Kolegica Mica

Ožujak je vratio Nickove dvije bolje polovice. Daniel i Jesse još jednom su ga proglasili glavnom facom, ovog puta zbog pokušaja samoubojstva u siječnju pa je uživao u svojoj reinkarnaciji kroz klasično pretjerane verzije događaja i izjava pojačavajući faktor životne opasnosti na predsjedničke nivoe važnosti. Srećom po njega India nije čula nijednu od njih. Dok je uživala u tihom ručku računajući da sada Nick ima drugog posla, a Vera ionako jede čim sat otkuca podne, naglo je prekinuta neugodno se iznenadivši na prstima prišuljanim dolaskom tinejdžerskog odreda.

Bok, bok! – pozdravljaju je sva trojica redom i bez pitanja sjedaju za stol.

Molim vas, sjednite. – ona komentira, pritom univerzalno žaleći samu sebe.

Jesmo. – odgovori joj Jesse nasmijanog lica – Šta ima?

Indii je sve jasno – Nisi mogao držati jezik za zubima.

Šta? – Nick je pogleda tupavo.

Da sam imala potrebu podijeliti to sa svijetom, dala bi si isprintati na majcu. – pogleda ga prijeko.

Šta, da si operirala cice? – Jesse pobijedi u netaktičnosti, osvrćući se na Indiin tumor na dojci.

I, što se događalo doma? – ignorira ga obraćajući se svima – Neko uspješno predoziranje, uništavanje imovine ili javno sramoćenje?

Jesse se nakesi i pogleda Nicka – Kako kome.

India stisne oči – Casanova opet lovi.

Šta sad si i vidovita? – nezadovoljno kaže Nick.

Pa još je samo to falilo da ti uokvirim sliku tipičnog nadrkanog tinejdžera. – zabavlja se India.

Nick je pogleda isprovocirano.

Ona mu uhvati pogled, a zatim mu promotri položaj tijela za stolom – Nervozan je, ljut, nesiguran. – analizira ga u sebi.

Je li jadnica živa? – zadirkuje ga naglas.

Daniel i Jesse se nasmiju.

Ne, poslije sam je zadavio, zamotao u tepih i bacio u rijeku. – vrati joj Nick.

Je li te tko vidio? – nastavi India praveći se da pita za ozbiljno.

Daniel prasne u smijeh – Starci su ga uhvatili kad se vraćao od komada. To ti je kad previše duvaš frende. – potapša Nicka po leđima – Zaboraviš na vrijeme.

Jadan, – ismijava India – pa nije on kriv. Čovjeku se zavrti od svog tog praznog mjesta u glavi.

Nick se ironično nasmiješi – Kao da ti nikad nisi probala travu.

Nisam. – kaže i nastavi jesti.

Sva trojica pogledaju je u tišini pa naizmjenično jedan drugoga.

Kako misliš, nisi? – upita je Daniel zbunjeno.

Trebam ti nacrtati negaciju?

Šta nijednom? – ne vjeruje Jesse.

Ne. – ona pogleda njihova lica i nasmiješi se – Šta je luzeri?

Pa dobro, imala si petnaest kad su te zatvorili. – kaže Nick opravdavajući svog idola.

India se podsmjehne – Do tada sam već imala četvrt miliona dolara na vlastitom bankovnom računu. Mogla sam kupiti trave koliko želim. Svi su mi je nudili. Mogla sam je dobivati i besplatno. Ali nisam htjela.

Zašto? – očajno upita Daniel – Dvjesto pedeset tisuća dolara? Ti bokca! To je trave da se usereš!

India se namršti – Da, za bijednike. Ja da svoj novac dam za to sranje? Nema šanse. Ni centa.

Pa nisi ni probala. – argumentira Nick.

Slušaj, u životu sam probala pola cigarete i odvratna je. Ne želim pušiti njih, a kamoli travu.

Ali…. – zastajkuje Nick kao da mu se ruši slika o Indii – pa to je normalno. Svi to rade.

Da. A ja nisam svi. To nisi skužio do sada? – ona iskoluta očima – I nekada su to radili. – prisjeti se – Klinci oko mene. Nudili bi mi sve i svašta, od trave do tableta, a uvijek se moglo pronaći netko tko zna nekoga tko ima heroin ili kokain... nema što novac ne može kupiti, a svi u mojoj školi su je imali. Obično kada ne uzmeš takvo nešto, a ponudi te stariji tip ispadneš budala i kukavica, svi ti se rugaju. E pa meni nisu. Jer sam imala stav. I bez obzira koliko se on razlikovao od mišljenja drugih, takozvano cool tipova, oni su me zbog toga poštivali. – nasmiješi se – Ne. Bolje rečeno, bojali su me se. – dovrši zadovoljno.

Bojali? Zašto? – upita Jesse.

Zato što nisam gutala njihova sranja patuljče. Zato što meni nikada nije trebao dim ili tableta da se “opustim” i uživam. Ako se zabavljam želim biti trijezna. Kako ću inače znati što se događa? Ne volim mutne projekcije. Oni su pak bez toga bili nepokretni. Kreteni. Nervozni još prije ručka, uvijek su se skrivali od staraca i profesora, tresle im se gaće u wc-u ali glavno da su vani izigravali face. Ma daj. – nasmije se – Meni da se preseravaju? Kad sam ja prolazila kraj njih nije bilo: “India ti mogu nabaviti koju pljugu?” nego “India bok. Kako si?” sa onim svojim prisiljenim osmjesima, a najradije bi mi istog trena zavukli ruku ispod suknje. – zamisli se u sjećanju i uzme gutljaj vode – Hodali su sa istim ženskim bijedama kakvi su bili i oni sami, ali su uzdisali zamnom da je sve odjekivalo po hodniku. Što misliš zašto? – pogleda Nicka.

Jer si bila komad?

Bila sam. Ali bilo je i drugih. A sve one, te divne ljepotice dugih kosa i slatkih lica bile su, što? Iste. Kao jaje jajetu. Po doma drage lutkice što se mami i tati maze u krilu, a vani zločeste djevojke. Velika stvar.Dosadne glupače koje su očajnički htjele biti važne, a na kraju su ispale jako nevažne jer im je rok trajanja istekao brže nego otvorenoj pašteti. Toliko su se stiskale uz te tipove da su me podsjećale na oboljele gliste što se kvrče od bolova. Na kraju smo ih prepoznavali samo po koledžicama. Mirage i ja nismo uzimale ništa. Zato i jesmo bile glavne u školi. Nikad nisam dopuštala da me drugi povuku tamo gdje ne želim ići. A i poznato je koliko prezirem slabe ljude.

