ponedjeljak, 11.02.2008.

Znate li?

“Tinejdžeri zovu upomoć. Ubijamo li djecu?

U sjedinjenim državama nastala je epidemija mentalnih bolesti. Čini se da su se granice ovih bolesti proširile jer danas 20% amerikanaca čine psihijatrijsku klijentelu. U davnoj 1903. jedan na svakih 500 ljudi u SAD-u je bio hospitaliziran zbog menatalne bolesti, a danas jedan od 50 ljudi smatra se menatalno bolesnim. To znači da svakoga dana 410 ljudi u Americi biva proglašeno mentalno nestabilnima. A kako se to odnosi na našu djecu?

Sramežljivost i tjeskoba više se ne toleriraju, etiketiraju se kao mentalni poremećaji to jest, kao socijalni poremećaj anksioznosti i kao takav zahtijeva antidepresive. Suprotni slučajevi tinejdžera koji su pak glasni, provokativni i ne prate na nastavi više se ne zovu nestašnima, oni imaju poremećaj pažnje i hiperaktivnosti (ADHD). Zašto? Pa što rade farmaceutske kompanije kada žele proširiti tržište za svoje proizvode? Dječje tržište neistražen je rudnik zlata. Roditelji i staratelji rade, moderni tempo života se ubrzava, a okolina njihove djece još brže srozava kriterije normalne adolescencije. Kada se obitelj navečer okupi oko stola umorni roditelji žele da njihova djeca tiho i uredno sjede na stolicama, ne da donose probleme i loše vladanje koje su pokupili na ulici, ili bolje, od televizora iz dnevne sobe. I ono što se događa jest, da se u žudnji za pažnjom, neshvaćena djeca otuđuju od svoje obitelji i naravno zastrane, a roditelji traže rješenja u liječničkim ordinacijama. Diplomirani Samarićanin tada prepozna još jedan slučaj defektivnog uma i stavi ga na lijekove na koje se srednjoškolci obično stavljaju, antidepresive ili stimulanse.

Antidepresivi poput Paxila, Zolofta, Prozaca i Zyprexe trebali bi biti čudesni lijekovi ali opet, nekim čudom završili su na listi FDA Medwatcha kao lijekovi na koje se njihovi korisnici najviše žale. S druge strane, stimulansi poput Ritalina smiruju oboljelog pritom uzrokujući smanjenje kreativnosti uz također pokoju maniju ili psihozu, a ukoliko nemate sreće i oštećenje mozga jer je sličan kokainu i amfetaminima. Oni kod djece imaju protuučinak, otupi im osjećaje i umiri pokrete dajući osjećaj zatočeništva u vlastitom tijelu, počinju gubiti vezu sa sobom.

Laži i neznanje vladaju vjerovanjima miliona potrošača. Roditelji ne znaju da lijekovi njihove djece utječu na kemijske procese u mozgu tako da mogu prouzročiti maničnu ili psihotičnu epizodu koja u stvarnosti ne prestaje dolaskom na hitnu pomoć nego tamo tek počinje. Dakle dežurni liječnik nad pacijentom mora postaviti dijagnozu, a ona zvuči: “Bipolarni poremećaj” i mora mu se dati antipsihotik. Tada nastaju ozbiljni problemi. Tinejdžer će primiti sasvim novi, teži lijek za poremećaj koji je uzrokovao prvi lijek. Roditelji, škola, liječnik i društvo pokušali su ga obuzdati, a zapravo su, neki svjesno a neki nesvjesno, poslali još jednog školarca na put prema ovisnosti koji ga može koštati i više od toga, njegovog života. U svibnju 2006. i sama FDA je priznala da Paxil ima znatni statistički porast postotka samoubojstava u depresivnih odraslih ljudi kako je izmjereno u kontroliranim kliničkim ispitivanjima. Mora li doći do toga?

Tinejdžeri bivaju orobljeni za svoju mladost. Uskraćuje im se pravo da odrastaju kako smo i svi mi; da budu lijeni, da preglasno slušaju užasnu glazbu, da imaju kriminalno loše frizure, da prosvjeduju za svoja uvjerenja, nose vrečastu odjeću, da se predomisle o životnim pitanjima dva puta tjedno, rade pogreške, govore smješne laži, hodaju s krivim ljudima i priliku da se svega toga sjećaju sa fotografije svoje srednjoškolske promocije.

Nepoštenje u medicinskoj literaturi i profesiji nije rijetka. Čitajte, učite i educirajte se. Lijekovi su opasno oruđe za one koji probleme svoje djece žele riješiti tjerajući ih da ih popiju s vodom.”

Sienna Aijio m.d.


Nick se osjeti kao upucan. U tom je članku prepoznao jedinu osobu koju nije htio. Zatvori site i ostane sjediti na stolici kao kip. Sledi se od pomisli da je statistika u nečijem izvještaju.

