|
Jesi li joj rekao? – David upita Samuela penjući se stepenicama na prvi kat.
Ne. Vratila se iz bolnice tek jučer. Reći ću joj danas na terapiji.
Znaš, dok je bila u bolnici razmišljao sam o vašim sastancima i o stvarima koje je govorila. Sada je to sve što ima. – kaže David.
Što?
Njeno ime. India Jamieson. To je ponovila toliko puta da sam prvobitno dijagnosticirao poremećaj izmjenjenog osjećaja sebe ili oblik narcisoističnog izražavanja. Svijetu je uvijek bila India Jamieson. Nikada India. Sada nakon što se vaš odnos toliko promijenio, čini se da je ona sebe vidjela kroz druge ljude. To se odrazilo na nju od početka. Nitko nije uložio toliko truda kao ti da upozna samo nju, ne ono što su o njoj pisali ili govorili. Ti si je pronašao ispod tog imena.
I ponovo sam suočen sa enormnom mogućnošću da je izgubim. – Samuel kaže zabrinuto – Kad god se desi nešto pozitivno druga stvar to potpuno uništi. Osjećam se kao da stalno hodam bos po staklu.
Misliš da će se uzrujati? – upita ga David dok staju ispred Samuelovog ureda.
Kako god bilo, nije dobro. – kaže nevoljko.
Kasnije tog dana, nakon što je Vera prisilno izmjerila Indiu za novi pulover što joj planira isplesti jer je vidljivo postala njen novi objekt obožavanja, India je krenula sastati se sa Samuelom.
Bok. – ona uđe u ured.
Bok. – Samuel ustane iz stolice da je pozdravi – Kako se osjećaš?
Dobro. – India sjedne na zelenu fotelju.
Jesi li spremna za ovo? Rekao sam ti, ako trebaš još koji tjedan slobodno, nije problem. Koliko god trebaš.
Ne. – sigurno će India – Deset dana u bolničkom krevetu je previše. Sad je Vera preuzela. Moram izaći iz sobe.
Radi ti novu vazu? – osvrće se na Verin bolnički dar koji je napravila na radionici.
Prešla je na vunu.
Plete vrlo lijepe čarape. – sjeti se Samuel – Svi imaju par.
Čarape? – začudi se – Ja dobivam vestu.
Sviđaš joj se. – zadovoljno izjavi, ali zatim promjeni izraz lica – India…
Ja sam ti zadnja večeras? – prekine ga.
Da, zašto?
Možemo završiti ranije. – predloži India – Mnogo si slobodnog vremena proveo u bolnici, a nisi bio obvezan. Možemo skratiti ovaj tjedan.
Ne, ne, apsolutno ne, moram razgovarati s tobom. – Samuel kratko zastane jer ono što joj mora reći pada mu najteže od svega što su do sada prošli – Kao tvoj liječnik brinem se za tvoje zdravlje i ono mora doći prvo. Ono na što nemam pravo jest, donositi životne odluke za tebe, ali ovu jesam. – teško udahne – Dan prije operacije zvala je doktorica gospođe Jamieson. Ona je imala srčani udar i tražila je da te vidi. Mi smo već bili u bolnici i ja sam objasnio situaciju na što je potom gospođa Jamieson zahtijevala da ti onda ne kažem. Dva dana kasnije imala je još jedan udar…. i umrla je. Nisam ti rekao i preuzimam punu odgovornost, to je bila samo moja odluka i donio sam je u interesu tvoga zdravlja. Pogreb je bio prošli tjedan. – pogleda je suosjećajno – Jako mi je žao India.
India osjeti toplotni udar. Ustane iz fotelje bez riječi i krene prema vratima. Ne želi da Samuel vidi kako joj se oči pune suzama.
India, – Samuel ustane iz stolice – žao mi je. Trebala si oporavak. Podnijeti fizički šok, a zatim takav emocionalni bilo bi previše. Molim te nemoj otići. – nastoji je zaustaviti na vratima.
Nisam u šoku. – slaže India – Nismo bile u rodu.
Glupačo. – pomisli u sebi čim joj je to izašlo iz usta.
Znam da ti je nešto značila. – naslućuje Samuel – Bar u jednom periodu tvog života. Ona je bila tvoja nijema pratilja koja te slijedila na svim postajama.
Divno, zabij nož još malo dublje! – ona vrisne u sebi.
Nisam je vidjela godinama, bila je stara žena. – India uhvati za kvaku.
Molim te. – Samuel položi dlan na ulazna vrata– Razgovaraj samnom. Ako si ljuta na mene, imaš svako pravo.
Nisam ljuta. – ona prošapće, a suza joj potekne niz lice – Samo želim biti sama.
Značila je nešto.
Razgovarat ćemo sutra. – odbije ga tiho.