Jebemti! – Daniel komentira priču.

Ne psuj. – opomene ga India.

Šta? – Daniel ne razumije.

Ručam. – ona izmisli razlog.

Pa nije to slabost. – nastavi Nick – To je tako malo da se opustiš.

Nemoj mi dosađivati tim isfuranim frazama. Pola planete se opušta. – izgovori posprdno – Svi vi imate neriješenih psihičkih problema zbog kojih se ne možete i još žalosnije, uopće ne znate zabaviti pa si dijelite te bombončiće iz ruke u ruku kao izgubljena dječica. Sva ste trojica toliko povodljivi da čovjek samim razmišljanjem o tome može dobiti osip. Ali to nije sve, – kaže nadobudno – kad odrastete imati ćete priliku postati punoljetni luzeri i pridružiti se ostatku onih koji te navike pažljivo njeguju do kraja života. – naceri im se.

Tebi su svi luzeri. – kritizira Nick.

Da, polako shvaćaš. – odobri mu India – Ne zavidim onima koji imaju manje nego ja.

Kako manje? – prekine ju Daniel.

Manje. Nemaju svoje ja. – India ga opomene pogledom – Znači nemaju ništa. Znaš li koliko tih ljudi uzima droge da bi se osjećali bolje? Svi. Ja sam na miru sama sa sobom. Ne trebam se osjećati bolje. Već jesam bolje. Svoje sam probleme riješila u svojoj glavi, ne trebam ih iskaljivati slabičkim porivima. Meni da se tresu ruke? Da me svu izbljuvanu nose kući? Da umirem za dimom? Pa nisam ja neka šuga što se dovukla sa ceste. – kaže prijekim tonom – Zar ja da se ponižavam? Budem slika i prilika mizerije iz prve ruke? To budi te vi. Ja nikada nisam i nikada neću pripadati koloni samovoljno mlačnih egzistencija koje trebaju poremetiti kemiju u mozgu da bi si dovoljno uvjerljivo slagali kako im je dobro u životu. Mene su dosta izdrogirali. – završi s jelom i pogurne pladanj.

Moja stara me tukla ko vola, tebe bar nitko nije. – uzruja se Nick – Skoro mi je slomila kičmu, a sada joj je žao? Platiti će za to. Kuja.

India ne vidi povoda za takvim tonom niti nepovezanom temom pa shvati da Nick tako preko vikenda kod kuće liječi loša raspoloženja – Tukla te i sada ti imaš pravo da joj vratiš.

Da. – odgovori joj napet.

Ne nanosiš joj bol, samo bježiš od nje jer je se bojiš.

Ne. Ja se ne bojim nikoga. – kaže Nick i sam sebe pokušavajući uvjeriti u rečeno.

Ne seri mi, ja sam to diplomirala. – vrati mu India – Bojiš se sebe i za sebe. Kakva ćeš osoba biti u budućnosti jer te odgojila takva žena? Misliš da ne možeš biti normalan nakon godina traume. – pikne ga ravno u živac – Pogrešno. Uvijek imaš izbor kakav ćeš biti. Drugi te definiraju samo dokle im to dopuštaš.

Kakav trijumf! Bi bio da je odrasla osoba to vidjela. Čuti takve riječi iz Indiinih usta, to se nije moglo doživjeti od ove Indie, samo one stare. I što sad? Je li Samuel prodro toliko duboko do nje da ni ona sama više nije svjesna da se polako vraća, da se prava India Jamieson budi iz dugog sna. Onaj borac nekada vodio je bitke za druge, za ljude, ideale, snove, ne samu sebe jer to je već imala. I u jednom danu sve izgubila. Je li to sada više važno, suze su isplakane, tijela pokopana, nade i snovi izgorjeli ali rađaju se novi i sada više nego ikada stoje na plećima jednoga čovjeka koji ih mora opravdati. On svojevoljno budi snagu života iz jedne duše koja polako ali sigurno trza na podražaj osjećaja zvanog imenima mnogih ljudi, a oni su naši najdraži.

India se povukla u sebe, izgubila dva kilograma i općenito izbjegavala svaku priliku za konkretan uvid u njeno emocionalno stanje. Samuel ju je gledao kako iz dana u dan pati u tišini. Da, govorila mu je o ljudima, mjestima, uspomenama, mislima, kao i svaki drugi pacijent i pomislio je, da je vidi po prvi puta, činila bi mu se kao osoba koja je tragedije svog života prihvatila na način koji zahtijeva ništa manje nego divljenje jednom karakteru i volji.

Ali što se događa unutra? – mislio je gledajući je – U koliko riječi stane tuga koju prešaš kako bi u svoj svojoj kvantiteti stala u to postojanje? Je li se ona stara već pretvorila u prah, pa se ne sjećaš u kojem ju je smjeru otpuhnuo vjetar ili je čuvaš za neke druge dane, kada ove oči neće biti uprte u tebe?

Nevjerovatna snaga što ju India nosi u sebi Samuelu je zastrašujuća. Jedno je biti neovisan, manje osjetljiv i kontroliran, ali željeti biti jedini koji sam sebe zacjeljuje….. Zašto odbijaš ruku koja ti je ispružena? Osim ako i dalje misliš da nije iskrena.

Sjećaš li se imena koje sam ti spomenuo prošle godine, Terrance Loewe? – Samuel upita na terapiji.

Da. – odgovori India.

I rekla si da ga ne poznaješ. Časna sestra Pearl mi je spomenula da te jednom vidjela s njime u siromašnoj četvrti. Možda ga se sjećaš pod drugim imenom ili nadimkom. Darren Wells je spomenuo nekoga pod aliasom Pisac.

Da znam, nakon što si rekao shvatila sam da je to ista osoba. Anagram. Kakav tip.

Tko je on?

Narkoman koji si je umislio da je ispao iz filma pa je provaljivao u kompanije, banke, FBI. Općenito još jedan nitko u usponu.

U kakvom ste bili odnosu? – Samuel ispituje u kojem je stadiju njena istina.

India se zamisli. Treba li mu reći ili ne, je li on zaslužio istinu ili je možda ona? Može li si priuštiti da mu konačno vjeruje? Kada će sve to završiti? Ili, zašto spekulirati, kada to može biti sada.

Sredstvo do cilja. – odluči se India.

Kakvog cilja?

Bio mi je sušta suprotnost. Saznavši da sam posvojena, moj cijeli život, svi principi i pravila u njemu koje sam poštovala zbog imena Jamieson izgubili su svoje značenje. Više nije bilo važno s kim se družim pa sam odlučila isprobati drugu stranu života.

