protestu za ljudska prava u Washingtonu, ne znam točno koja je bila prigoda. Bila je na mnogo njih.

India preklopi majcu skvrčivši je po dužini tako da kaže:

I AM
A CRAZY BEAST!

Ona se počne smijati, a Vera stavi ruku preko nasmijanih usta ispustivši vriskav zvuk.

Samuel se također nasmije, ali dobeći pogled na Indiine trbušnjake osjeti se nelagodno i na brzinu se ispriča – Dame, uživajte! – kaže sa smješkom.

Čim je izašao India ugura svoj mp3 u stražnji džep uskih izlizanih traperica, stavi jednu slušalicu u uho, povuče Veru na svoj krevet i njoj namjesti drugu.

Ajmo čagat Vera! – vikne uslijed glasne glazbe i počne plesati po krevetu.

Dok je odlazio, Samuel začuje Indiu kroz zatvorena vrata kako pjeva uz stihove pjesme:

“Sviraj moju jebenu pjesmu! Voo!”

On zastane, okrene se prema sobi i odmahne glavom misleći – To je već India. Sva sreća da su svi u dnevnom.

Totalno sam naivna osoba. To sam shvatila danas. Odnosno, znam ja to negdje u svojoj glavi, ali tu informaciju premještam kao knjigu posuđenu iz knjižnice koju nikako da pročitam, a s vremena na vrijeme mi zasmeta na stolu, pa je odložim na noćni ormarić, onda odnesem u kuhinju i tako naizmjenice. Znam da je tu, i zna da je jednom moram pročitati, ali mi se ni danas neda. A opet, trebam je. I ne želim je još vratiti. Jer ju zaista moram pročitati.

Govori o svijetu kojem ne treba vjerovati, o njegovim podlostima i zlobama, o licemjerju i plitkim strastima. I kaže da ja u njemu živim. Da sam jedan od robova koji pokreču kotač u smjeru njegove vrtnje. Ponekad lijevo, a ponekad desno, ovisno o volji gospodara. Kada bič opeče kožu porezavši je na još jednom mjestu kojeg ću zvati ožiljak, ja se okrenem i iznova radim isto. Guram. Željeznu hladnu osovinu kojom curi moj znoj i moja krv, uprljanu i tuđima, ali toliko izmješanima da nitko od nas ne zna čija je kap njegova i to nije ni važno, jer mi smo jedno. Jedno nevažno. Jedno veliko nevažno. Nemamo lica, samo naličje. A ono je izbljedjelo, pohabano, staro i otrcano. Kao kožno sjedalo u kinu, gdje uvijek gledaš jedno te istu projekciju. Samo to i puštaju, a ti se svjedeno vraćaš. Jer se nadaš. Da će jednom biti neka drugačija. Nova. Pa makar i stara. Samo ne ona ista.

Ne sjećam se. Trenutka kad sam na to pristala. Mislim da sam ga pogurnula. Kao stranca koji je previše popio pa mi dodijava. Zapravo, mislim da sam ga odgurnula grubo, čak svom silinom, i rekla mu da me ostavi na miru. Tom osjećaju koji me uvijek upozorava kad naslućujem da nešto nije u redu. Ponijela sam se prema njemu kao prema ološu. A on me htio zaštititi. On samo mene služi i želi me odvojiti. Od osjećaja koje nužno gajim prema onima koji ih ne zaslužuju. On me vuče na drugu stranu i šapuće mi da ih se klonim, a ja, uzalud žedna vode s izvora, pijem otrov s drugima i smješkam se njihovim banalnostima. Glumim Evu Gradner u filmovima. Damski se postavljam prema nepoštenima i krivima, nastojim proniknuti u njih. Tražim crte ljudskosti u zvijerima. Ipak, ne pomaže. Ni moja pojava, ni njena odgojem učena elokvencija, ni pogled ispod obrva, ni šutnja ukusa podstavljenog u mojim jezičnim pipcima. Osjećam samo gorčinu. Njihovog zraka, i kako me truju. Svojom prisutnošću i riječima. Žele mi reći da su bolji od mene, sva krivica je uostalom moja. Što sam zapravo očekivala? A zatim se ograđuju, posljednje riječi odnosi umjetna pristojnost oplođena manirima kloniranih od boljih pojedinaca. Kakvi oni ne mogu biti sami, ali se zato mogu pretvarati.

Kako prolaze godine mog života, uviđam da moja iskustva o prijateljstavima obavija istospolna funkcija mjere i namjera. Moja je prva. Nedolična je. Previsoka. Njihova je druga. Korist. Prijevara.

Lijepa sam i glupa. Zadržati ću ljepotu, i naučiti se pameti. A oni će zauvijek ostati ružni.

Iznutra.

Valentinovo je, ali moja valentinovska polovica radi pa sam sama kod kuće. I ludo se zabavljam! Evo lijepo sam se obukla, napravila frizuru i namirisala. Kako je vama? Hajde, kad ste tu, zaplešimo...

Ispalo je naivno. – Samuel nevoljko objašnjava Indii u svom uredu nekoliko dana kasnije – Nitko ne želi uzeti ovaj slučaj.

Nitko ne vjeruje. – komentira nimalo iznenađena.

Ja vjerujem. – on kaže iskreno.

To je jedan.

Dvoje. – pogleda je ravno u oči – Rekao sam ti da nisi sama u ovome.

Indii zatuče srce, ali ne promjeni izraz lica – Znači sad smo dvoje gubitnika?

Mora postojati netko.

Nitko. – ona će odlučno – Čak i tvoji kolege sumnjaju. Nisi to trebao dovesti tako daleko. Neke stvari je bolje ostaviti kakve jesu. Tako će učiniti manje štete.

Ne. – Samuel odmahne glavom – A što je s pravdom? Tebi, Tasconnima? Pobili su tvoju obitelj.

Ti si moja obitelj. – umalo joj pređe preko usana.

Prihvaćanje stvari prvi je korak prema samozacijeljenju. – glasom racionalnosti India brzo pogurne nepoznati osjećaj – Iako izlizano, istinito je. Pusti mrtve da budu mrtvi.

A što s tobom? – pogleda je.

Nikada nije odgovorila na to pitanje. Ono će ga mučiti tjednima i mjesecima kasnije. A što s njom? Istina je konačno dočekala svoj red, zabljesnula na pozornici, ali sada u publici više nema nikoga da zaplješće. Mrtva tišina. Što će se dogoditi sa djetetom koje je usred noći ukradeno iz svog krevetića, čiji su biološki roditelji doista planski uspavani i ostavljeni da izgore, sa djevojkom koja je o svojem porijeklu saznala iz usta žene čijem je ubojstvu netom poslije i posvjedočila, i koja je drhtećim rukama spremila kovčeg da pobjegne iz lažnog života - zastala nijema pred požarom koji se stvarno odvijao pred njenim očima kao i onaj kojeg je pročitala u članku s interneta? Sudbina je odsvirala posmrtni marš za Jamiesonove vrativši im na najironičniji način. Njih dvoje pretvorili su se u prah isto kao i životi koje su bespravno uzeli pokušavši zacijeliti vlastiti gubitak nečijim tuđim, nemajući pojma da će dijete što su ga privili u naručje, jednoga dana sve to platiti. Što sada sa djetetom koje je bilo prisiljeno odrasti između žigosanih plahti bolnica i sanatorija? Kakva sudbina za malenu Siennu Tasconn. Ili gore, kakva budućnost za Indiu Jamieson?

Ona je i dalje mikroskopski promatrala svoj ožiljak od operacije mireći se sa činjenicom da ni ovo vjerojatno nije posljednji put da je završila pod nožem. Misleći kako zbog toga neće doživjeti Verinu dob pitala se trati li vrijeme glumeći prijateljstvo sa Samuelom.

Tolike godine otišle u nepovrat. – misli gledajući se u zrcalu – Jesu li one moja sramota ako nisu provedene kako društvo zahtijeva? Računaju li se misli koje sam odvojila od svojih djela dok sam izgovarala jedno, a željela drugo? Ne. Naravno da ne. Samo jedan život ti je dan, a ovo je tvoj India. Tko sad pita jesi li ga takvog željela. Ne budi kukavica, digni glavu – hrabro podigne bradu i zaklopi suzne oči – jedinstvena si.

To je jedna stvar koju si uvijek govori kada ju obavije sumnja i strah od vanjskog svijeta, od njihovih predrasuda, oštrih riječi i mrkih pogleda što će ih se uvijek sjećati, udaraca zadanih od poznatih i nepoznatih šaka što su je ponižavale bacajući je na pod istom silinom kolika je i njihova vlastita zabluda. No stvari idu na bolje. Ponekad nije važno da te svi vide kakav si, dovoljan je samo jedan par očiju koji te gleda kao nijedan drugi.