Nisi poseban niti važan Nick. – tužno pomisli u sebi – Samo si zbrojena decimala na nečijoj godišnjoj zaradi. Kakvo sranje. Šta su me pustili ovdje? Zašto? Žele me se riješiti. Koje sranje! Nek se jebu. – naljuti se – Bijeda.

Ostatak dana proveo je u tišini. Ne želi o tome govoriti s Indiom, osjeća se poniženim. A i što da joj kaže, pročitala je i sama, sigurno misli da je luzer. Danas mu je najgori dan u životu. Raspoloženje mu se tako srozalo da nije ni večerao, pojavio se u restoranu reda radi, a zatim otišao u svoju sobu i igrao igrice, cijelo vrijeme razmišljajući o svom životu i roditeljima.

Kao da nije dovoljno to što su me ugurali u Veritas kao višak s kojim ne znaju izaći na kraj, ovi tu me truju i još k tome mi se India zbog svega smije iza leđa. – Nick misli u sebi.

Tko je sada faca? Ono vrijeme kada je mislio da je fora izbjegavati nastavu i družiti se sa zloglasnim slučajem prošlo je u nekoliko minuta prisjelog mu štiva. Kome će spjevati nevažne balade o svojem mizernom iskustvu sa dna društva? Više nije zabavno biti glavna tinejdžerska preokupacija osoblja slavnog Veritasa kad oni svi zapravo misle da si još jedan izgubljeni klinac u nizu, “mačić predan na recepciju”, nečija dnevna smjena s koje jedva čeka ići kući jer si mu stalan podsjetnik koliko je sretniji što nema dijete popu tebe. A ti, ti odjednom shvatiš da si ono što se nekad događalo drugima, glasina o kojoj si slušao o drugoj djeci, jer sada si i sam nečija tuđa glasina o kojoj potiho šuškaju na partyima kad netko upita za, ali ubrzo te zaborave i nastave dalje s važnijim temama. Sebi si senzacija, drugima tek tužna priča.


Samuel je u uredu spremio svoju aktovku, sako odijela prebacio preko ruke i krenuo van. Na stepeništu je sreo novu bolničarku koja ga je zamolila za pomoć. Stariji pacijent kojeg njeguje osjeća mučninu i tvrdi da je to posljedica večere te je sada u restoranu gdje se žali osoblju koje posprema već zatvorenu kuhinju. Samuel i sestra stigli su baš na vrijeme za pacijentov govor o sudskoj tužbi zbog kobasica. Ubrzo je stigla i glavna sestra Liston koja se odmah ispričala Samuelu, prekorila mladu sestru zbog tog postupka i počela smirivati gospodina Novaskya koji čini se, ima naviku prigovara oko svega, od uzorka prozorskih zavjesa u sobi do boje toaletnog papira u kupaonici. Samuel pozdravi prisutne i krene nazad. Prolazeći pokraj terasnih vrata vani u polusjeni mraka opazi nešto bijelo.

U svojoj dugoj bijeloj vesti India sjedi na stepenicama terase. Kiša se osušila, tek je pokoja lokva ovdje ili ondje. Mirna, tiha ljepota predala se prohladno svježem zraku Veritasova raja. Večer želi provesti sama, nije od volje da sluša Verine životne priče. Ima vlastitu za promisliti.

Bok. – čuje glas iza leđa kao želju što se ostvarila.

Zatečeno se okrene – Bok. Otkud ti ovdje?

Rješavam kuhinjske probleme. – Samuel pokaže glavom prema restoranu.

Provodiš vrijeme s malim ljudima. – našali se.

Ti?

Bistrim glavu? – kaže India upitnim tonom misleći pritom na to kako to obično kažu u filmovima.

Oboje se nasmiješe.

Samuel pogleda na hladne pločice – Ne bi trebala sjediti ovdje.

Džemper je debeo. – obrani India iznutra hvaleći njegovu brigu.

I još deblja volja. – kaže on, i ne želeći narušiti melankoliju trenutka polako se okreće natrag – Ostaviti ću te njoj.

Caroline. – iznenada izusti India, ne želeći da Samuel ode i zatvori oči prolazeći prstima preko madeža ispod desne obrve, prisjećajući se dodira strankinje – Tako me nazvala. Pred kućom. Stajala je na pločniku. Došla do mene i tako me nazvala. Njene oči – pogleda pred sebe – pogledale su me kao da vide nekoga drugog u mome licu. Nekoga poznatog.

Tvoja prava baka? – njegovo srce zakuca brže.

Dodirnula me po licu. – ispred očiju joj bljesne njen lik – Rekla je: “Baš kao tvoja majka.”, nisam razumjela. Snažno me zagrlila. Rekla sam joj da ode i otrčala u dvorište. Mislila sam da je luda.

Tvoji roditelji su se uzrujali. – nastavi Samuel približivši joj se.