Bio ti je dečko? – pokuca na vrata njene dosad zaključane privatnosti.

Dva sata ne može se kvalificirati ni kao spoj. – ona otvori.

Poznavala si ga dva sata? – Samuel se odluči prikloniti toj tvrdnji.

I to je bilo previše. Najgore ljubljenje ikada. – slaže.

Kako ste se upoznali?

Darren je išao s njim u školu. – kaže istinu – Mjesec dana prije požara nas troje smo se sreli u robnoj kući. Upoznao nas je.

Samuel na trenutak izoštri nepoznatu informaciju – Zar Darren nije išao u tvoju školu?

Ne, on je išao u javnu. – objasni India pitajući se kako to nije znao – Iako je kod nas provodio skoro više vremena nego tamo. Richard ga je zaposlio jer je stvarno talentiran, a i mislio je da će se netko naših godina tamo dobro uklopiti.

A Loewe, kako se on uklopio?

U sve to? Sat vremena nakon što smo se upoznali opet sam ga srela, baš kad sam koraknula na pokretne stepenice. Bio je iza mene. Sam. Rekao je da je Darren morao ići kući. Započeo je priču glazbe, svega pomalo i zapričali smo se.

I pozvao te van?

Da. – India uhvati njegov pogled – Nisam joj rekla naravno, Mirage bi se zgražala.

Jesu li Rebecca i Lenard saznali da si izašla s njim?

Bili su mrtvi.

Samuel se primakne stolu u bijeloj sobi – S njim si se našla u noći požara?

Da. Došao je po mene autom na kraj ulice. Ja sam se iskrala.

Kada?

Oko jedanaest i trideset. – udovolji mu još jednom istinom.

A vratila se? – Samuel će napeto.

Oko dva.

Znači da je bila nesreća. Procjenjeno je da je požar počeo oko jedan. On je svjedok da si bila s njime. Jesi li bila s njime cijelo vrijeme?

Da. – India kaže sjetno.

Samuel ustane iz svoje stolice uzbuđen – Tada možemo dokazati tvoju nevinost. Moramo pronaći Terrancea Loewea.

Ako je još živ. A onda mi još samo trebaju povjerovati.

Ali imala si razlog. – on hoda prostorijom razmišljajući naglas – Saznanje o vlastitom posvajanju za tinejdžera automatski produbljuje krizu identiteta koja je psihosocijalno i biokemijski ionako zagarantiranana u adolescentskom periodu. Izvući ćemo te iz ovoga. – pogleda je sjajnim očima – Moram nazvati Colea.

India uhvati taj pogled. Njegove oči strastvene su. Bez sumnje i straha, tako čvrsto i odlučno zavidno žive i željne pustolovina životnih iskustava kojima će i dalje pobjeđivati u svojim bitkama, ne predajući se pred nikakvim preprekama. Ona pomisli kako je to sigurno lijepo, kad u sebi nosiš postojanu iskru života koju s takvom prozračnom lakoćom slobodno nudiš strancu ne bi li se on vidio u odrazu tuđeg pogleda. Tvog Samuel.

On i Cole podijelili su zadatke. Samuel će nazvati šerifa Jedepa koji je radio na Indiinom slučaju, a Cole Tallahasseeski odjel za narkotike kako bi vidjeli hoće li ime Terrenca Loewea negdje isplivati.

Obradili smo mjesto zločina. – šerif Jedep govori Samuelu preko telefona – Nije bilo direktnih inkriminirajućih dokaza paleža. S druge strane, njen kovčeg s novcem i odjećom ukazali su nam na konkretne namjere.

Jeste li ikada naletjeli na ime Terrance Loewe?

Šerif se zamisli nad svojim uredskim stolom – Ne.

Nekoliko je godina stariji od Indie, pohađao je javnu školu, moguć ovisnik o drogama. Problematični tinejdžer. – Samuel mu nastoji osvježiti pamćenje.

Loewe. – šerif podigne obrve i podsmjehne se vlastitom sjećanju – Da, huligan, nisam ga vidio godinama. Mali je lažljivac i niš koristi to vam mogu reći. – uzdahne – I on je htio pet minuta slave.

Kako to mislite?

Došao mi je u postaju sa smiješnom pričom, odmah sam ga potjerao. – šerif Jedep kaže ponosno.

Što je rekao?

Ma gluposti. – šerif odmahne rukom – Da je India njegova djevojka i da su bili zajedno te noći. Izmislio je priču, nešto je trabunjao. Glupan. Ne bi me čudilo da su narkotici imali posla s njim.

Samuel se primi za čelo jedva vjerujući da razgovara s jednim šerifom okruga – Da ga niste potjerali India bi bila u sasvim drugom položaju nego sada. Imala bi alibi, a njeni bi joj psihijatri mogli lakše pomoći. Imala je razloge da se tako ponaša.

O čemu pričate? Kakvi razlozi? – šerif Jedep se blago uzruja smatrajući Samuela nedovoljno kompetentnim da tako komentira – Ma slušajte, znao sam njenog oca. Nabavio nam je dobru pogodbu za policijske aute preko poznanstva. Poslije njegove smrti za njegovu kćer sam učinio što sam mogao. Nisam dopuštao glasine da mu se poremećena kćer povlači sa takvim tipovima. Ako vi kažete da je bila s njime, to više dokazuje moju tvrdnju. Susjeda ju je vidjela kako gleda u tu kuću kao hipnotizirana. Nije nimalo htjela pomoći niti se uopće oglasila. Naravno da je kriva. Inače bi se branila. Zapalila je tu kuću i njih unutra jer je luda.

Samuel bi mu najradije odmah poklopio slušalicu. Uskogrudno razmišljanje čovjeka koji treba biti utjelovljenje povjerenja, sigurnosti i inteligencije koja barata, kako oružjem tako i tuđim životima mu je neshvatljiva. Ne može govoriti o svojim pronalascima, treba Indiino dopuštenje i Veritasov stav prema cijeloj stvari prije nego ih podijeli s javnosti, dakle pogotovo ne s policijskim službenikom. No u njegovom umu jedno je bez sumnje, njena nevinost.

Što su rekli? – Samuel upita Colea koji upravo ulazi u njegov ured.

Nemaju ga u računalu. – Cole odmahne glavom – Ti?

Imam šerifa koji potvrđuje njenu priču ali je uvjeren u njenu krivnju. Kako da dokažemo da se s njim trebala naći baš te noći i opravdati kovčeg? On je jedini svjedok, a mi ga ne možemo naći. – Samuel se zavali u stolac zamišljen u svoj novi problem.

Jesi li joj rekao? – David upita Samuela penjući se stepenicama na prvi kat.