Miluj me, molim te. – misli na Samuela – Trebam te danas. Poljubio si me dok nitko nije gledao. Osjetila sam tvoje usne čudesno poput spasa. Tvoje tople ruke okružile su me dok si me privinuo uz sebe. – i prene se – Mrzim Te! Tjeraš me da zamišljam te stvari, da sanjam o njima. Ne mrzim Te, oprosti. – naglo se smiri – Ali luda sam od svega ovoga. Pokloni mi knjigu sa mojom pjesmom...je li to Tvoj znak?

Vjera. Pitaj svaku drugu osobu na cesti vjeruje li. Da? Kažu li to jer su ih tako učili ili to zaista misle? Pravu vjeru ne poznaju oni koji je nisu osjetili kako ih slama, iz njih crpi sav život, razdire um, svađa ih sa svijetom i samima sobom u nedoumici postojanja dokaza za njenu prisutnost kao opravdanje klanjanja nevidljivom. Dakle nepostojećem? India se isto pitala svakog dana svog postojećeg života pokušavajući pronaći odgovor. Tragala je najmračnijim hodnicima svoje duše i otkrila da u njima žive mnogi koje nikada nije upoznala. A svi su dio nje. Kako je to moguće? Da u istom tijelu žive skeptici i optimisti, predaja i izdržljivost. Naizgled se lakše predati, odustati, ne nadati se, ne željeti i na kraju, ne patiti. Laž. Svi pate. I oni koji se bore sa divovima sumnji i oni koji istome okreću leđa. India je probala oboje. I odlučila se. Kad je shvatila da je njena vjera, njen duh. Kao stara ili nova, India se nikada nije predavala. Uvidjela je da su je zavarali samo vlastiti strahovi. Cijelo je vrijeme bila jaka. Preživjela je. Njen um je htio umrijeti mnogo puta, ali njen duh nije. Sačinjen je od najjače, najljepše, najsvetije postojbine koju čovjek posjeduje. Boga. Mi posjedujemo njega koliko i on nas, ali toga nismo svjesni. Da je čovjek samo kostur presvučen skupom stanica, tkiva, organa i živaca, bili bismo tupe hodajuće kopije jedni drugih. Da li to svatko od nas osjeća u sebi, samo što su neki magistrirali ignoriranje, a drugi slušanje? Oni koji su iskusili vjeru, u svojim su srcima otvorili mjesta za još. Možda jer ih nije strah istine koja ih čeka na kraju puta kojim ne žele hodati u cipelama. Već bosi. Kako bi osjetili po čemu gaze.

India i Samuel izgleda dobar su tim. Na jednoj njihovoj terapiji Nick je dobio čast biti glavna tema i oboje su se složili da mu ne bi škodilo malo više medicinskog znanja o vlastitom stanju. Pošto je India njegova glavna preokupacija bilo bi izvrsno kad bi iskoristila svoj utjecaj da mu na trenutak glavu okrenu od playstationa i usmjere prema 3D slici koja prikazuje njegov mozak. I rupe u njemu. A to nije lak zadatak. Nick mrzi čitati bez obzira o kojem se formatu govori. On je poklonik krilatice da slika govori tisuću riječi. Kad je to rekao Indii mislio je da je strašno pametan što se dosjetio još jedne zgodne isprike za svoju smrtnu nezainteresiranost prema pisanoj riječi. India je s druge strane pomislila na muhomlat. I kako pomoću njega pritišće Nickovu glavu na staklo.

Zato je stala i razmišljala pred ovim problemom. Kako na jednom mjestu obuhvatiti sve što on treba znati, a da ne pretražuje desetke adresa, kako izbjeći stručnu terminologiju koju neće razumijeti, a da sve to opet zvuči dobro i sadrži važne informacije koje će ga prodrmati. Smislila je. I napisala. Cijeli je petak navečer u krevetu pisala taj sastavak. Svjesna svoje volje da pomogne drugome osjećala se neobično. Ono što je trebalo biti samo povremena straža pretvorila se u brigu. Ali ona ne brine o drugima, neka se brinu sami o sebi. A opet, sada za njega dobrovoljno piše, pa nitko je ne tjera. Ali dugo nije pisala. Dobar je to osjećaj, staviti svoje misli na papir. A o ovome, to nije lako. Pisati o psihijatriji s objektivnog gledišta za nju je kao da si je okovao lancima, a zatim rekao da potrči. Ona ima toliko za reći, prikazati, ma vikati i vrištati, ali ne smije, ne može. Ovo nije njezina priča. Sada mora spriječiti nečiju tuđu da preživi, ova mora umrijeti, a druga se roditi. Na nekom drugom mjestu, ne bolničkom krevetu. Zato je sada važno istjerati to do kraja. Onaj tko stane na pola puta i krene natrag je kukavica. India sigurno nije, a za Nicka ćemo vidjeti.

Sve je bilo pogrešno, od samog početka. – u četvrtak Samuel objašnjava svojim kolegama – Krivnja. Počelo je šokom posvjedočenog ubojstva njene bake počinjenog od strane idealiziranih roditelja i krivnjom zbog nepoduzimanja ničega. Nakon saznanja o smrti Tasconnovih u Indiji upravo kada je ona tobože rođena, nije joj trebalo dugo da zbroji dva i dva sa sumnjom o posvojenju. Odbijala je pomoć bake Jamieson misleći da je i ona umješana u to, te se odvojila odnosno sakrila od nje i ostatka svijeta.

U sistemu koji je podbacio. – doda David.

Da. Godinama je govorila istinu, ali nitko nije obraćao dovoljno pažnje da je razlikuje od svega ostalog. Tko je tim ljudima dao diplomu medicine? – Samuel će kritički.

Nitko od prisutnih ne želi komentirati. I sami znaju da nijedan od njih ne bi imao toliko strpljenja da se simultano sa profesionalnim kodom predanosti i nemjerljivom upornosti posveti jednom pacijentu. Koji uzima vremena za deset.

A sada – doktor Boran zaključuje – imamo tri moguća ubojstva i jednu otmicu djeteta.

I podmetanje mrtvorođenčeta. Odvratno. – komentira Vivian – Ali jedno mi nije jasno. Zašto su je nazvali upravo po zemlji u kojoj su počinili takav zločin? Zar nije smisao svega zataškati i pobjeći? Ovako su imali stalni podsjetnik na to svaki puta kada bi je dozvali.

Razmišljao sam o tome. – kaže Samuel – Kršćani. Po pričanjima ljudi koji su ih poznavali i njihovim djelima u Tallahasseeu, i Rebecca i Lenard su bili široke ruke. Kad god se trebalo nekome pomoći, u nešto investirati, sponzorirati, organizirati dobrotvorne priredbe, oni su bili tu. Sudeći po onome što su učinili Tasconnima bilo bi ih najlakše okarakterizirati kao zle ubojice, ali nije tako jednostavno. Htjeli su dijete više od ičega. Za to su ubili. I znali su da je to pogrešno. Mislim da su Indiu ujedno smatrali i nagradom i kaznom.

Misliš namjerno su je tako nazvali da se na neki način iskupe? – upadne doktor Boran zainteresiran ovom tezom – Da svojim životnim usmjerenjima i trudom poslije otkupe zločin u Božjim očima?

Peta Božja zapovijed. Ne ubij. – nastavi Samuel – Za katolike nema raja ako ubiju. No živjeti bez nade je nemoguće. Svojom privrženošću Indii i funkcioniranjem kao savršena sretna obitelj pokušali su stvoriti novu budućnost.

I jesu. – ironično kaže Vivian – Oni su za to izgorjeli, a ona završila na psihijatriji.

Hoće li ovo imati pravnu vrijednost? – upita David.

Naravno. – Samuel će odlučno – Razgovarati ću sa njenim odvjetnikom, pravne osobe moraju biti kontaktirane. Tasconne treba ekshumirati da se dokaže ubojstvo. Činjenica da su pronađeni u svojim krevetima nameće veliku mogućnost da je Rebecca iskoristila svoje medicinsko znanje da ih nečime uspava. Nestanak struje za vikend iskoristili su kao dobar paravan za nesreću.

Da, ljudi bi se probudili, potrčali van… – zamišljeno će doktor Boran.

I treba dokazati njihovo srodstvo s Indiom kao i srodstvo mrtvog djeteta sa Jamiesonovima. – David se nadoveže na Samuela.

Sve to na račun Indiine priče Sam? – Vivian upita skeptično.

To pitanje nije čuo samo jednom. Štoviše, ono je otvaralo zasebne rasprave, neke u njegovom društvu, mnoge izvan. Neporecivo je da mnoge stvari imaju smisla, ali sve to skupa dokazati golema je odgovornost i još veća nevjerojatnost. Jer kad čovjek malo razmisli, nije li pretjerana ta priča o Tasconnima i zamjeni djece, poludjelim roditeljima što bez dvoumljenja ubijaju na, ni više ni manje, nego dva kontinenta i Indiinoj fatalnoj sudbini u sablaznoj priči nevinosti okaljane rukama što su njihale kolijevku? Laže li India još jednom lako, spretno i bez grižnje savjesti uklapajući se u cijelu priču baš kako joj odgovara za put van?

