|
Sve će biti u redu. – Samuel opazi zabrinutost u Indiinim očima, u petak ujutro čekajući da je odvedu na operaciju.
Znam, – ona kaže malo buntovnički – ne moraš me tetošiti.
Kao da bih. – odmah joj odvrati znajući što želi čuti.
Dobro. – India odahne u sebi – Vera je već obavila svoju dužnost. Misli da sam jednom nogom u grobu.
Što? – Samuel se nasmije.
Imala je emocionalni ispad jučer kad sam joj rekla kamo idem.
Stvarno? Nisam znao da ste se vas dvije zbližile.
Teško da bih to tako nazvala. – mirno protestira India – Ali ako je vidiš, reci joj da sam još uvijek u fizičkom obliku. Mora da je samo sinoć potrošila nekoliko krunica.
Ne idem u bolnicu. Ostati ću ovdje dok se ne probudiš.
India je potajno htjela da to kaže ali nije se usudila nadati. Djelomično je zato spomenula Veru, htjela je to izvući iz njega bez direktnog ispitivanja. A sada, pokušava uhvatiti dah što je neprimjetnije moguće kako ne bi shvatio da joj to odgovara.
To će trajati barem nekoliko sati.
Sređeno je. Želim razgovarati s doktorom Burnettom poslije i vidjeti kako se osjećaš. Ako nešto nije u redu i ne osjećaš se dobro odmah mi reci. – Samuel kaže nježno.
Upravo je projahao princ u sjajnom oklopu. U svom ga je umu vidjela samo India i dala mu lice Samuela McKenzia. To je dokaz. Da je priroda čovjeka iskonska. Život je rasteže i kvrči, ljudi vuku i tjeraju, niječu i kliču. Sve po potrebi. A tako je tečna u svojim najljepšim oblicima. Svilenkasta. Klizi. Ove iskrene brižne riječi nježna su utjeha srcu jedne usamljene djevojke, a blagi pogled što ga upravo spušta na njeno lice nevidljiva je pjesma pisana rukom prijateljstva. Tko bi ikada pomislio da će ovo dvoje jednom dijeliti trenutak poput ovog, tako blizak i intiman, jednostavno prekrasan.
Ako nešto nije u redu svi će to znati. – prene se India – Vjeruj mi.
Ok, samo želim provjeriti da smo s tim na čistu.
Molim te, ja sam prirodna brineta, mi osvetu shvaćamo ozbiljno. Glava za dojku.
Ah, i ona nikad ne podbaci u verbalnoj kreativnosti. – Samuel kaže naglas i nasmiješi se.
Pobjednik do kraja. – odvrati mu ponosno.
On je pogleda u oči – Zaista jesi.
Zašto je to rekao? – odmah se zapita India.
Spremno je gospođice Jamieson. – kaže jedna od dvije bolničarke koje ulaze u sobu.
Samuel izađe van i kimne joj kad je provezu pokraj njega. Ovaj prizor mu je nekako stran. Cijeli je radni vijek u bolnicama sa pacijentima i medicinskim osobljem, okružen lijekovima, infuzijama, metalnim posudama, instrumentima, pladnjevima i kolicima ali ovaj bolnički krevet što ga guraju niz bijeli hodnik kao da je izvan njegova dosega. Ona sada odlazi u nepoznato i to mu nije pravo. Do ovoga je časa budno pratio svaki njen korak, a odjednom ih razdvaja dužina hodnika dugačka kao život. Onaj koji se još jednom mora boriti protiv sudbine što joj kroji slijepe ulice na karti novog bezimenog grada. I baš kad su krevetom prolazili kroz vrata operacijske sale India iznenada podigne glavu i posljednji ga put pogleda. Samuelovo srce zakuca brže. Možda u znak proste ljudske suosjećajnosti što se u ovakvim trenucima bez pitanja poklanja na dar. Možda kao smjela želja iste ali uz drugačija nadanja. Možda kao krivnja jednog žaljenja za mladošću koja nikako da ima mira u životu koji joj stalno oduzima. Tiha molitva pređe mu preko nijemih usana. Još jedna želja staje u kolonu što danas putuje u nebeske visine nadajući se da će biti uslišana. Hoće li, ovisi o tome što je zatražio. A to zna samo onaj tko ju je čuo.
|