Ne. Vratila se iz bolnice tek jučer. Reći ću joj danas na terapiji.

Znaš, dok je bila u bolnici razmišljao sam o vašim sastancima i o stvarima koje je govorila. Sada je to sve što ima. – kaže David.

Što?

Njeno ime. India Jamieson. To je ponovila toliko puta da sam prvobitno dijagnosticirao poremećaj izmjenjenog osjećaja sebe ili oblik narcisoističnog izražavanja. Svijetu je uvijek bila India Jamieson. Nikada India. Sada nakon što se vaš odnos toliko promijenio, čini se da je ona sebe vidjela kroz druge ljude. To se odrazilo na nju od početka. Nitko nije uložio toliko truda kao ti da upozna samo nju, ne ono što su o njoj pisali ili govorili. Ti si je pronašao ispod tog imena.

I ponovo sam suočen sa enormnom mogućnošću da je izgubim. – Samuel kaže zabrinuto – Kad god se desi nešto pozitivno druga stvar to potpuno uništi. Osjećam se kao da stalno hodam bos po staklu.

Misliš da će se uzrujati? – upita ga David dok staju ispred Samuelovog ureda.

Kako god bilo, nije dobro. – kaže nevoljko.

Kasnije tog dana, nakon što je Vera prisilno izmjerila Indiu za novi pulover što joj planira isplesti jer je vidljivo postala njen novi objekt obožavanja, India je krenula sastati se sa Samuelom.

Bok. – ona uđe u ured.

Bok. – Samuel ustane iz stolice da je pozdravi – Kako se osjećaš?

Dobro. – India sjedne na zelenu fotelju.

Jesi li spremna za ovo? Rekao sam ti, ako trebaš još koji tjedan slobodno, nije problem. Koliko god trebaš.

Ne. – sigurno će India – Deset dana u bolničkom krevetu je previše. Sad je Vera preuzela. Moram izaći iz sobe.

Radi ti novu vazu? – osvrće se na Verin bolnički dar koji je napravila na radionici.

Prešla je na vunu.

Plete vrlo lijepe čarape. – sjeti se Samuel – Svi imaju par.

Čarape? – začudi se – Ja dobivam vestu.

Sviđaš joj se. – zadovoljno izjavi, ali zatim promjeni izraz lica – India…

Ja sam ti zadnja večeras? – prekine ga.

Da, zašto?

Možemo završiti ranije. – predloži India – Mnogo si slobodnog vremena proveo u bolnici, a nisi bio obvezan. Možemo skratiti ovaj tjedan.

Ne, ne, apsolutno ne, moram razgovarati s tobom. – Samuel kratko zastane jer ono što joj mora reći pada mu najteže od svega što su do sada prošli – Kao tvoj liječnik brinem se za tvoje zdravlje i ono mora doći prvo. Ono na što nemam pravo jest, donositi životne odluke za tebe, ali ovu jesam. – teško udahne – Dan prije operacije zvala je doktorica gospođe Jamieson. Ona je imala srčani udar i tražila je da te vidi. Mi smo već bili u bolnici i ja sam objasnio situaciju na što je potom gospođa Jamieson zahtijevala da ti onda ne kažem. Dva dana kasnije imala je još jedan udar…. i umrla je. Nisam ti rekao i preuzimam punu odgovornost, to je bila samo moja odluka i donio sam je u interesu tvoga zdravlja. Pogreb je bio prošli tjedan. – pogleda je suosjećajno – Jako mi je žao India.

India osjeti toplotni udar. Ustane iz fotelje bez riječi i krene prema vratima. Ne želi da Samuel vidi kako joj se oči pune suzama.

India, – Samuel ustane iz stolice – žao mi je. Trebala si oporavak. Podnijeti fizički šok, a zatim takav emocionalni bilo bi previše. Molim te nemoj otići. – nastoji je zaustaviti na vratima.

Nisam u šoku. – slaže India – Nismo bile u rodu.

Glupačo. – pomisli u sebi čim joj je to izašlo iz usta.

Znam da ti je nešto značila. – naslućuje Samuel – Bar u jednom periodu tvog života. Ona je bila tvoja nijema pratilja koja te slijedila na svim postajama.

Divno, zabij nož još malo dublje! – ona vrisne u sebi.

Nisam je vidjela godinama, bila je stara žena. – India uhvati za kvaku.

Molim te. – Samuel položi dlan na ulazna vrata– Razgovaraj samnom. Ako si ljuta na mene, imaš svako pravo.

Nisam ljuta. – ona prošapće, a suza joj potekne niz lice – Samo želim biti sama.

Značila je nešto.

Razgovarat ćemo sutra. – odbije ga tiho.

India izađe iz ureda ostavljajući Samuela tišini njegovih misli. Ne može to podnijeti. Pomisao da ju je povrijedio, a ona mu ne dopušta da pomogne zacijeliti ranu. Ne želi ništa više nego s njom podijeliti taj teret na dva dijela. Ali India ne dijeli. Ona sve pozivnice drži za sebe. Drugi nisu pozvani na slom.