“Tinejdžeri zovu upomoć. Ubijamo li djecu?

U sjedinjenim državama nastala je epidemija mentalnih bolesti. Čini se da su se granice ovih bolesti proširile jer danas 20% amerikanaca čine psihijatrijsku klijentelu. U davnoj 1903. jedan na svakih 500 ljudi u SAD-u je bio hospitaliziran zbog menatalne bolesti, a danas jedan od 50 ljudi smatra se menatalno bolesnim. To znači da svakoga dana 410 ljudi u Americi biva proglašeno mentalno nestabilnima. A kako se to odnosi na našu djecu?

Sramežljivost i tjeskoba više se ne toleriraju, etiketiraju se kao mentalni poremećaji to jest, kao socijalni poremećaj anksioznosti i kao takav zahtijeva antidepresive. Suprotni slučajevi tinejdžera koji su pak glasni, provokativni i ne prate na nastavi više se ne zovu nestašnima, oni imaju poremećaj pažnje i hiperaktivnosti (ADHD). Zašto? Pa što rade farmaceutske kompanije kada žele proširiti tržište za svoje proizvode? Dječje tržište neistražen je rudnik zlata. Roditelji i staratelji rade, moderni tempo života se ubrzava, a okolina njihove djece još brže srozava kriterije normalne adolescencije. Kada se obitelj navečer okupi oko stola umorni roditelji žele da njihova djeca tiho i uredno sjede na stolicama, ne da donose probleme i loše vladanje koje su pokupili na ulici, ili bolje, od televizora iz dnevne sobe. I ono što se događa jest, da se u žudnji za pažnjom, neshvaćena djeca otuđuju od svoje obitelji i naravno zastrane, a roditelji traže rješenja u liječničkim ordinacijama. Diplomirani Samarićanin tada prepozna još jedan slučaj defektivnog uma i stavi ga na lijekove na koje se srednjoškolci obično stavljaju, antidepresive ili stimulanse.

Antidepresivi poput Paxila, Zolofta, Prozaca i Zyprexe trebali bi biti čudesni lijekovi ali opet, nekim čudom završili su na listi FDA Medwatcha kao lijekovi na koje se njihovi korisnici najviše žale. S druge strane, stimulansi poput Ritalina smiruju oboljelog pritom uzrokujući smanjenje kreativnosti uz također pokoju maniju ili psihozu, a ukoliko nemate sreće i oštećenje mozga jer je sličan kokainu i amfetaminima. Oni kod djece imaju protuučinak, otupi im osjećaje i umiri pokrete dajući osjećaj zatočeništva u vlastitom tijelu, počinju gubiti vezu sa sobom.

Laži i neznanje vladaju vjerovanjima miliona potrošača. Roditelji ne znaju da lijekovi njihove djece utječu na kemijske procese u mozgu tako da mogu prouzročiti maničnu ili psihotičnu epizodu koja u stvarnosti ne prestaje dolaskom na hitnu pomoć nego tamo tek počinje. Dakle dežurni liječnik nad pacijentom mora postaviti dijagnozu, a ona zvuči: “Bipolarni poremećaj” i mora mu se dati antipsihotik. Tada nastaju ozbiljni problemi. Tinejdžer će primiti sasvim novi, teži lijek za poremećaj koji je uzrokovao prvi lijek. Roditelji, škola, liječnik i društvo pokušali su ga obuzdati, a zapravo su, neki svjesno a neki nesvjesno, poslali još jednog školarca na put prema ovisnosti koji ga može koštati i više od toga, njegovog života. U svibnju 2006. i sama FDA je priznala da Paxil ima znatni statistički porast postotka samoubojstava u depresivnih odraslih ljudi kako je izmjereno u kontroliranim kliničkim ispitivanjima. Mora li doći do toga?

Tinejdžeri bivaju orobljeni za svoju mladost. Uskraćuje im se pravo da odrastaju kako smo i svi mi; da budu lijeni, da preglasno slušaju užasnu glazbu, da imaju kriminalno loše frizure, da prosvjeduju za svoja uvjerenja, nose vrečastu odjeću, da se predomisle o životnim pitanjima dva puta tjedno, rade pogreške, govore smješne laži, hodaju s krivim ljudima i priliku da se svega toga sjećaju sa fotografije svoje srednjoškolske promocije.

Nepoštenje u medicinskoj literaturi i profesiji nije rijetka. Čitajte, učite i educirajte se. Lijekovi su opasno oruđe za one koji probleme svoje djece žele riješiti tjerajući ih da ih popiju s vodom.”

Sienna Aijio m.d.


Nick se osjeti kao upucan. U tom je članku prepoznao jedinu osobu koju nije htio. Zatvori site i ostane sjediti na stolici kao kip. Sledi se od pomisli da je statistika u nečijem izvještaju.

Nisi poseban niti važan Nick. – tužno pomisli u sebi – Samo si zbrojena decimala na nečijoj godišnjoj zaradi. Kakvo sranje. Šta su me pustili ovdje? Zašto? Žele me se riješiti. Koje sranje! Nek se jebu. – naljuti se – Bijeda.

Ostatak dana proveo je u tišini. Ne želi o tome govoriti s Indiom, osjeća se poniženim. A i što da joj kaže, pročitala je i sama, sigurno misli da je luzer. Danas mu je najgori dan u životu. Raspoloženje mu se tako srozalo da nije ni večerao, pojavio se u restoranu reda radi, a zatim otišao u svoju sobu i igrao igrice, cijelo vrijeme razmišljajući o svom životu i roditeljima.

Kao da nije dovoljno to što su me ugurali u Veritas kao višak s kojim ne znaju izaći na kraj, ovi tu me truju i još k tome mi se India zbog svega smije iza leđa. – Nick misli u sebi.

Tko je sada faca? Ono vrijeme kada je mislio da je fora izbjegavati nastavu i družiti se sa zloglasnim slučajem prošlo je u nekoliko minuta prisjelog mu štiva. Kome će spjevati nevažne balade o svojem mizernom iskustvu sa dna društva? Više nije zabavno biti glavna tinejdžerska preokupacija osoblja slavnog Veritasa kad oni svi zapravo misle da si još jedan izgubljeni klinac u nizu, “mačić predan na recepciju”, nečija dnevna smjena s koje jedva čeka ići kući jer si mu stalan podsjetnik koliko je sretniji što nema dijete popu tebe. A ti, ti odjednom shvatiš da si ono što se nekad događalo drugima, glasina o kojoj si slušao o drugoj djeci, jer sada si i sam nečija tuđa glasina o kojoj potiho šuškaju na partyima kad netko upita za, ali ubrzo te zaborave i nastave dalje s važnijim temama. Sebi si senzacija, drugima tek tužna priča.


Samuel je u uredu spremio svoju aktovku, sako odijela prebacio preko ruke i krenuo van. Na stepeništu je sreo novu bolničarku koja ga je zamolila za pomoć. Stariji pacijent kojeg njeguje osjeća mučninu i tvrdi da je to posljedica večere te je sada u restoranu gdje se žali osoblju koje posprema već zatvorenu kuhinju. Samuel i sestra stigli su baš na vrijeme za pacijentov govor o sudskoj tužbi zbog kobasica. Ubrzo je stigla i glavna sestra Liston koja se odmah ispričala Samuelu, prekorila mladu sestru zbog tog postupka i počela smirivati gospodina Novaskya koji čini se, ima naviku prigovara oko svega, od uzorka prozorskih zavjesa u sobi do boje toaletnog papira u kupaonici. Samuel pozdravi prisutne i krene nazad. Prolazeći pokraj terasnih vrata vani u polusjeni mraka opazi nešto bijelo.

U svojoj dugoj bijeloj vesti India sjedi na stepenicama terase. Kiša se osušila, tek je pokoja lokva ovdje ili ondje. Mirna, tiha ljepota predala se prohladno svježem zraku Veritasova raja. Večer želi provesti sama, nije od volje da sluša Verine životne priče. Ima vlastitu za promisliti.

Bok. – čuje glas iza leđa kao želju što se ostvarila.

Zatečeno se okrene – Bok. Otkud ti ovdje?

Rješavam kuhinjske probleme. – Samuel pokaže glavom prema restoranu.

Provodiš vrijeme s malim ljudima. – našali se.

Ti?

Bistrim glavu? – kaže India upitnim tonom misleći pritom na to kako to obično kažu u filmovima.

Oboje se nasmiješe.

Samuel pogleda na hladne pločice – Ne bi trebala sjediti ovdje.

Džemper je debeo. – obrani India iznutra hvaleći njegovu brigu.

I još deblja volja. – kaže on, i ne želeći narušiti melankoliju trenutka polako se okreće natrag – Ostaviti ću te njoj.

