|
I još stepenica. – prigovori ona.
Ne žali se, bar ti voliš šetati. – kaže Samuel hodajući ispred Indie.
Znaš, nekada su ljude ovako vodili na pogubljenje. – gleda uske drvene stepenice.
Ne brini, primjetili bi da te nema pri sljedećem popisu inventure. – izleti Samuelu.
Bože! – pomisli India malo uvrijeđena – Previše mene. – te podigne desnu obrvu – Ali izvrsno.
Čim je izašlo iz njegovih usta ni sam Samuel nije mogao vjerovati da je to rekao, ali da to sada povuče bio bi loš potez. Pa umri muški? Ne. India je širokih horizonta, ona mnoge stvari na koje se drugi vrijeđaju smatra komplimentom. Ovo znači da se Samuel toliko navikao na nju da je prihvatio taj jedinstven način ophođenja i ono mu postaje prirodno.
On otvori vrata Veritasova tavana. India proviri iza njegovih leđa kao da je odškrinuo neku skrivenu odaju. Velike drvene vitrine na središnjim zidovima što potkrovlje razdvajaju na dvije manje prostorije normalne su visine dok ostale uredno slijede nagib krova ispunjavajući većinu bijelih zidova. Između vitrina, na isklesanim bijelim stupovima nalaze se biste starih grčkih, rimskih, romanokatoličkih mislioca i jedan egipatski filozof nad čije se glave naginju viseće zidne lampe. Po sredini svake prostorije prostire se dugački lakirani stol od orahovine. Kožom tapicirane visoke drvene stolice čine se poput onih što ih je India uvijek zamišljala u velikim knjižnicama Cambridgea i Yalea.
Smijem li ja biti ovdje? – prođe joj glavom, ali na ovo pitanje ne želi znati odgovor.
Činjenica da ju je doveo ovdje, na jedino mjesto na koje niti jednom drugom pacijentu nije dozvoljeno je, nemoguće. Ovaj spomen-muzej privatna je knjižnica Veritasovog višeg osoblja što znači da bolničari i sestre nemaju pristup. Je li moguće da on osjeća isto za nju? Stali su kod središnjeg zida, ispred realistično ozidane imitacije kamina iznad kojeg ukrašen teškim zlatnim okvirom visi portret mlađeg muškarca.
Ian Mayrick. – kaže Samuel.
Osnivač. – shvati India.
Da. Osnovao je Veritas 1911., imao je samo 36 godina. Genijalac. – kaže tonom koji odaje poštovanje – Doktorirao je u dvadesetoj.
Jedan od onih čuda od djece. – ona komentira.
Ali nažalost nije imao mnogo sreće sa svojim. Njegova kćer je imala šizofreniju.
Bed. – složi se India.
Ti bi trebala znati. Glumila si je. – Samuel pogleda prema njoj.
Neko vrijeme. – uzvrati pogled – Doveo si me ovdje da razgovaramo o tome?
Terenska terapija. – nasmiješi se koraknuvši iza nje da je polako zaobiđe.
U sve ove godine nisam za to čula. – zabavljena prati ga pogledom.
Dosadni psihijatri. – dobaci Samuel hodajući.
Istina. I ne tako lukavi. – bocne ga.
Pacijent je lukav, ja sam se prilagodio. – obrazloži mudro te predloži nastavak – Lukava teorija?
Molim te. – zaintrigira se India.
Prve godine tišine provela si studirajući ljude oko sebe. – govori Samuel hodajući s rukama iza leđa – Poremećaji, psihoze, duševne bolesti od početka do kraja. Utjelovila si ih kako bi postala jedna od njih. Da negdje pripadaš. Osjećala si se kao izbjeglica iz jednog svijeta i kao uljez u drugom, prvi svijet te iznevjerio no drugi prigrlio. Nisi znala tko si, stoga si mogla biti tko god si poželjela. Isprva svatko pomalo, a s vremenom si gradila sebe u konstanti koja ti najviše odgovara. To znači da je ona i dalje sklona promjenama, ali tako će uvijek i biti. Ti ne možeš i još važnije, ne želiš biti jedna osoba jer si svoje višestruke talente ličnosti utjelovila na jedinstven način varijabilnosti.
India skrene pogled s njega uokolo promatrajući prostor oko sebe – Svaka osoba u sebi sadrži desetak drugih. Jednu iskrenu, jednu pravednu, jednu zavidnu, pa lažnu, dobronamjernu, nesigurnu, sebičnu, darežljivu, zatim nadajuću, skeptičnu i rezerviranu. Ja svoje dobro poznajem i ne lažem si da ih nema. Dapače, ponosna sam što ih ne skrivam kao nekada. Bila sam licemjer. Sve sam druge krivila za svoj život, stvari koje su se dogodile. Možda su me drugi otjerali u pakao, ali ja sam tamo odlučila ostati.
Samuela naglo probode smjelost da si tako govori – Bila si uplašena.
Strah je vrag, a ja sam bila užasnuta. – prizna India.
Nije tvoja krivica.
Provela sam desetljeće iza zaključanih vrata da ne čujem tu rečenicu. – hoda po prostoriji – Sve one su mi se dogodile, prevrtila sam ih u glavi tisuće puta. Što bi ljudi rekli i mislili kad bi znali. Milion verzija. Znaš koje sam se najviše bojala? – okrene se prema Samuelu – Svoje. Ona što govori moj monolog. Izgubila sam ličnost pa sam potonula do dna da pronađem novu.