Zato je svo vrijeme u bolnici bio ljubazan prema meni. – prođe joj u glavi po tisućiti puta te večeri – Žali me. Pa naravno, koji doktor je ikada svom pacijentu nosio hranu i knjige? Mučila ga je grižnja savjesti. A ja sam se ponašala kao mala curica. To je njemu sve posao! – ljutito vikne u sebi pa tužno spusti pogled ležeći na krevetu, okrenuta prema zidu – Baka je umrla. Mrzim Te! Sve mi uzimaš! Nisi mogao ubiti mene pa je ona morala platiti dug? Super! Tko je sljedeći? A da, nitko, svi su mrtvi! Mrzim Te! Ali ne brini, jedina osoba koju mrzim više od Tebe sam ja! – pomisli boreći se sa žaljenjem i tugom u želji da ih odvoji od sebe, potjera kao nepozvane i neželjene goste na večeri, no oni su se toliko privili uz njenu dušu da danas – ............................... Lažem. Oprosti mi. Stojim na vratima između stvarnosti i fikcije i ne znam kojim putem krenuti. Ne znam na kojoj ću Te strani pronaći…... Jesi li svugdje ili nigdje? Jesi li me napustio ili i dalje čekaš da se odlučim? Ne, kako bi mogao. I ja sam to učinila tebi. Razapela sam te, kao da nije bilo dosta jednom, izdala sam te, stavila na križ i mučila svojim slabostima i nevjericom. Zašto bi ostao? Ja ne bi. Ili možda…. bi, za Tebe bi. Volio Si me jednom, davno. Prije nego sam postala…….ovo. Ružna sam, znam. – pomisli na svoju dušu – Vjerojatno ne možeš podnesti da me gledaš. Sve što sam Ti rekla i pomislila. Kako sam se nepravedno borila protiv Tebe i napustila Te tako lako. Pokušala sam Te ubiti i pokopati negdje u svojoj glavi i svugdje u svome srcu. Htjela sam Te povrijediti da bi mene boljelo manje. – priznaje si po prvi puta – Jer sam bila sama. Ostavio si me samu među ubojicama, izdajicama, lašcima, urotama i tajnama……. Zašto? Zašto ne mogu naći taj odgovor?..... Da bi me doveo ovamo? Da zaslužim ovu sobu, ovaj krevet, ovu prijateljicu. – pogleda udesno prema Verinoj strani sobe – Da upoznam njega? Da ispaštam, iskupim i pronađem novu sebe pokraj nekog drugog? Kakv tip, ha? – nasmiješi se suznih očiju pri pomisli na Samuela – Volja, život u njemu, vjera u život. Nevjerovatno je. Urnebesno. Slatko. Zarazno. Blesavo. Istinito? Ne znam. Želim. Da, želim, iako je blesavo, nemoguće, nečuveno i nestvarno. Ali želim to. Njega. Ne sjećam se da sam išta željela tako dugo vremena, a sada, želim ovo. Bezobrazna sam do kosti, znam. Ne bi se trebala usuditi. Ali jače je od mene. Čak želim da to ne želim, ali ne pali. Zašto Si me doveo ovdje? Da mi se smiješ u lice? Da mi pokažeš sve što bi mogla imati i mašeš mi time ispred nosa kao kaznu što sam Te se odrekla? Zašto to ne osjećam, Tvoju zlobu prema meni, osvetu, bijes? Zašto je sada odjednom u mom srcu osjećaj da me još uvijek voliš? Ne znam šta se ima voljeti. Trebao bi odustati. Više nisam savršena India Jamieson, ona koja bi molila sa svaku sitnicu, nadala se svemu najboljem i, da se to desi njoj, naravno. Stara sam. – uzdahne – U svojoj glavi. Proživjela sam stotine života u ovoj ludoj glavi, bila sam stotine drugih ljudi samo da ne bi morala biti ja. To je bilo prebolno. Sigurno sam se ušuškala u nestvarne živote i ljude kako bi prikrila nedostatak svoga, kakvog sam htjela. Kukavički. Zbog toga sam sada izgubila i nju. Kako se kaže neuspjeh na Tvom jeziku? Na mom – India.

Ove noći nitko nije čuo plač. Niti mnogih noći poslije nje. Ali to ne znači da jastuci nisu bili vlažni, a plahte izgužvane od grčevitih stisaka. Tko vidi krivnju i savjest? Što učiniti kad svi odu, kako ideš dalje, kamo? Otkuda izvlačiš posljednju nit volje što kao kakva travka pluta otvorenim morem kao posljednji preživjeli iz brodoloma. Zapravo, je li te uopće briga?

India je u subotu gotovo cijeli dan bila sama. Samuel je najavio da će možda svratiti predvečer, ali izračunala je da je ta vjerojatnost vrlo malena jer je vikend i nema šanse da se pojavi. Vjerojatno će ići van na večeru sa Davidom. Ili možda nekom ženom.

Sigurno ima neku sastrane. – misli India ležeći na bolničkom krevetu nezainteresirano listajući časopis što joj ga je sestra maloprije ponudila – Da, pa nego šta, definitivno nije sam. Još i doktor, na takve se ljepe ko' muhe. Sigurno je neka profesorica ili je i sama doktorica. Nitko iz Veritasa to znam, jedino ona Guinessica cupka za njim, ali jadna, nije baš svjesna situacije. A vidi ove luzere, – gleda u isječke kratkih članaka sa fotografijama slavnih na stranici “Zvjezdana elita” – ni oni nisu svjesni situacije. Lijepi i priglupi. Ah, ponekad i sam poželiš biti priglup pa da te tuđa glupost toliko ne boli. Svi kronično zaljubljeni i sretni, do sljedećeg izdanja. Ma – zatvori časopis i baci ga na ormarić pokraj kreveta – i ja se zamaram sa mizernim budalaštinama. Bolje da operem ruke od diranja ovog tabloida, Bože sačuvaj da se poslije taknem po licu ili kosi pa da dobijem neku boleštinu… – i tada se ulovi – Rekla sam: Bože? – ukoči se – Zašto? Koji mi je vrag? Prijateljujem sa Samuelom, čitam trećerazredno smeće i zazivam Boga…… Tek sam sad šenula, ovo je totalno izvan kontrole, pa šta se ovdje događa? Tko je gazda? – naježi se od pomisli da popušta – Opet moram sve provjeriti ispočetka. I gdje je Lauren? – ponovo se smete – Nije moguće da za ovo ne zna. Samuel joj ne mora reći da bi znala. Možda se sada ona ljuti na mene. Možda ju više nije briga. – stegne ju u grudima – Pa vjerojatno, nakon svih ovih godina sada je imuna na mene. Nije da umirem pa da se pojavi, a ne bi ni tada…. – buntovnički si slaže da ubrza utjehu – Nema veze.

Ima veze. Danas se osjeća posebno usamljeno. To uopće nije lako s obzirom da je više nego naviknuta na samoću ali, ovaj puta se negdje duboko, duboko, pa još dublje u sebi nadala da će možda Lauren protiv njene volje svratiti da je vidi. Ako ne to, uvjerena je da je već bila u bolnici i razgovarala sa Samuelom i doktorom Burnettom. Takve stvari joj ne promiču. Sigurno je bila baš tu u hodniku do njene sobe ali nije ju htjela uznemiravati. A možda bi je i voljela vidjeti. U ovakvim situacijama čovjekovi prioriteti se naglo preslože i oni nekada najapsurdniji postanu najvažniji. Koliko dugo nije vidjela to lijepo njegovano lice i sjedu srebrnu kosu, pitala se je li ostarila i koliko, zapravo poprilično se zadubila razmišljajući kako Lauren sada izgleda.

Kako si? – Samuel je prekine ulazeći u sobu te večeri.

Ipak je došao. – India pomisli jedva vjerujući.

Dobro.

Jesi li večerala?

Nisam još, doći će za dvadesetak minuta.

Dobro je, ne treba. – Samuel izvuče poveću bijelu papirnatu vrećicu ispod kaputa i ispruži je Indii – Ja sam je donio. – ozari lice – Ovo ćeš sigurno jesti.

Što je to?