Caroline. – iznenada izusti India, ne želeći da Samuel ode i zatvori oči prolazeći prstima preko madeža ispod desne obrve, prisjećajući se dodira strankinje – Tako me nazvala. Pred kućom. Stajala je na pločniku. Došla do mene i tako me nazvala. Njene oči – pogleda pred sebe – pogledale su me kao da vide nekoga drugog u mome licu. Nekoga poznatog.

Tvoja prava baka? – njegovo srce zakuca brže.

Dodirnula me po licu. – ispred očiju joj bljesne njen lik – Rekla je: “Baš kao tvoja majka.”, nisam razumjela. Snažno me zagrlila. Rekla sam joj da ode i otrčala u dvorište. Mislila sam da je luda.

Tvoji roditelji su se uzrujali. – nastavi Samuel približivši joj se.

Vikali su na mene zašto nisam zvala policiju. Zbog stare senilne žene? – ironično će – Popodne sam otišla do susjede iz razreda. Oko šest i trideset svratila sam kući samo po cd, da nešto slušamo. Bio je u mojoj sobi, na zidnoj klupici pod prozorom koji gleda u dvorište, na sjenicu. Bili su tamo. Vratila se.

Upoznali su se.

Raspravljali su nešto. Dizali ruke – India zastane na trenutak – ….a onda je Rebecca uzela jastuk i pritisnula joj na lice…. – bolno se prisjeti prizora koji je slomio njenu vjeru u život – Moj jastučić. – pokuša otupiti sjećanje – Uvijek sam inzistirala na njima. Nekad sam tamo učila pa sam od sjenice napravila vlastitu oazu usred dvorišta…. Nisu je pustili, – vrati se – dok nije bilo gotovo. Predamnom. – oči joj zastakle – Ubili su tu ženu bez imalo grižnje savjesti. Moji idoli. Čudovišta. – poteku joj suze.

Vidjela si kako je ubijaju? – Samuela zaprepasti – Kako si saznala tko je? – sjedne na stepenicu do nje.

Kupila sam sve novine sljedeći dan. – ona obriše lice – Strana šesnaest, mali članak u donjem desnom kutu. Ostavili su je na klupi na autobusnoj stanici. “Starica umrla prirodnom smrću, traže se prijatelji ili rodbina koja ju je poznavala”. – citira naslov – Ironija. Pisalo je njeno ime i prezime, bila je iz Virginije.

Tako mi je žao. – dotakne joj rame – Znaš li kako te našla?

Moja slika u svim novinama nakon onog natjecanja iz pjevanja. Prokletog natjecanja. – India pogne glavu.

Tako je počelo. A Loewe? Sredstvo do cilja. Nije ti u prirodi da se ponavljaš dvaput. – usudi se Samuel.

Nisam mogla naći sama ono što sam tražila. – kaže s krivnjom – Bio je dobar na komjuterima. Pitala sam ga da mi nađe sve pod tim prezimenom. On je htio spoj.

Te večeri?

Da. – India ponovo obriše lice – Spremila sam torbu jer nisam željela živjeti s lažima, ubojicama. Išla bih bilo kuda. Ostavila sam ključ u kući i iskrala se van. On je donio papire. Tasconni u Indiji kad i mi…. Obitelj od troje umire kad odlazimo, ženino ime je Caroline, a onda Beatrice Tasconn petnaest godina kasnije biva ubivena u mojoj sjenici… – glas joj zadrhti.

Jučer sam saznao da su Rebecca i Lenard imali dijete, – Samuel počne polako – ali je umrlo tijekom poroda u Indiji. Tasconni su bili njihovi kućni prijatelji. Oni su isto imali kćer. Nakon takvog gubitka bilo im je previše bolno gledati par koji je imao više sreće. – zaključi.

India opusti grč u tijelu – I Sienna Tasconn postala je India Jamieson.

Samuel se zagleda u njeno lice navlaženo suzama i pomisli kako je lijepa te bi je najradije zagrlio i utješio, ali se i ovaj puta savlada misleći što bi ona o tome mislila i što sada najviše treba, psihijatra – Svoje su mrtvo dijete potom podmetnuli u požar umjesto tebe. – tiho udahne – Toliko si toga nosila u sebi sve ove godine. Istine, sumnje, boli.

Gledali su u mene. – pogleda u njegove oči – Nisam mogla govoriti, mislila sam da će shvatiti, ali nitko nije. Svi su samo gledali u mene.

Ostali su sjediti još neko vrijeme. Samuel ju je prijateljski pomilovao po leđima i obećao joj da će dokazati njenu nevinost. Neće je napustiti kao svi drugi prije njega. Osjetila je to. Treba njegovu prisutnost. I njegovu pomoć, sada više nego ikada. Nikada nije bila toliko iskrena i toliko ranjiva, a pokraj njega se ipak i dalje osjeća snažnom, nimalo oslabljelom. Tako je suđeno s njom. Ne ispitivati, navaljivati i pritiskivati, ona će to sama učiniti kada dođe vrijeme. Čekalo je u njenoj duši jedno dugo desetljeće, zaraslo je preko srca i sakrilo ranu čineći nemogućim da itko vidi koliko je ona zapravo duboka. Zastrašujuće su te dubine ljudske duše koje mi svi skrivamo malim ili velikim pakiranjima nikome odanih tajni. To je jedino mjesto istinskog povjerenja u koje skladištimo naše strahove i boli. Koliko onda mora biti zastrašujuće kad ih predaš u nečiju tuđu dušu da je čuva? Ili, koliko je povjerenje? Samuel tek sada shvaća koliko je Indiino. Njene riječi su mu pokazale svojevoljan put kojim je odlučila kročiti. No vodi li on na kraju do, ili od njega?

G.o., G.O. g.O. kako god želite: godišnji odmor!

Da, da, dragi moji došao je i taj tjedan, kucnuo čas, pukle munje, odzvonilo zvonce i ovo janje je slobodno. nakon mukotrpnog razdoblja u posljednjih 7 mjeseci i 3 tjedna, konačno i ja pošla na godišnji. Istina, netom prije otkaznog roka, ali baš mi dobro dođe. Nakon ovoga, radim još dva tjedna i adio. Good bye iskorištavanje, brige, napetost i nesanice..... majko mila, ovo zvuči kao reklama za tablete za starije osobe. Sada ću se više posvetiti blogu i njegovom novom izgledu. Vidjeli ste prvu promjenu. Treba mi neko vrijeme da shvatim kako se šta mijenja, jer to planiram toliko dugo vremena, ali vjerujte koliko sam vremena provodila kod kuće jedva sam se mogla otuširati i pojesti. Spavala sam po 5 sati na dan i nije ni čudo da sam bila čangrizavo stvorenje. Sada ću surfati do besvijesti, pronaći sve i svašta što me zanima, možda još promijeniti pozadinu bloga i svašta pomalo. Uglavnom opuštam se. Zato u zadnje vrijeme nisam ni pisala postove već sam stavila knjigu. Ona je mnogo zanimljivija i pozitivnija od bilo čega što bi ja napisala. Baš sam se osjećala jadno. Ono mi je jedini predah od svijeta. Zato ću sada da ovladam svojom tipkovnicom i mišem. Odoh ja istraživati, a navečer vam stavim još toga za čitati.

Bye!

U samo jednom trenutku cijeli joj je život prošao kroz glavu. Zaboravljena sjećanja bljesnula su ispred njenih očiju, na trenutak je zasljepivši kao fotoaparat što ih je snimio. Sada zna zašto joj je darovao tu knjigu. Stranica sedamdeset i dva dom je pjesmi odavno zametnutoj od uma i napuštenoj od duše. Smatrana je izgubljenom, nestalom, bačenom. A sada, nakon svih ovih godina, ovdje je u njenim rukama, kao fotografija iz mladosti na koju slučajno naiđeš na dnu ladice. Otac Matthew nagovorio ju je da svoju pjesmu pošalje izdavaču i tko zna, možda će je uvrstiti u opus.

Bože. – pomisli India – Što je ovo? Jesam li stvarno luda ili sanjam? Zašto mi to radiš sada? Nakon toliko dugo vremena. Navikla sam se na samoću, prazninu, kaznu. To je bilo moje, nisam morala dijeliti. On…. mi čita svaku misao, one koje sam pažljivo spremila samo za sebe, a sada, čak i one koje sam zaboravila pamtiti. Naravno da zna, vidio je inicijale I.J., otac Matthew mu je pokazao. – oči joj zasuze – To sam nekada bila ja… Nisam uvijek bila ružna kao sada, zar ne? Nekada sam bila lijepa, čista, zaljubljena u život. Bila sam dobra osoba prije njih. Smijala sam se, i plakala, one lijepe nevine suze mladosti. Bila netko tko je volio sebe….. Kamo je sve to otišlo? Niz školjku! – naljuti se – U usranu, poremećenu, izgubljenu budućnost koju sada dijelim s onima koji su mi se nekada gadili. Sada sam jedna od njih. Princeza. – pomisli ironično i obriše suze – Da me barem ne mučiš tako, on ne….. osjeća isto. Samo je ljubazan prema meni to je sve. Ima manire. A moje srce…. – India klone glavom iznad knjige stisnuvši je snažno među prstima.

