|
Dvadeset četvrti travnja. Divan je sunčan dan. Veritasov park obasjan je toplim zrakama najbliže Zemljine zvijezde koja svoje prozirne trake proteže sve do posljednjeg zelenog lista i travčice na vidiku. Kako je obasjalo prirodu tako je i lica onih koji u njoj redovito uživaju. Vera je u zapadnom dijelu parka, razgovara sa istogodišnjakinjom koja joj pokazuje neku čudesnu kremu od nevena za koju se zaklinje da je Bogom dana protiv staračkih pjega na rukama. India se nalazi na zapadnijem dijelu imanja. Naslon tamnosmeđe drvene ležaljke namjestila je visoko da joj dobro podboči leđa, a noge ispružila u cijelosti uživajući u mekoći debelog spužvastog jastuka obučenog u čvrsto bijelo platno što cijelom duljinom pokriva kostur ležalice. Danas se odlučila za malo moždane akcije. Posudila je triler, svoj najdraži žanr knjige i svesrdno uronila u radnju zabavljajući se praćenjem tragova i predviđanjem kraja analizirajući tko je koga ubio, ukrao, slagao i zašto.
Hej. – pozdravi ju poznati glas.
Ona podigne glavu – Ej bok, zar nisi u Washingtonu? – upita Samuela.
Završili smo kasno sinoć pa sam doletio jutros.
I ravno ovamo? – čudi se – Trebao bi naučiti kako ukrasti slobodan dan.
Uskoro idem kući, svratio sam samo obaviti neke stvari. I isporučiti paket. – Samuel joj pruži vrećicu u kojoj se nalazi tanka kutija umotana u nježno bež ukrasni papir sa ružičastim ružama, prilično romantično.
Šta je s omotom? – prvo joj padne na pamet.
Što je ovo? – India kaže naglas ustajući s ležaljke.
Nešto što mi je zapelo za oko. I sretan rođendan. Iako ne znamo točno zbog tvog posvojenja, ali recimo da je. – očito se pripremio za njene argumente.
Ok, iako – ne može prešutjeti – Lauren tvrdi da sam bila stara tri do četiri mjeseca kada su me doveli u sjedinjene države što bi značilo da sam rođena u siječnju.
Ma ne, ovako si mlađa. – dosjeti se Samuel.
Imaš pravo. – ona nakosi glavu slažući se s ponuđenom činjenicom.
Kutija sadrži knjigu pjesama, istu onu koju je Samuel uočio kao uljeza na polici religiozne literature oca Matthewa u Tallahasseeu.
Poezija. – India pročita s naslova.
Anonimni pjesnici. Tako te neće brinuti citati. – zadirkuje ju sa smješkom.
Nisam baš veliki ljubitelj poezije.
Znam. – kaže Samuel očekujući tu reakciju i pogleda na knjigu – Ali ti uvijek širiš obzore. Nekad si pisala za školske novine, možda ćeš pronaći nešto za sebe.
Hvala ti. – pogleda ga u oči.
Ma ne spominji, sada moram ići. – kaže iako bi radije ostao.
Samuel ode i ostavi ju na terasi. India odjednom osjeti temperaturu nekoliko stupnjeva topliju od one što ju okružuje. Ovaj val nije od sunca, nešto drugo joj je udarilo u glavu. Pogleda na knjigu, zatim na omot i kutiju, a potom oko sebe kao da pokušava shvatiti je li to stvarnost ili sanja.
Zašto? – pomisli ona – On nije…. dužan meni davati ništa. Nije rekao “to je od Veritasa”. Od njega je. Pa ne daje svim svojim pacijentima poklone za rođendan ili…. nemoguće. Možda. Ma ne, pa ne daje svima nešto. Ali zašto onda meni? Pjesme. Ja to ni ne pogledam na polici. Kada ti netko daruje nešto što njega zanima, a dobro zna da ti ne patiš za tim, na nešto ti želi ukazati. – analizira – Što? – pogleda tanku knjigu tvrdih zelenkastih korica – Ili ti netko ukazuje na tebe, ili sebe. Ali što bi to meni trebalo značiti? Ja definitivno nisam poeta. Poezija govori samo o nekome iznutra, stanje duše…… moje? Ili njegove? Da nije ljubavna poezija? – uspaniči se – Nije valjda…..
Koliko je bila uznemirena tom mišlju kao grozno neukusnom, toliko se uhvatila u nekoj neobjašnjivoj nadi istom.
Doktore McKenzie! – nekoliko minuta kasnije u Veritasu gospođa Jody trči niz hodnik prvog kata – Ostavili ste mobitel na stolu! – sva zadihana doda mu ga u ruku – Doktor Soverno je zvao, prvo na njega, a zatim u ured.
Je li još uvijek na liniji? – upita Samuel.
Da, kaže da je važno.
Oboje žurno krenu natrag.
Philipe! – Samuel ga oslovi stojeći pokraj svog radnog stola – Imaš li nešto?
Bok Sam. Da imam, upravo su mi javili. Rebecca Jamieson je bila trudna, njen tadašnji liječnik je potvrdio.
To ne može biti. – kaže Samuel – Prošlo je previše godina, mora da je pogreška.
Nije. – sigurno će Soverno – To je bila privatna klinika. Doktor Ekhann bio je njen ginekolog i izričito se sjeća Jamiesonovih, posebno Rebecce i da je bila pedijatar. Oni, jedni Tasconnovi i Ekhannovih par obiteljskih znanca bili su zatvoren krug prijatelja. Večere, prijemi, djeca, družili su se.
Ali India im nije u krvnom srodstvu. – argumentira Samuel.
Rebecca Jamieson dobila je trudove dva tjedna ranije, rodila je kćer ali dijete je bilo mrtvo. – kaže Philip Soverno.
Mrtvo? – iznenadi se.
Ekhann kaže da je bila u bolnici tri dana zatim su je pokopali i odmah otišli. Sad imaš veću misteriju nego prije. – završi Soverno.
|