Zemljopis.

Molim? – ona spusti vrećicu na krevet i odvrne vrh da pogleda unutra.

India digne glavu i pogleda ga u čudu.

Shawarma. – nasmiješi joj se – Bliski Istok dolazi na tanjuru.

Donio si mi …? – ne može vjerovati.

Porijeklo vuče iz Anatolije, a u Njemačkoj je preoblikovan i proslavljen kao döner kebab. Vrlo je popularan u Izraelu, Siriji i Libanonu. Rekla si da nikad nisi probala njihova jela, evo sad možeš.

India neočekivano prasne u smijeh.

Samuel vidi da je ovo pun pogodak i nastavi – Ali postoje znatne razlike. Amateri ih brkaju s obzirom na sličnost. Döner kebab je umotan u plosnati kruh tipa tortilje, a shawarma u tip sendviča ili lepinje. Također ima razlika i u tipu mesa i nadjevima gdje se tada upliće i grčki gyros.

Ma nemoj? – India ne može skinuti osmjeh sa lica – Jesi ti to prostudirao?

Itekako. – on kaže stručno – I pronašao sam zanimljivosti obrazovnog karaktera.

O da? – gleda ga sjajnim očima.

Döner kebab originalno se zove Oltu kebab i potječe iz malog mjesta blizu Erzuruma u Turskoj. Tada se meso peklo horizontalno, a ne vertikalno kao danas i komadi su rezani deblje.

Gdje je Erzurum? – India popravi jastuk iza leđa.

To je čekao. Novi atlas koji je posudio Indii za vrijeme oporavka u bolnici bio joj je nadohvat ruke i ubrzo otvoren da se pronađe još jedna zanimljiva nepoznanica. U pojmovima Indiinog ponašanja, ona je izvan sebe. Samuelova pažnja joj je nedokučiva. Ići na drugi kraj grada da joj donese egzotično jelo bacilo ju je izvan takta kao što je i njega prizor u petak kad je podigla glavu i pogledala ga netom prije nego su je uveli u operacijsku salu. Tko kaže da on nije pronašao Prachuab Kiri Khan na Internetu, ali karta na stranici što ju je isprintao da je pokaže Indii činila mu se nekako blijeda s obzirom na entuzijazam rasprave koju su vodili oko toga. Zato je svratio u svoju najdražu knjižaru kako bi joj nabavio manji atlas ali desila se ljubav na prvi pogled sa kožnim ljepotanom i jednostavno ga je morao kupiti. Iako je imao prvobitnu namjeru pokloniti ga Indii znao je da bi ona tako skupi dar smatrala neprimjerenim pa je odlučio privremeno joj ga posuditi.

I na kraju, opet se snašao. Ne samo da su ovom temom raspalili vatru u još nekoliko zemljopisnih smjerova tijekom kojih je India uspješno savladala kruh sa piletinom uz krastavace, rajčice i salatu te tahini nadjev, izračunavajući pritom četveroznamenkasti iznos prisutnih kalorija, ali ajde, jednom se živi, nego su proveli još tri vrlo ugodna sata u zajedničkom društvu. Kao liječnik i pacijent? Definirati platonski odnos između dvoje ljudi dovoljna je komplikacija sama po sebi, a kamoli definirati onaj što komplicira kompliciranost.

Subota ujutro svanula je s ozarenim licem. Hladnoća vani svježa je kao i buket netom pristiglog cvijeća pored Indiinog kreveta. Samuel niz hodnik njene sobe razgovara sa doktorom Burnettom, sestra u sobi polako pušta svjetlost kroz prozorske šarke, a uspavana ljepotica krhkog zdravlja ostaje nepobjeđen borac još jednog životnog iskustva. Bjelilo dana pomiluje Indiine kapke i oni na trenutak trepnu.

Dobro jutro. – tiho prozbori simpatična bucmasta sestra raširivši lijepe usne u osmijeh – Kako smo spavali?

Mm, dobro. – promrmlja India još umorna.

Odlično. Vaš liječnik je ovdje, odnosno – bolničarka Mary Claire nasmije se samoj sebi – obojica. Vani su. Ali prvo, vrijeme je za doručak. Danas mi morate pojesti više nego sinoć.

Nisam gladna. – India shvati da još uvijek nema teka u ustima.

Svejedno, prisilite se. Operacija je šok za tijelo i sada morate biti dobri prema njemu. – sestra kaže brižno.

Ono nije dobro prema meni. – probudi se i Indiina ironija.

Ali ja jesam. – mudro joj dobaci Mary Claire – Pa i vi budite prema meni.

India pomisli kako sigurno još halucinira od anestezije, ne može se sjetiti što da joj na to argumentira. Ili to, ili mekša. Grozne li pomisli. Ali preslaba je da o tome sada razmišlja, zov prirode je jači. Mlada mulatkinja pomogla joj je ustati i odvela ju do kupaonice te strpljivo čekala tijekom Indiinog umivanja, češljanja i pranja zubi kako joj slučajno ne bi pala u nesvijest kao sinoć u tri sata ujutro kada je bila sama u…

Je li slobodno? – Samuel proviri u sobu nakon podužeg kucanja.

Sestra Mary Claire iz kupaonice začuje njegov glas i iziđe van – Da doktore, tu smo, evo India će biti gotova začas.

Sestro… – začuje se mladi glas u blagoj panici.

Ona se okrene da vidi zašto ju India zove i ugleda isti prizor kao i sinoć.

O gospode Bože, opet! – Mary Claire vikne zabrinuto i potrči prema njoj.

India leži na podu kupaonice u nesvijesti. Mary Claire je nježno pogladi po licu i zazove joj ime nekoliko puta, ali bez odgovora. Pridigne je kako bi je podigla ali Samuel ju preduhitri. Podigne Indiino besvijesno tijelo i brzo odnese u sobu na krevet. Nije im trebalo dugo da ju osvijeste ali oboje su se naizmjenično pogledavali zabrinutih lica. A India kao India, kakva zabrinutost, ona se naljutila na sebe što se tako sramoti kao kakva slabašna glupačica. Jedino što joj je bilo na pameti je kako je sve to skupa izgledalo. Nadala se da je ovaj puta bila neka filmska verzija nesvjestice. Grozila se pomisli da se pred Samuelom izbrukala otvorenih usta ili kolutanjem očiju.

Ah, pa živa sam. – brani se India još pola sata nakon što ju je doktor Burnett pregledao, a sestra izmjerila tlak.

O drugome nećemo ni razmišljati. – smiruje ju Samuel – Ali sada se moraš potruditi oko toga, raspravili smo. Pet obroka dnevno i ništa manje od toga.