Preuzme je najnježniji osjećaj molitve i poželi da se odmah digne iz kreveta i ode k Samuelu gdje god on bio, da požuri u njegov zagrljaj i u njemu pronađe smisao koji tako dugo traži; nečije razumijevanje, prijateljstvo, i možda ono što zovu, lju....

U ovom trenutku mjesečina obasjava sjajni BMW parkiran ispred manje ciglane stambene zgrade u Bostonu. Samuel i Joanna Guiness ljube se za laku noć nakon izlaska na večeru. Joanna ga je zagrlila oko vrata i cijelim se tijelom privila uz njega. Samuel ju nježno odgurne. Neugodno mu je, poželio je da je to India.

Bilo mi je prekrasno. – kaže Joanna – Hoćemo li izaći i sutra?

Možda bi bilo bolje razmisliti o tome. – kaže Samuel – Mi radimo zajedno pa…

Želiš li doći gore? – prekine ga.

Muška pamet. Da ga India sada vidi… mogao bi otići pješice do sjevernog pola i tamo postaviti zastavicu s njenim imenom, ali ne bi pomoglo. Zato je dobro što ga ne vidi. Vidi se sam i shvaća da je prizor loš. Poza je dobra, ali glumci ne valjaju. Jedan je u krivoj ulozi, a drugi se uopće ne može uživiti. Većini muškaraca teško je povjerovati da ga je žena uhvatila za obje kožne vrećice, ali dobro je poznato da se u ljubavi klin klinom ne zbija. Možeš dobiti klin samo u krivo mjesto. Sada mu je trenutno u srcu što je, neki bi rekli, bolja verzija od ostalih mogućnosti. Zamijeniti jednu ženu drugom, pa i psihijatri su ljudi, ali to se ne radi! Tako divan, krasan i pametan, oštrouman, inteligentan i samosvjestan. Ali s krivom gospođicom oko vrata. Bolno je pogađati koliko će se dugo to nastaviti. S jedne strane Samuel Joannu Guiness smatra fizički privlačnom i dobrim društvom, ali ni do koljena Indii u svakom pogledu, a s druge, nju ne može imati te je bolje da se što prije izliječi od neprimjerenih osjećaja prema pacijentu. Je li to moralno i nužno? Da. I za njega i za Indiu. A za Joannu?

Dvadeset četvrti travnja. Divan je sunčan dan. Veritasov park obasjan je toplim zrakama najbliže Zemljine zvijezde koja svoje prozirne trake proteže sve do posljednjeg zelenog lista i travčice na vidiku. Kako je obasjalo prirodu tako je i lica onih koji u njoj redovito uživaju. Vera je u zapadnom dijelu parka, razgovara sa istogodišnjakinjom koja joj pokazuje neku čudesnu kremu od nevena za koju se zaklinje da je Bogom dana protiv staračkih pjega na rukama. India se nalazi na zapadnijem dijelu imanja. Naslon tamnosmeđe drvene ležaljke namjestila je visoko da joj dobro podboči leđa, a noge ispružila u cijelosti uživajući u mekoći debelog spužvastog jastuka obučenog u čvrsto bijelo platno što cijelom duljinom pokriva kostur ležalice. Danas se odlučila za malo moždane akcije. Posudila je triler, svoj najdraži žanr knjige i svesrdno uronila u radnju zabavljajući se praćenjem tragova i predviđanjem kraja analizirajući tko je koga ubio, ukrao, slagao i zašto.

Hej. – pozdravi ju poznati glas.

Ona podigne glavu – Ej bok, zar nisi u Washingtonu? – upita Samuela.

Završili smo kasno sinoć pa sam doletio jutros.

I ravno ovamo? – čudi se – Trebao bi naučiti kako ukrasti slobodan dan.

Uskoro idem kući, svratio sam samo obaviti neke stvari. I isporučiti paket. – Samuel joj pruži vrećicu u kojoj se nalazi tanka kutija umotana u nježno bež ukrasni papir sa ružičastim ružama, prilično romantično.

Šta je s omotom? – prvo joj padne na pamet.

Što je ovo? – India kaže naglas ustajući s ležaljke.

Nešto što mi je zapelo za oko. I sretan rođendan. Iako ne znamo točno zbog tvog posvojenja, ali recimo da je. – očito se pripremio za njene argumente.

Ok, iako – ne može prešutjeti – Lauren tvrdi da sam bila stara tri do četiri mjeseca kada su me doveli u sjedinjene države što bi značilo da sam rođena u siječnju.

Ma ne, ovako si mlađa. – dosjeti se Samuel.

Imaš pravo. – ona nakosi glavu slažući se s ponuđenom činjenicom.

Kutija sadrži knjigu pjesama, istu onu koju je Samuel uočio kao uljeza na polici religiozne literature oca Matthewa u Tallahasseeu.

Poezija. – India pročita s naslova.

Anonimni pjesnici. Tako te neće brinuti citati. – zadirkuje ju sa smješkom.

Nisam baš veliki ljubitelj poezije.

Znam. – kaže Samuel očekujući tu reakciju i pogleda na knjigu – Ali ti uvijek širiš obzore. Nekad si pisala za školske novine, možda ćeš pronaći nešto za sebe.

Hvala ti. – pogleda ga u oči.

Ma ne spominji, sada moram ići. – kaže iako bi radije ostao.

Samuel ode i ostavi ju na terasi. India odjednom osjeti temperaturu nekoliko stupnjeva topliju od one što ju okružuje. Ovaj val nije od sunca, nešto drugo joj je udarilo u glavu. Pogleda na knjigu, zatim na omot i kutiju, a potom oko sebe kao da pokušava shvatiti je li to stvarnost ili sanja.

Zašto? – pomisli ona – On nije…. dužan meni davati ništa. Nije rekao “to je od Veritasa”. Od njega je. Pa ne daje svim svojim pacijentima poklone za rođendan ili…. nemoguće. Možda. Ma ne, pa ne daje svima nešto. Ali zašto onda meni? Pjesme. Ja to ni ne pogledam na polici. Kada ti netko daruje nešto što njega zanima, a dobro zna da ti ne patiš za tim, na nešto ti želi ukazati. – analizira – Što? – pogleda tanku knjigu tvrdih zelenkastih korica – Ili ti netko ukazuje na tebe, ili sebe. Ali što bi to meni trebalo značiti? Ja definitivno nisam poeta. Poezija govori samo o nekome iznutra, stanje duše…… moje? Ili njegove? Da nije ljubavna poezija? – uspaniči se – Nije valjda…..

Koliko je bila uznemirena tom mišlju kao grozno neukusnom, toliko se uhvatila u nekoj neobjašnjivoj nadi istom.

Doktore McKenzie! – nekoliko minuta kasnije u Veritasu gospođa Jody trči niz hodnik prvog kata – Ostavili ste mobitel na stolu! – sva zadihana doda mu ga u ruku – Doktor Soverno je zvao, prvo na njega, a zatim u ured.

Je li još uvijek na liniji? – upita Samuel.

Da, kaže da je važno.

Oboje žurno krenu natrag.

Philipe! – Samuel ga oslovi stojeći pokraj svog radnog stola – Imaš li nešto?

Bok Sam. Da imam, upravo su mi javili. Rebecca Jamieson je bila trudna, njen tadašnji liječnik je potvrdio.

To ne može biti. – kaže Samuel – Prošlo je previše godina, mora da je pogreška.

Nije. – sigurno će Soverno – To je bila privatna klinika. Doktor Ekhann bio je njen ginekolog i izričito se sjeća Jamiesonovih, posebno Rebecce i da je bila pedijatar. Oni, jedni Tasconnovi i Ekhannovih par obiteljskih znanca bili su zatvoren krug prijatelja. Večere, prijemi, djeca, družili su se.

Ali India im nije u krvnom srodstvu. – argumentira Samuel.

Rebecca Jamieson dobila je trudove dva tjedna ranije, rodila je kćer ali dijete je bilo mrtvo. – kaže Philip Soverno.

Mrtvo? – iznenadi se.

Ekhann kaže da je bila u bolnici tri dana zatim su je pokopali i odmah otišli. Sad imaš veću misteriju nego prije. – završi Soverno.

Mislite li vi da sam glup? – Nick iznenada bubne prekinuvši Samuela na terapijskom sastanku – Mislim, kao ne dovoljno pametan za moju dob? Neću nikome reći, samo hoću znati šta vi mislite.

Samuel ne treba pogađati dvaput čija je ovo reperkusija.

Zašto bi to pomislio? – postavi se klasično, ali iznutra se nasmije Indiinoj oštroj prirodi koja ne štedi nikoga.

India mi stalno govori da sam glup. Ne znam jel to ona stvarno stvarno misli ili je to đir.

Đir?

Nazvala me dobrovoljnim idiotom. – skrati na glavno – Ja sam ljubazan prema njoj, a ona me cijelo vrijeme vrijeđa.