Vikali su na mene zašto nisam zvala policiju. Zbog stare senilne žene? – ironično će – Popodne sam otišla do susjede iz razreda. Oko šest i trideset svratila sam kući samo po cd, da nešto slušamo. Bio je u mojoj sobi, na zidnoj klupici pod prozorom koji gleda u dvorište, na sjenicu. Bili su tamo. Vratila se.

Upoznali su se.

Raspravljali su nešto. Dizali ruke – India zastane na trenutak – ….a onda je Rebecca uzela jastuk i pritisnula joj na lice…. – bolno se prisjeti prizora koji je slomio njenu vjeru u život – Moj jastučić. – pokuša otupiti sjećanje – Uvijek sam inzistirala na njima. Nekad sam tamo učila pa sam od sjenice napravila vlastitu oazu usred dvorišta…. Nisu je pustili, – vrati se – dok nije bilo gotovo. Predamnom. – oči joj zastakle – Ubili su tu ženu bez imalo grižnje savjesti. Moji idoli. Čudovišta. – poteku joj suze.

Vidjela si kako je ubijaju? – Samuela zaprepasti – Kako si saznala tko je? – sjedne na stepenicu do nje.

Kupila sam sve novine sljedeći dan. – ona obriše lice – Strana šesnaest, mali članak u donjem desnom kutu. Ostavili su je na klupi na autobusnoj stanici. “Starica umrla prirodnom smrću, traže se prijatelji ili rodbina koja ju je poznavala”. – citira naslov – Ironija. Pisalo je njeno ime i prezime, bila je iz Virginije.

Tako mi je žao. – dotakne joj rame – Znaš li kako te našla?

Moja slika u svim novinama nakon onog natjecanja iz pjevanja. Prokletog natjecanja. – India pogne glavu.

Tako je počelo. A Loewe? Sredstvo do cilja. Nije ti u prirodi da se ponavljaš dvaput. – usudi se Samuel.

Nisam mogla naći sama ono što sam tražila. – kaže s krivnjom – Bio je dobar na komjuterima. Pitala sam ga da mi nađe sve pod tim prezimenom. On je htio spoj.

Te večeri?

Da. – India ponovo obriše lice – Spremila sam torbu jer nisam željela živjeti s lažima, ubojicama. Išla bih bilo kuda. Ostavila sam ključ u kući i iskrala se van. On je donio papire. Tasconni u Indiji kad i mi…. Obitelj od troje umire kad odlazimo, ženino ime je Caroline, a onda Beatrice Tasconn petnaest godina kasnije biva ubivena u mojoj sjenici… – glas joj zadrhti.

Jučer sam saznao da su Rebecca i Lenard imali dijete, – Samuel počne polako – ali je umrlo tijekom poroda u Indiji. Tasconni su bili njihovi kućni prijatelji. Oni su isto imali kćer. Nakon takvog gubitka bilo im je previše bolno gledati par koji je imao više sreće. – zaključi.

India opusti grč u tijelu – I Sienna Tasconn postala je India Jamieson.

Samuel se zagleda u njeno lice navlaženo suzama i pomisli kako je lijepa te bi je najradije zagrlio i utješio, ali se i ovaj puta savlada misleći što bi ona o tome mislila i što sada najviše treba, psihijatra – Svoje su mrtvo dijete potom podmetnuli u požar umjesto tebe. – tiho udahne – Toliko si toga nosila u sebi sve ove godine. Istine, sumnje, boli.

Gledali su u mene. – pogleda u njegove oči – Nisam mogla govoriti, mislila sam da će shvatiti, ali nitko nije. Svi su samo gledali u mene.

Ostali su sjediti još neko vrijeme. Samuel ju je prijateljski pomilovao po leđima i obećao joj da će dokazati njenu nevinost. Neće je napustiti kao svi drugi prije njega. Osjetila je to. Treba njegovu prisutnost. I njegovu pomoć, sada više nego ikada. Nikada nije bila toliko iskrena i toliko ranjiva, a pokraj njega se ipak i dalje osjeća snažnom, nimalo oslabljelom. Tako je suđeno s njom. Ne ispitivati, navaljivati i pritiskivati, ona će to sama učiniti kada dođe vrijeme. Čekalo je u njenoj duši jedno dugo desetljeće, zaraslo je preko srca i sakrilo ranu čineći nemogućim da itko vidi koliko je ona zapravo duboka. Zastrašujuće su te dubine ljudske duše koje mi svi skrivamo malim ili velikim pakiranjima nikome odanih tajni. To je jedino mjesto istinskog povjerenja u koje skladištimo naše strahove i boli. Koliko onda mora biti zastrašujuće kad ih predaš u nečiju tuđu dušu da je čuva? Ili, koliko je povjerenje? Samuel tek sada shvaća koliko je Indiino. Njene riječi su mu pokazale svojevoljan put kojim je odlučila kročiti. No vodi li on na kraju do, ili od njega?

- 23:16 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.