Pet! – Indii zamalo opet ne pozli – O čemu pričaš?

Tri glavna i dva između. – Samuel ju pogleda svisoka nepopustljiv za daljnju diskusiju – I to ću sam kontrolirati, dogovorio sam sa sestrama da mi kažu koliko si čega pojela.

Molim? – ona zgrči svoje blijedo lice.

Mnogo voća i povrća, ali i mesa. – te se okrene prema buketu bijelih i ružičastih ruža Indii nadesno kako bi skrenuo temu – Sviđa ti se? Pozdravi iz Veritasa.

Da…lijepo je. – zbuni se njegovoj strogosti i načinu na koji ignorira svu salvu pritužbi koje bi sad mogla reći, ali vidjevši da mu je izgleda stalo, odluči i sama ignorirati temu.

Evo doručka. – kaže sestra Mary Claire rukama gurajući mala srebrna kolica s jelom.

India pomisli da će se Samuel sada izvinuti i otići, ali, krivo je pomislila. Danas i sutra je slobodan i nikuda mu se ne žuri. Zato je odlučio smjestiti se u svoju stolicu i uz razgovor nepristojno prisustvovati njenim obrocima praveći joj društvo pod pokroviteljstvom raznih pozitivnih tema kojima ju je odlučio okupirati. Danas za doručak, sutra ručak, a u ponedjeljak vjerojatno za večeru. Ovisi kako će uspjeti izorganizirati tjedan.

Razgovaralo se o opuštenim temama vezanim uz dnevni tisak ili reportaže na televiziji, diskutirao se rad doktora Burnetta, palo je nekoliko komentara na Veru i Nicka, a ostatak je posvećen novom auto showu koji je u tijeku na Bostonskom sajmu vozila i plovila. U debati koju su u ponedjeljak počeli oko Indiine večere i stoga je li bolji ananas iz konzerve ili pravi, no opet moguće genetički modificirani, završili su na zemljopisnoj potrazi za mjestom koje je India jednom pročitala na konzervi kao mjesto porijekla te njene voćne večere. U nemogućnosti da se dogovore postoji li uopće mjesto takvog kompliciranog naziva čijih se slogova India nije mogla s točnošću sjetiti, Samuel je iz principa odlučio pronaći ga pod svaku cijenu. I tako je jedna banalna rasprava završila njegovom kupovinom najnovijeg i vrlo najskupljeg atlasa svijeta u knjižari.

Ako ga ovdje nema onda ne postoji. – sljedeće srijede Samuel vadi podeblju knjigu iz tankog papirnatog omota velike kutije gledajući Indiino lice.

Podstavljene od jakog kartona i spužve, debele smeđe kožne korice ističu fini zlatni tisak naslova i graviranu ilustraciju zemaljske kugle na ovitku. Gotovo duplog od standardnog formata stranice za printanje veliki mirisni znalac teško je legao na Indiina koljena.

Nikada nisam vidjela ovakav. – kaže kao hipnotizirana.

Ni ja. – složi se Samuel – Zato sam ga morao odmah kupiti. Nije jedan od onih što ih štampaju na tisuće, imaju ih samo nekoliko. Impresivan je.

Da... – India će zamišljeno otvarajući.

Za pola sata moram u Veritas, potražimo ga. – željno će da okonča suspenziju skupog istraživanja.

India u kazalu potraži Tajland i nije prošlo niti desetak sekundi od okretanja na stranicu kraljevstva kad su oboje spazili traženo.

Prachuap Kiri Khan. – ona čita – Tamo je sve pisalo u jednoj riječi i bilo je b umjesto p.

Da, u mnogo se slučajeva imena stranih gradova iskrivljuju. – kaže Samuel – A nisi ni loše izabrala. – nagne se na štivo – To je istoimena provincija u kojoj ljetuje kraljevska obitelj.

Onda ne prigovaraj, vidiš da jedem kao kraljica...

Sve će biti u redu. – Samuel opazi zabrinutost u Indiinim očima, u petak ujutro čekajući da je odvedu na operaciju.

Znam, – ona kaže malo buntovnički – ne moraš me tetošiti.

Kao da bih. – odmah joj odvrati znajući što želi čuti.

Dobro. – India odahne u sebi – Vera je već obavila svoju dužnost. Misli da sam jednom nogom u grobu.

Što? – Samuel se nasmije.

Imala je emocionalni ispad jučer kad sam joj rekla kamo idem.

Stvarno? Nisam znao da ste se vas dvije zbližile.

Teško da bih to tako nazvala. – mirno protestira India – Ali ako je vidiš, reci joj da sam još uvijek u fizičkom obliku. Mora da je samo sinoć potrošila nekoliko krunica.

Ne idem u bolnicu. Ostati ću ovdje dok se ne probudiš.

India je potajno htjela da to kaže ali nije se usudila nadati. Djelomično je zato spomenula Veru, htjela je to izvući iz njega bez direktnog ispitivanja. A sada, pokušava uhvatiti dah što je neprimjetnije moguće kako ne bi shvatio da joj to odgovara.

To će trajati barem nekoliko sati.

Sređeno je. Želim razgovarati s doktorom Burnettom poslije i vidjeti kako se osjećaš. Ako nešto nije u redu i ne osjećaš se dobro odmah mi reci. – Samuel kaže nježno.

Upravo je projahao princ u sjajnom oklopu. U svom ga je umu vidjela samo India i dala mu lice Samuela McKenzia. To je dokaz. Da je priroda čovjeka iskonska. Život je rasteže i kvrči, ljudi vuku i tjeraju, niječu i kliču. Sve po potrebi. A tako je tečna u svojim najljepšim oblicima. Svilenkasta. Klizi. Ove iskrene brižne riječi nježna su utjeha srcu jedne usamljene djevojke, a blagi pogled što ga upravo spušta na njeno lice nevidljiva je pjesma pisana rukom prijateljstva. Tko bi ikada pomislio da će ovo dvoje jednom dijeliti trenutak poput ovog, tako blizak i intiman, jednostavno prekrasan.

Ako nešto nije u redu svi će to znati. – prene se India – Vjeruj mi.

Ok, samo želim provjeriti da smo s tim na čistu.

Molim te, ja sam prirodna brineta, mi osvetu shvaćamo ozbiljno. Glava za dojku.

Ah, i ona nikad ne podbaci u verbalnoj kreativnosti. – Samuel kaže naglas i nasmiješi se.

Pobjednik do kraja. – odvrati mu ponosno.

On je pogleda u oči – Zaista jesi.

Zašto je to rekao? – odmah se zapita India.