Onda zašto provodiš vrijeme s njom?

Jer…znate ona.. – Nick zastajkuje – …rekao sam vam to.

Privlači te. – Samuel kaže umjesto njega – Sigurno ima i drugih privlačnih djevojaka koje poznaješ. U tvom gradu ili školi, koje se prema tebi vjerojatno odnose bolje od nje, a ima i dovoljno ljudi ovdje s kojima se možeš sprijateljiti. Ne moraš biti s njom.

Ali, želim. – kaže malo uplašen da mu Samuel ne zabrani da je viđa.

Zašto? Ako ti nije ugodno, zbog čega je vrijedno podnositi takav tretman? Što nju čini drugačijom od ostalih?

Pa, ona je… – koleba se priznati.

Pametna? – opet mu pomogne.

Nick skupi usne i skrene pogled kao da mu je krivo što je tako očit.

Onda je neobično da je ista stvar koju zamjeraš sebi upravo ona koja ti se na njoj sviđa.

Nick se namršti – Ne mogu biti kao ona.

Nitko ne može. Zato moraš biti ti.

Tko je to? Ja sam nitko kraj nje. – kaže napola ljutito, a napola bespomoćno.

Onda budi netko. Uzdigni se iznad prosjeka, stvori svoje kriterije i pravila, i ne boj se posljedica. To je tvoj život. Ako ga samo pasivno gledaš odbijaš sudjelovati u prilikama i mogućnostima koje život ne poklanja olako. Kako ćeš stići na vrh ako ne korakneš prema njemu?

Hodaj! – odjekne u Nickovoj glavi. Samuelova metafora podsjetila ga je na Indiine riječi od jučer i sada shvati što je mislila – Ovo je duboko. – on pomisli i usidri se u tu misao kao brod što je spustio svoj teški željezni uteg na pjeskovito dno.

Istina, zamutio je vodu, ali ona će se kad tad razbistriti. Kad postigneš uzrok neminovno ćeš i posljedicu. A iako Nick zasada pliva u pješčanoj prašini cijeli je dan uzbuđeno jedva čekao večeru da konačno vidi Indiu i pohvali joj se svojim dubokoumnim otkrićem.

Vidi je! – nekoliko dana kasnije Vera se divi dovršenoj vesti na Indii – Izgleda divno! Ali tako si mršava. – iznenada skupi dražesan osmjeh i napući usne.

Lijep je. – India želi izbjeći temu.

Moraš jesti više! – prekori je – Kako ćeš ostati bređa?

Bređa? – India se namršti ne poznajući taj izraz.

Nećeš moći imati djece. – objasni se Vera – Mršavice nisu zdrave.

Ne planiram klince uskoro. – podsmjehne se.

Trebala bi! – britko će Vera – Kad ćeš ih imati? Sa trideset? Ja sam imala dvoje do dvadeset pete. Tko želi staru mater?

Ja nisam stara. – pobuni se India.

Trebaš muškoga. – Vera se okrene prema krevetu i s njega posprema ostatke vune – A muški ne vole žgoljavice. Moraš imati nešto za pokazati. U moje vrijeme sve smo bile lijepe i okrugle, guste kose, crvenih usana i guza, – blago potapša Indiu po njenoj i kaže slatko – a ne dva lješnjaka! To je mala guza ali je lijepa guza. – te ju odjednom počne ljubiti po bokovima.

Vera prestani! – India se nasmije ne mogavši vjerovati da ju je opet uhvatilo.

Verina opsesija. Kada joj se netko posebno sviđa ona prvom prilikom tu osobu izljubi od glave do pete. I bez zaustavljanja. Možeš se braniti koliko hoćeš ona će pronaći drugo slobodno mjesto i zaskočiti te. Ruke, noge, glava, nije važno. India je to isprva smatrala toliko čudnim da je ime za to stanje uma potražila na Internetu. Ali ljubav nije bolest. I iako Vera svoju izražava neobičnije od većine, nju jednostavno ne možeš ne voljeti. Kolika protuteža Indii. Ona nikada nije bila dirana na takav način, a kamoli dirana od strane druge osobe. Godinama. Vera ju već neko vrijeme obasipava artiljerijom protiv koje se nije lako obraniti. India je navikla na čiste borbe, udri do kosti pa idi na život ili smrt. A što će sada sa ovim nježnim cvijetom koji će cvati još samo neko vrijeme prije nego joj listovi uvenu i preda se zemlji iz koje je isto tako nevino i iznikla? S jedne strane joj je Verina pažnja neprimjerena i u trenucima te iskrene ludosti najradije bi joj pobjegla ali ta simpatična ženica nosi neku skrivenu mudrost ispisanu u mekim borama lica što ju svako jutro i večer pozdravlja ozarenim osmjehom. Njen jednostavan karakter i površno znanje o svijetu ne može se mjeriti sa Indiinim ali tu i tamo, krajičkom oka, čovjek bi u njenom govoru, ponašanju i manirima spazio dubokog poštovanja vrijedno iskustvo života koje se ne bi lako pročitalo na njenoj skromnoj pojavi.

Vera je svoje dane provela daleko od Bostona, na zapadnoj obali sunčane Kalifornije u društvu slikara i pjesnika. Iako skromnog obrazovanja i sama daleko od talenata takvog tipa, imala je neobičnu sreću da je poznanstva dovedu do vrlo zanimljivog i poprilično poznatog kruga ljudi. Naime, kad je ostala udovica Vera je već bila majka odraslih sinova i sudbina je htjela da jednog dana prije trideset godina upozna čovjeka koji se ljepoti njenog tijela divio više i drugačije nego ostali. Da, pristala je na portret u nagom na što je India ostala zijevati misleći da je Vera posenilnila, ali opet sve pamti, a lažljivica sigurno nije, dakle mora da je istina. Lijepa Vera ipak je ostala na privatnom zidu drugog i posljednjeg muškarca svog života i proputovala Ameriku kako bi joj mnogi zavidjeli. Ona i njen, nazovimo ga kako to i ide, ljubavnik, bili su rado ugošćivani na privatnim plažama vikendica i vila poznatih umjetnika koji su lako podlijegali njenom vedrom duhu i izvrsnoj kuhinji zauzvrat joj nudeći svoje društvo i pokoji uradak. Njena kuća u San Franciscu puna je slika i kipova što sada u njenom odsustvu sakupljaju prašinu uslijed manjka kvalitetne publike koja bi im poklonila imalo pažnje. Iako se nikada nije preudala, ponovo se smatrala udovicom kad je njeno srce odlomilo još jedan svoj komadić, prije pet godina kad je umro njen nevjenčani suprug. Na Indiino čuđenje, njena djeca nisu nimalo zainteresirana za njenu prošlost niti su veliki poklonici njene kolekcije slika na platnu. Oba sina su industrijalci kojima je izražavanje u brojkama i tisućama prodanih galona nafte jedina umjetnost. Zato je Vera, itekako svjesna ironije ostavštine svojoj obitelji, gledajući u oči što ne skidaju pogled s nje dok im govori o sebi, odlučila proširiti obiteljsku oporuku na nekoga tko će se jednog dana time jako iznenaditi. Ona dobro zna da je njeni sinovi vole na svoj način, ali ova tanašna plavušica u njoj je probudila želju za životom kakvu dugo nije imala. U njoj je prepoznala nešto što ni sama India još ne vidi. Budućnost. Zato će svoje umjetnine ostaviti upravo njoj, i samoj nekoj vrsti ikone, da ih čuva u svom domu jer ona će ih znati naučiti cijeniti kao što je naučila cijeniti i nju. Nije Vera toliko slijepa niti malenog intelekta kao što se čini svijetu, ona svoje bistre trenutke ostavlja za sebe. Inače, u čemu je mudrost ako je rasipaš kao da je glupost?

Glup si. – kaže India.

Kao da je važno, ne živim ja tamo. – brani se Nick.

Beč je glavni grad Austrije, ne Njemačke.

Pa dobro, blizu je.

India ga pogleda ispod oka ne vjerujući u što je čula, ali još jednom odluči testirati svoj, već točan, zaključak – Gdje je Antarktika?

Ma daj!

Jesi ti ozbiljan? – pogleda ga skeptično.

Jesi ti? Šta će mi to? – Nick izjavi flegmatično – Gdje je Antartika?

Antar-k-tika. – ispravi ga – Makni se od stola. – uvrijeđeno će.

Molim te…. – ne uzima je za ozbiljno.

Makni se ili ću te ja maknuti. – kaže zamišljajući kako ga već kotrlja niz pod restorana kao kuglu za kuglanje.

Gdje će mi to koristiti? – pravda se – Nitko me to nikad neće pitati. Ja koristim svoje znanje za šta trebam, ne gluposti.

Ti si dobrovoljni idiot. – India kaže ogorčeno – Imala sam inteligentnijih razgovora sa retardiranim ljudima. Oni se barem bore protiv nečega što ne mogu promijeniti, ali mogu umanjiti, a izopćeni su iz društva zbog neukih uskogrudnih ljudi koji su odgojili, tebe. – te se vrati doručku iako joj je prisjeo.