India izađe iz ureda ostavljajući Samuela tišini njegovih misli. Ne može to podnijeti. Pomisao da ju je povrijedio, a ona mu ne dopušta da pomogne zacijeliti ranu. Ne želi ništa više nego s njom podijeliti taj teret na dva dijela. Ali India ne dijeli. Ona sve pozivnice drži za sebe. Drugi nisu pozvani na slom.
Zato je svo vrijeme u bolnici bio ljubazan prema meni. – prođe joj u glavi po tisućiti puta te večeri – Žali me. Pa naravno, koji doktor je ikada svom pacijentu nosio hranu i knjige? Mučila ga je grižnja savjesti. A ja sam se ponašala kao mala curica. To je njemu sve posao! – ljutito vikne u sebi pa tužno spusti pogled ležeći na krevetu, okrenuta prema zidu – Baka je umrla. Mrzim Te! Sve mi uzimaš! Nisi mogao ubiti mene pa je ona morala platiti dug? Super! Tko je sljedeći? A da, nitko, svi su mrtvi! Mrzim Te! Ali ne brini, jedina osoba koju mrzim više od Tebe sam ja! – pomisli boreći se sa žaljenjem i tugom u želji da ih odvoji od sebe, potjera kao nepozvane i neželjene goste na večeri, no oni su se toliko privili uz njenu dušu da danas – ............................... Lažem. Oprosti mi. Stojim na vratima između stvarnosti i fikcije i ne znam kojim putem krenuti. Ne znam na kojoj ću Te strani pronaći…... Jesi li svugdje ili nigdje? Jesi li me napustio ili i dalje čekaš da se odlučim? Ne, kako bi mogao. I ja sam to učinila tebi. Razapela sam te, kao da nije bilo dosta jednom, izdala sam te, stavila na križ i mučila svojim slabostima i nevjericom. Zašto bi ostao? Ja ne bi. Ili možda…. bi, za Tebe bi. Volio Si me jednom, davno. Prije nego sam postala…….ovo. Ružna sam, znam. – pomisli na svoju dušu – Vjerojatno ne možeš podnesti da me gledaš. Sve što sam Ti rekla i pomislila. Kako sam se nepravedno borila protiv Tebe i napustila Te tako lako. Pokušala sam Te ubiti i pokopati negdje u svojoj glavi i svugdje u svome srcu. Htjela sam Te povrijediti da bi mene boljelo manje. – priznaje si po prvi puta – Jer sam bila sama. Ostavio si me samu među ubojicama, izdajicama, lašcima, urotama i tajnama……. Zašto? Zašto ne mogu naći taj odgovor?..... Da bi me doveo ovamo? Da zaslužim ovu sobu, ovaj krevet, ovu prijateljicu. – pogleda udesno prema Verinoj strani sobe – Da upoznam njega? Da ispaštam, iskupim i pronađem novu sebe pokraj nekog drugog? Kakv tip, ha? – nasmiješi se suznih očiju pri pomisli na Samuela – Volja, život u njemu, vjera u život. Nevjerovatno je. Urnebesno. Slatko. Zarazno. Blesavo. Istinito? Ne znam. Želim. Da, želim, iako je blesavo, nemoguće, nečuveno i nestvarno. Ali želim to. Njega. Ne sjećam se da sam išta željela tako dugo vremena, a sada, želim ovo. Bezobrazna sam do kosti, znam. Ne bi se trebala usuditi. Ali jače je od mene. Čak želim da to ne želim, ali ne pali. Zašto Si me doveo ovdje? Da mi se smiješ u lice? Da mi pokažeš sve što bi mogla imati i mašeš mi time ispred nosa kao kaznu što sam Te se odrekla? Zašto to ne osjećam, Tvoju zlobu prema meni, osvetu, bijes? Zašto je sada odjednom u mom srcu osjećaj da me još uvijek voliš? Ne znam šta se ima voljeti. Trebao bi odustati. Više nisam savršena India Jamieson, ona koja bi molila sa svaku sitnicu, nadala se svemu najboljem i, da se to desi njoj, naravno. Stara sam. – uzdahne – U svojoj glavi. Proživjela sam stotine života u ovoj ludoj glavi, bila sam stotine drugih ljudi samo da ne bi morala biti ja. To je bilo prebolno. Sigurno sam se ušuškala u nestvarne živote i ljude kako bi prikrila nedostatak svoga, kakvog sam htjela. Kukavički. Zbog toga sam sada izgubila i nju. Kako se kaže neuspjeh na Tvom jeziku? Na mom – India.
Ove noći nitko nije čuo plač. Niti mnogih noći poslije nje. Ali to ne znači da jastuci nisu bili vlažni, a plahte izgužvane od grčevitih stisaka. Tko vidi krivnju i savjest? Što učiniti kad svi odu, kako ideš dalje, kamo? Otkuda izvlačiš posljednju nit volje što kao kakva travka pluta otvorenim morem kao posljednji preživjeli iz brodoloma. Zapravo, je li te uopće briga?
|