Spremno je gospođice Jamieson. – kaže jedna od dvije bolničarke koje ulaze u sobu.

Samuel izađe van i kimne joj kad je provezu pokraj njega. Ovaj prizor mu je nekako stran. Cijeli je radni vijek u bolnicama sa pacijentima i medicinskim osobljem, okružen lijekovima, infuzijama, metalnim posudama, instrumentima, pladnjevima i kolicima ali ovaj bolnički krevet što ga guraju niz bijeli hodnik kao da je izvan njegova dosega. Ona sada odlazi u nepoznato i to mu nije pravo. Do ovoga je časa budno pratio svaki njen korak, a odjednom ih razdvaja dužina hodnika dugačka kao život. Onaj koji se još jednom mora boriti protiv sudbine što joj kroji slijepe ulice na karti novog bezimenog grada. I baš kad su krevetom prolazili kroz vrata operacijske sale India iznenada podigne glavu i posljednji ga put pogleda. Samuelovo srce zakuca brže. Možda u znak proste ljudske suosjećajnosti što se u ovakvim trenucima bez pitanja poklanja na dar. Možda kao smjela želja iste ali uz drugačija nadanja. Možda kao krivnja jednog žaljenja za mladošću koja nikako da ima mira u životu koji joj stalno oduzima. Tiha molitva pređe mu preko nijemih usana. Još jedna želja staje u kolonu što danas putuje u nebeske visine nadajući se da će biti uslišana. Hoće li, ovisi o tome što je zatražio. A to zna samo onaj tko ju je čuo.

Ne smiješ odustati! Imaš za toliko toga živjeti!

Ni ona nije čula za mene. – misli India te iste večeri u bolničkoj sobi bolnice “Skromna nada”. – Živjeti za što? Sutra. I prekosutra, i …. šta onda? Za što? Život? Za koga? Mene?

To je nekada bilo dovoljno. Živjela je za to da ispije i unesreći tuđe, ionako već bijedno traćene živote, i kad bi u tome uspjela, vratila bi se natrag koncentriranom uništavanju svog. Što je, zašto ne? Tvoj život je jedino što imaš. Zaboravi kuće i aute, lovu i ugled, to nije tvoje a da prije nije bilo nečije tuđe ili će to jednog dana postati. Nisi po tome poseban, svi mi dijelimo, voljno ili nevoljko, sve što imamo. Univerzalnost čovjeka jest da posjeduje samo sebe. Ta duša pripada jednome, nitko za nju nije uskraćen boljom ili lošijom verzijom. Nitko svoju nije dobio glanc novu iz jako skupog dućana ili rabljenu iz trgovine rabljenom robom. Kome daješ sva prava, a zatim ih oduzimaš, provodiš tiraniju kako te volja? Za koga se boriš kada svi odustanu, kada kažu da si beznadan, ništa ne valjaš, traćenje si vremena? A što kad je to ono što si željela, da odustanu od tebe, ne, da ti vidiš koliko dugo će im trebati da odustanu. Slabići. Ne znaju da nitko ne želi odustati. Život je nagon zasađen u postojanju svakog bića. Svi mi ponekad poželimo umrijeti. Rekli smo krivu stvar u krivo vrijeme, propustili jako važan događaj, težak trud nije se isplatio, danas nam je frizura grozna, kiša je na dan vjenčanja, netko drag nam je umro, molitva nije uslišana, izrečena je zlobna laž... Koliko se puta na dan to desi? Ili tjedan? Što ako ne možeš brojati dovoljno visoko za odgovor? Ruke su ti preslabe da obrišu suze što teku niz lice i utapaš se u vlastitoj tuzi otupljen od mase ljudi koja ti je pregazila osjećaje.

Zašto to radiš Samuel? – India se pita ležeći na boku očiju priviknutih na mrak, pogledom prelazeći po obrisima namještaja što ih nazire u bolničkoj sobi – Zašto sve te riječi, pogledi, ohrabrenja, dobra volja, trud, želje… ako je besmisleno. Je li? Zašto me uvjeravaš da nije? Jedan dan života više ili manje, zar je stvarno važno? Čemu se radujem i vraćam ako još jednom zavaram život i odgodim smaknuće, nije li to lažna predstava što je mi igramo svakoga dana, a ovo su nam premijere. Voliš li ti život zaista tako stvarno i duboko da se boriš za druge koji to više ne žele. Jesam li pored tebe kukavica ili mudrac? Što mi znači tvoja ruka ako ćeš je jednom povući jer ti to posao nalaže. Hoćeš li me izdati kad dobiješ isječak od plaće i daju ti neku drugu mene da je osvojiš?

Nisi sama. – prisjeti se njegovih riječi prije nego što je večeras odlazio.

Nego što sam nego sama. – India pomisli na to – Sama samcata, oduvijek. Samo sam to zadnja saznala, – oči joj zaiskre – od tebe.

Boli. Kad u glavi vrtiš neke rečenice iz prošlih događaja koje te odjedom nokautiraju kao da su izrečene ovdje i sada. Neke stvari u životu kao da su krivo preraspoređene, pa iako učinjene ili izrečene u određenom vremenu, svojom snagom i značenjem nastupaju tek kasnije. Kad je primatelj spreman da ih shvati. India se prisjeća svojih suza pred Samuelom, sve te davno planirane glume i dugoročne pripreme koje je pred njim izvela majstorski, a uz dužan su pljesak i popratne ovacije rezultirale pozitivnim nuspojavama u obliku slatkih beneficija njene nove slobode. No je li to sloboda moglo bi se diskutirati. Što ako je sada pronašla nov lanac što ga steže oko srca da je ne bi izdalo, da se ne bi otvorilo, predalo, iako to možda jarko želi ali boji se da bi izgubilo. Lakše je kada ti nitko ne treba i ništa ne želiš. Svoje potrebe stisneš u nekoliko osnovnih točaka što ih možeš nabrojati na prste jedne ruke i ostalo se nabavlja u glavi. Tamo je sve besplatno i dostupno odmah. Vani treba davati, čekati, nadati se, strepjeti i moliti. Što ćeš izabrati India?

Ljudi koje srećemo dani su nam na dar,
shvate li to sami ili im kažu drugi zasebna je stvar.

Tad sporedno se preklopi na važno jer ono što imam reći zaista je snažno:

Svakog dana rađaju se heroji
ali Bog ne staje da ih prebroji,
On zna da se jaki snađu,
prebrode sve da svoj put pronađu.

Zato ti neću poželjeti više od onog što imaš,
ljubav i sreću već primaš,
no ne zaboravi je nikad istima dati,
moja je želja da te taj osjećaj

dovijeka prati...