Nick ne osjeća neku strašnu milost ili suosjećajnost prema manje sretnima ali osjeća se kao idiot pred njom. Zadnja rečenica ga je pogodila. Njegovi starci?

Ko je naučio tebe?

Ja sam se naučila. Tko me naučio! – smatra ga apsurdnim – Promijenila bi prezime u Glupamieson ako bi do sada bolovala od tvog tipa apatije. – i zastane vidjevši da se Nick namrštio ne znajući što ta riječ znači – Apatija, tupost osjećaja, pad zainteresiranosti za okolinu. Boli te živo za sve.

Da, kužim. – Nick pametuje – Samo ne moram znati sve o svemu.

India se nakostriješi nad ovom rečenicom. Nije joj pojmljivo kako netko može tako razmišljati i poželi da za stolom ima plastični štap za muhe, ali po mogućnosti pojačan čelikom da ga mlatne po glavi i zaljepi za stol. Golemim se naporima uspije savladati i u glavi upali hlađenje odlučivši riješiti problem inteligentnijim potezom koji neće zahtijevati da je sedatiraju i zatvore na još koju godinu.

Zašto koristiš noge? – postavi se India.

Za hodanje? – mudruje Nick.

Ne pitam te za što, nego zašto.

Nick pomisli da je to nekakvo trik pitanje pa malo smozga da se opet ne osramoti – Jer ih imam. Korisne su.

Korisne su da, a za što? – nastavi India.

Kako za šta pa sad sam ti rekao, za hodanje, trčanje… – ne razumije zašto ga voza.

Ne, za to ih ja koristim. – ona istakne – Ti si zaključan u svojoj maloj sobici izvaljen na kauč i igraš playstation. Rugaš se onima koje vidiš kroz prozor, a nikada nisi bio vani. No oni se ustvari rugaju tebi i žale te. Ti si bogalj.

Ne hodam?

Ne razmišljaš. Imaš glavu, a ne koristiš je. Kako ćeš stići s jednog mjesta na drugo ako se ne pokreneš? Zadovoljan si biti glup i tu ćeš ostati jer ti se ne da ustati i otići. Bijedno.

Kursor na 17” ekranu Samuelovog laptopa i dalje titra. Već pola sata pokušava napisati nešto o Indii, ali misli koje mu prolaze glavom ne spremaju se u elektroničke dokumente, osjećaju se. Više ju ne može svesti na medicinske izraze, izazov je veći. Ali, što si htio to si dobio.

Što da napišem? – misli sjedeći za stolom u radnoj sobi svog stana – Bolje da idem večerati u kuhinju, ovo je besmisleno. – uzdahne – Ne, nije. Zašto ne bi mogao nešto napisati, što mi je, pa ja sam dobar u ovome. Ali ništa ne izlazi….. danas kao da sam bez ijedne ideje. Za službeno izvješće. – srce ga stegne i zagleda se kroz prozor s lijeve strane – Grad je uvijek živ, toliko upaljenih svjetla, toliko života slobodnih u izboru i načinu da idu kamo žele i rade što hoće, a ona…….. zatočena. Što je njoj sloboda? Da li uopće više mari za to? Svoju je ionako isposlovala u tom genijalnom umu, pribavila što joj treba i odbacila nedostupno. Praktična inteligencija…… ah India, kakva sudbina. Svakim danom sve si ljepša, znaš li to? Kao cvijet što se otvara nakod duge zime, smrznutih latica što ga sada topi sunce, a kapi što klize niz njih tvoje su suze tuge na koje nitko ne obraća pažnju jer misle da su samo otopljen led. Ali ja vidim. – očima još jednom prošara po prizoru grada u noći – Vidim te.

Misliš da će biti pristojna? – dva tjedna kasnije Vivian upita Davida u prizemlju Veritasa gledajući kako Samuel ulazi u dizalo.

Da. – on kaže bezbrižno – Prošli su te faze, Samuel je siguran da je spremna za ovo.

Nadam se, jer ako je pripremila nešto za danas imati ćemo skandal državnih razmjera. – upozori.

Prevelik si skeptik Vivian. – dobaci David.

Samo sam oprezna, toga nikad naodmet s Indiom.

Je li spremna? – Samuel upita sestru Liston koja s Verom čeka ispred vrata kupaonice u njihovoj sobi.

Tko je birao ovu haljinu? – čuje se nervozan glas iznutra.

Bila je jedina tvoje veličine. – sestra Liston smisli ispriku prisjećajući se pritom naputaka doktora Borana da India mora izgledati djevojački i primjereno, što je ona uzela malo predoslovno – Ali lijepa je.

India otvori vrata – Izgledam kao gospođica Ivančica nakon dvije rakije!

Samuel, sestra Liston i Vera zagledaju se u nju. Prljavo ružičasta zaista nije njena boja. Odnosno, ne ide uz njen karakter. Onaj tko je vidi po prvi puta pomislio bi da je neko nježno pače, dok oni koji je znaju uviđaju primjerenost njenog komentara. Uski gornji dio sa okruglim izrezom ističe njene male grudi i mršava ramena koja je pokušala sakriti spuštenom kosom, ali samo donekle uspješno. Stvar spašava ženstveni kroj rezan u struku što dužinom doseže do pola koljena i elegantno ističe njene duge noge uz cipele na potpeticu u istoj boji haljine čime dojam prevaguje u njenu korist.

I gdje je poni? – India nastavi energično – Trebamo jednog da me voza po parku dok ovi slikaju.

Nužno je India. – Samuel će protiv volje.

Idem po ostale potrepštine. – sestra Liston izađe iz sobe ne želeći komentirati.

India prekriži ruke ispod prsiju i promotri Samuela od glave do pete. Prekrasno tamnoplavo odijelo i snježnobijela uštirkana košulja te usklađena plavosiva kravata sa pokojom srebrnom niti pruža mnogo bolji pogled od njegove uobičajene doktorske kute. Sako sa tri gumba ističu njegova široka ramena, a hlače na crtu muževnu figuru, čineći ga privlačnijim nego ikada.

Dobro odijelo. – progovori ona.

Obavezno je u prilikama poput ove. – Samuel kao da opravdava osjećajući se pomalo neugodno primajući kompliment od Indie.

Da, ne želimo razočarati javnost. – zadirkuje ga – Zamisli mene da napravim scenu, vičem i radim grimase.

Samuel se nasmiješi – Pa nisam stavio Carsona pokraj tebe jer je fotogeničan.

Onda ću smisliti nešto drugo. – ona pametuje – Ionako ti ne dajem previše posla u zadnje vrijeme. Neću da se ulijeniš.

Šteta. – Samuel tvrdoglavo produžuje – Baš sam si naručio ležaljku sa naslonjačima za ruke i držačem za čašu. Da mogu čitati svoje najdraže novine na našim sastancima.

Samo jednu? Mislila sam da i ja dobijem jednu. – India bocka, a potom iskoluta očima – Okej, danas ću biti zlatna djevojka.

Hvala. – on kaže uljudno.

Za cijenu.

Samuel je znao da se nije smio prerano radovati. Napravi “spreman sam” izraz lica i podigne obrve.

Onaj mp3 svirač što si nudio… – podsjeti ga India.

A to… – on prikriva zadovoljstvo što ga spominje – Sasvim sam zaboravio na njega.

Kao osobi na visokom položaju dužnost ti je da me podmitiš, no u pomanjkanju interesa za to vidim da se moram sama pobrinuti za stvari.

Bilo je to prošlog ljeta? – malo likuje – Ne znam točno gdje je.

Molim te, to je klasični mamac. – ne da se India – Imaš ga, vjerojatno još tu u uredu.

Potražiti ću ga. Ti se spremi. – Samuel izađe u hodnik ostavljajući Indiu s pristiglom sestrom Liston.

Vjerojatno ti je u drugoj ladici! – India vikne za njim.

Trećoj! – vrati joj dobro znajući gdje je čeka.

Dva sata kasnije Samuel je nakratko izašao u hodnik spreman uvesti Indiu u prostoriju u prizemlju Veritasa gdje je u tijeku tiskovna konferencija.

Spremna? – upita je.

Naravno. Mp3 je tu?

Da. – Samuel pokaže na desni džep sakoa – Ajmo se sada uozbiljiti.

Zar još uvijek misliš da sam teška? – zabavlja se India.

Koju tonu.

Ah, sad je odlučio biti džentlmen. – obraduje se komplimentu.