Shvaćam strah i sve što on može učiniti čovjeku, – kaže Samuel – ali gledajući tvoje snimke, zapise drugih liječnika…. Kako sve to stane u jednu osobu? Nije sve bila gluma, ali videći te sada, nije ni stvarnost. Neke stvari…
Prkose logici? – dovrši čitajući mu s lica – Zašto tako dugo? Kako, tako dugo? Zašto baš na taj način? To je problem, i dalje tražiš logiku u svijetu bez nje.
Ti nisi takav pacijent. – on će odlučno.
Bila sam. – pogled joj stane na velikom krovnom prozoru što pruža pogled na prekrasno nebesko plavetnilo – Ali sam se vratila.
To nije selidba u drugu zemlju, a onda ako ti se ne sviđa dođeš natrag kući.
Neke stvari nikada nećeš dovoljno razumijeti jer se nisu dogodile tebi. Nisi bio ja. – India sjedne na rub malenog ormarića uz kosi zid nasuprot Samuela – Postoji određena ljepota u osobi koju ne možeš razumijeti jer si tada primoran da ju samo osjećaš. – kaže pogledavši ga zaljubljenim očima, a zatim trepne i vrati ton – Razum. Svatko može izgubiti razum. Čak i svojevoljno. Bila sam ljuta i osjećala sam se iznevjereno pa sam se poigravala s njim. A onda se on poigrao samnom. Mislila sam da ga mogu kontrolirati. Ponašanje, rečenice, sve čime sam ih hranila, ali zatim me preuzelo. To je kao da si zatočen u malenoj staklenci na dnu oceana, znaš da si živ i gdje si, ali nemaš pojma kako izaći i nakon toga još ne poginuti. Nekad sam razmišljala samo o smrti. Kako bi lijepo bilo da me nema, da ne osjećam sve oko sebe. Ili Bog. Mrzila sam Ga, željela da je mrtav. One dane kad nisam željela da sam ja. Molila sam Ga da me ubije, a pošto nije, mrzila sam Ga još i više. Željela sam biti kriva. Morala sam biti. Zašto bi se inače sve te stvari dešavale meni? – nakratko spoji duge trepavice i potom ih otvori – Izgubila sam se.
Jesam li te ja pronašao? – stisne ga u grudima.
Ona pogleda prema njemu kao da ju je probolo – Previše je ponosa između. Nemoj to pitati.
Moram.
Što bi to značilo? Da si me izliječio?
Moram znati da je stvarno. Da sve što smo prošli ima istinsku vrijednost. Želim znati da je istinito…
I da sam vrijedna tvog povjerenja. Još uvijek se bojiš da ne lažem. – India ustane.
Ne.
Da. – ona mirno proturječi.
Ne. – kaže odlučno – Želim… ti pomoći. To znači da za mene tvoj oporavak nije naslov u novinama, niti pitanje ugleda, niti dobra naklada knjige. U ovo nisam uložio samo svoj rad nego i životna uvjerenja i ti si toga vrijedna, samo želim znati misliš li i ti isto.
Indii prostruji tijelom. Hoće li mu sada reći? Njegove riječi mogu se protumačiti na više načina, a je li jedan od njih upravo onaj na koji ona misli, ili onaj na koji želi misliti?
Da, mislim. – odustane – Obično ne skačem na doktore.
Samuel se nasmiješi – Da sam znao da te traperice toliko usrećuju nabavili bi ti ih prije.
India zamišljeno spusti pogled – Nije stvar u trapericama. Nego u činjenici da ih je netko donio za mene.
To je gotovo. – izbjegne moguću insinuaciju – Imati ćeš novi život.
Možda.
A Mirage? – on skrene temu – Nekad najbolja prijateljica, a gotovo uopće ne govoriš o njoj.
India u sebi udahne duboko i mirno – Uvijek sam mislila da će mi dječak ili muškarac slomiti srce. A to je učinila djevojka. Posljednja latica na tučku… – blago se prene – Jutro poslije požara ona i njena majka došle su u postaju. Pogled u njenim očima…kao da su me izboli stotinu puta. Nije bila sigurna. – kaže hladnog pogleda – To je lažan prijatelj. Onaj koji se pita.
Samuel zna da se tome više nema što nadodati. India čita ljude bolje nego itko koga poznaje. Mirage joj u tome nije ni blizu. Njena površna zapažanja i klasično ponašanje cijele obitelji i sam je posvjedočio. Sumnja najbolje prijateljice skrivena u pogledu Indii je jasna i velika kao javno izrečena kazna. Ona je tu izdaju vidjela i osjetila daleko intenzivnije nego je sama Mirage to mogla naslutiti. Prijateljstvo vrijedno zlata ipak nije bilo onakvo kakvim ga je India zamišljala. Znala je da su ona i Mirage drugačije, ali u njenom umu to nije bilo važno. Mirage je imala druge kvalitete kojima se ona divila i stoga ih je uvijek smatrala jednakima. No strašno se prevarila tog dana. Mirage je doista posumnjala i zatajila kao njena desna ruka, kao jedina osoba kojoj bi se India povjerila. Postoje neke stvari koje možeš reći samo prijatelju. Ispovijediti, zaplakati, povjeriti. Ona nije bila tu za nju. Ne tako. Godine ljubavi i privrženosti ugasile su se u sjajnim uplašenim očima koje su je iza stakla policijskog ureda pogledale kao stranca. Žamor je utihnuo, zvukovi oko nje zanijemili, samo to lice, gledalo je u nju prepuno osjećaja. A sasvim prazno onih koje India trebala.
|