Kad su je uveli India je posjednuta za stol pokraj Samuela u društvu ostalih doktora i naravno Carsona. Ući u prostoriju s mnoštvom ljudi koji te promatraju kao jedinu metu na obzoru nije nimalo ugodno. Indii? Pomnoži to sa kojim milionom. No damski je odradila svoj scenski nastup. Stalno si je ponavljala da je to ne smeta; fotografi koji klikču i bljeskaju svojim aparatima, novinari koji broje svaki njen udah, snimatelji koji prate i najmanju promjenu na izrazu lica. Više se ne može skrivati u svojoj glavi, vrijeme je da prijeđe tu granicu iz mašte u stvarnost. Podigla je pogled, udahnula i sve ih hrabro promotrila. Nema se zašto skrivati.

Kako je ožujak bio na izlasku, a Indiina težina se nije pomakla ni na decimali, Samuel je skovao plan. Dosta je s pričom, akcija. Dogovorio je s gospođom Jody da za Indiine terapije u uredu pripremi malo dodatne opreme. Hranu. Bio je odlučan natjerati je da jede, a da u to bude siguran, pritom želi osobno svjedočiti.

Što je ovo? – ulazeći u njegov ured India pogledom uhvati neke od svojih najdražih jogurta na stoliću za kavu.

Infuzija. – prevede Samuel – Ne želim te opet skupljati sa poda.

To je bilo odmah nakon operacije, ne računa se. Kako se toga uopće sjećaš? – čudi se sjedajući na kauč.

Jedi. – on krati moguću raspravu.

Tko jede na terapiji?

Ti ćeš. – odlučno će Samuel – Od sada. I molim te ne govori mi da te ovo deblja.

Ne, bez masti su. – India zadovoljno promotri izbor okusa.

Onda si sretna osoba.

I ti isto.

Ja bi bio sretan da pojedeš juhu, glavno jelo i desert, ali sve u svoje vrijeme. – sjedne i uhvati svoje bilješke sa stola ne čekajući komentar na to – Reci, neki dan sam u autu slušao radio i čuo poznatu rečenicu, jednu koju si i ti izrekla.

Svašta kažu na radiju. – kaže India koncentrirana na otvaranje jogurta.

A onda sam pregledao neke naše snimke i našao još. – Samuel čita iz teke:

“Ne promoviram nasilje, samo ga potičem”
“I pravda za sve”
“Plačljivko”
“Marširajući bend”

I tako dalje. To su imena i riječi pjesama, nazivi albuma, rečenice iz filmova…

Vau, on stvarno pazi. – zaintrigira se India.

S vremena na vrijeme. – ironično se našali.

Ne žali se, to možeš iskoristiti u svojoj knjizi.

Kojoj knjizi? – Samuel upita komično – Radim svoju dnevnu smjenu ovdje, a zatim duplu kod kuće samo na tvoj račun.

Ne moraš mi laskati. – ona će zadovoljno.

Zapravo, to je bio oblik samožaljenja.

Uglavnom, – ne smete se India – drago mi je da evoluiraš. – nasmiješi se.

Ovako testiraš sve svoje doktore?

Kako drugačije vidjeti da li primat reagira?

Držiš transparent, a oni vide samo rulju. – analizira Samuel – Znači voliš citate. Kao Rogers protiv Massachusettsa čiju si presudu citirala protiv Haldola?

Upravo suprotno. To je bilo sredstvo do cilja.

To je bilo za mene? – on shvati.

India spusti jogurt osjećajući da je malčice uvrijeđen – Citati su tvoj svijet. Regiraš na njih jer te impresioniraju. Stavljaš ih u svoje knjige, izgovaraš na svojim terapijama ili ih koristiš u istraživanjima. Ali to je najčešća pogreška u formi filozofske zablude.

Pojasni. – spremi se za novi intelektualni izazov.

Općenito je mišljenje da su ljudi koji citiraju pametni. Pročitali su mnogo knjiga, studirali, iskusili, znaju sve i svašta. A zašto? Ti ljudi žive u šabloni. Koliko članaka, knjiga, filmova i govora sadrže jedan te isti bar kod? Klonovi. Da ispadneš pametan sve što trebaš je spomenuti Danteov Pakao, citate Poea, Shakespearea, Freuda ili njihovog najnovijeg kompića Tupaca, – osvrne se “novitete” književnosti i filma – znati neke stavke Mozarta, Beethovena ili Bacha i na kraju opaliti jedan carpe diem ili sličnu latinsku frazu i čestitam, genijalac si.

Veritas je latinska riječ. I sviđa mi se. – Samuel udara kontru – Volim grčke filozofe i znam mnogo citata iz njihovih djela. Mnogi ljudi vole iste stvari; glazbu, književnost, slikarstvo, studiraju ih i pamte jer su nam njihovi autori ostavili svoja inspirirajuća i ispunjavajuća djela kao nasljedstvo.

Misliš da su Michelangelo, Picasso i Dhali stvarali da bi ih njihovi nasljednici kopirali? – nastavi India – Čehov, Nietzche? Kako bi stotinama godina kasnije njihove riječi ponavljale vojske papagaja? Stvarali su da bi drugima podignuli još jednu stepenicu na koju će se popeti, da dignu kriterije, inspiriraju. Nisu željeli biti posljednji u tom lancu. Naivno su se nadali da će drugi nastaviti njihov rad, a ne stalno se vrtiti u krug ne dajući im mira ni poslije smrti upornim zavijanjem njihovih imena. Dali su sve što su imali od sebe generaciji sljedećeg doba, a ona je preskočila. Do danas. I još uvijek skakuće. Draga nam populacija svijeta iza njih nije nimalo pametnija ni mudrija nego zna bolje kopirati i time profitirati. Ljudi uopće ne razmišljaju. Kao da je evolucija mozga negdje zakržljala i krenula unatrag. Oni ne uče od tih ljudi, imitiraju ih i prepisuju jer sami ne znaju bolje. Koriste mozgove za zbrajanje računa i briga, dana godišnjeg odmora, rata kredita i blesavih želja koje im se nikada neće ostvariti. U svojim su umovima postavili ogradu koja će im reći koliko imaju prostora. Oni odbijaju gospodariti vlastitom zemljom jer ih je strah hodati tamo gdje nema granica. Mene nije. – završi sjajnih očiju – Citiranjem bi dokazala manjak kvalitete vlastitih misli koju stoga, prikrivam ponavljanjem tuđih.

Samuel je pogleda zadivljen – Dobro, slažem se. U pomanjkanju originalnosti vlastitog mislilačkog poriva mnogi se predaju onome kojeg smatraju superiornijem i zbog toga i sami bivaju proglašeni takvima. Ljudi nekada i danas nemaju mnogo zajedničkog u tom pogledu. Život je drugačiji.

Život je kakvim ga napraviš. A razmišljanje o njemu ne košta ništa a svejedno je umrlo u Platonovo doba. Rijetki su oni koji imaju hrabrosti reći:” Pobijedi me! Budi bolji! Nastavi ono što sam ti dao. Ne drži me za ruku, sliniš po njoj.” – kaže nesvjesna koliko je i sama strastvena u tom govoru – Ali tko ovih dana treba to kad postoji televizija. Ljudi su glupi. Kad god zatrebaju nešto pametno okrenu se natrag. Jer naprijed nema ničeg.

Ima. – tvrdi Samuel – To ovisi o tome kako prostreš put kojim želiš krenuti. Vrijednosti života se mijenjaju kako se mijenjamo i mi, na gore ili na bolje stvar je pojedinačne diskusije. Da, srozali su se kriteriji, počevši od opće kulture i pristojnosti do poimanja poštenja, iskrenosti, braka, odgoja djece ili pak vjere, nade i pogleda na budućnost. Novac je na cijeni više nego ikada, a ljudi su za prodaju. Privatno i javno. No mi ne moramo biti jedni od njih. Tko su oni da nama određuju standarde dobrog i lošeg? Uvijek je bilo takvih i uvijek će ih biti samo što nekada nismo u tolikoj mjeri znali za njih. Danas ih besramno ističu u medijima i što je gore, od njih rade zvijezde predstavljajući svijetu krivu sliku života. No to mnogi rade iz obijesti i tko im je kriv. Nitko nikada nije uspio promijeniti svijet, samo sebe. A zar to nije dovoljno za tvoj svijet?

Kazaljke sata okrenule su se oko svoje osi tri puta prije nego što su temu priveli kraju. Gospođa Jody je pozdravila za laku noć u osam i trideset kada su India i Samuel shvatili koliko dugo razgovaraju. India je požurila u prizemlje kako ne bi ostala bez večere, a Samuel ju zadovoljno promatrao kako odlazi niz hodnik jer je uživao u njenom društvu i temi. Intelektualno i vizualno. Naime, obuzeta razgovorom India je pojela tri jogurta i gomilu voća na stolu, a potom i dalje otišla na večeru. Bio je to čudan osjećaj za njih oboje. Ovaj ton razgovora. Negdje između plauzibilnih dijaloga iskusnih protagonističkih lingvista oboje su se na trenutak prenuli začuvši zvuk odrona kamenja. Onog što se okrhnulo sa velike kamenite planine i kotrlja se nizbrdo u dolinu gdje će postaviti nove temelje prijateljstva. Ali ovaj puta, na ničijoj zemlji.