|
Male svjetlucave bijele, srednje mat nebesko plave i velike tamno ljubičaste kuglice sa srebrnim zvijezama vise na dva i pol metra visokom drvcu sa anđelom na vrhu. Itekakav prizor. India je stigla ravno iz restorana iza sebe ostavljajući društvo željno ispraznih razgovora i pretrpavanja hranom. Jer Božić je. Nije se toliko rukovala od petnaestog rođendana. Nije sa nikim razgovarala, ali i samo rukovanje je bilo previše. Sjedne na kauč i daljinskim promijeni program na velikoj plazma televiziji. Tražeći bilo što zanimljivo zastane na filmu kojeg smatra nedostojnim daljnjeg komentara. Sjeća ga se iz škole. U prosincu su im puštali religijske filmove, a ovaj je jedan od onih niskobudžetnih, nikad čuo filmova.
Ruglo ljudi, sprdnja. – pomisli ona – Čuj ovo…
Lik Isusa na televiziji obraća se svojim sljedbenicima:
"Da imate vjere kao zrno gorušćice rekli biste ovom dudu,
iščupaj se iz zemlje i presadi se u more. I on bi to učinio."
Mora da se šališ, čovječe, zaboravila sam ovu scenu. – naruga se u sebi.
No zabavljena rečenim India se okrene prema božićnom drvcu nadesno i kaže naglas – Iščupaj se i posadi u more. Šta, nećeš? – nasmije se i promjeni program.
Božićni ručak je bio izvrstan. Pečenka, miješano meso, riba, pomfrit, nekoliko vrsta povrća, tjestenina, pire krimpir, njoki, kremasti umaci, salate… nisi mogao izabrati. A svim pacijentima koji su ostali u Veritasu, njima dvadeset i četirima, India je prebrojala, darovani su pokloni u obliku kozmetičkih proizvoda, i ne onih jeftinih, svi zapakirani u lijepe vrećice. Osjećajući se krivom zbog dva kolača koja je pojela poslije ručka India spazi izvrsnu priliku da se riješi potencijalne napasti što sada kola njenim tijelom. Ustane se da pita može li ići u teretanu. Nikada nije bila tamo, znojna gomila ti pokvari prvi dojam pa se pitala bi li mogla ići sada kada svi ljenčare. Dobila je negativan odgovor, teretana je prazna i zaključana.
Da, znam da je prazna zato i pitam glupko. – pogledom kaže bolničaru Russelu i okrene se da pođe u svoju sobu.
Trenutak kasnije se predomisli razmišljajući bi li mogla pokušati podnijeti dijeljenje televizora s nekime jer gore je dosadno. Ne možeš stalno čitati. Približavajući se velikom ekranu televizora ispred kojeg je sjedila prije nekoliko minuta s leđa uoči muškarca.
Slaba kosa, tanka, oćelaviti će za par godina. – misli si – Ne volim ćelave ljude.
Zgodan bucmasti tridesetpetogodišnjak vrlo kratke i savršeno ošišane tamne kose odjeven je u nježno plavu vestu od kašmira na V izrez, svijetlo sive hlače na crtu i…
Zalizan na stranu! – India vrisne iznutra kad se okrenuo prema njoj – Za krepat.
O bok! – on je pozdravi veselo – Sjedni ako hoćeš. Gledam Važno je zvati se Ernest. Ja se zovem Ernest.
Držanje, odjeća, kosa i glas: izmijenjeni osjećaj sebe, podvojena ličnost i nekoliko zanimljivih psihoza. – India zaključi prije nego opet trepne.
Jesi li ikad bila u Engleskoj? – upita je očima i dalje na televizoru.
Ne.
Ernest je englesko ime. – nastavi joj – Ni ja nikad nisam bio u Engleskoj. Sramotno. – kaže tužno – Ali to je klima, moja glava puca od samo jednog popodneva kiše. Tako sam nesretan, trebamo kišu da stvari rastu. – mahne rukama u zrak imitirajući rečeno, a zatim promijeni program – Ne, ja sam Donna Karen. – nasmiješi se kopirajući temu modne reportaže s novog programa – Da ti kažem, mješavina viskoze, poliamida i spandexa u recimo, omjeru 70/22/8 izgledala bi tako pristalo na tebi. – kaže ženskasto odmjerujući Indiu – Nosivo je svaki dan, za visoke dužnosti i izlete u prirodu. Na primjer jahanje.
Zapamtiti ću kad idem u šoping. – ona prihvaća.
Da li jašeš konje?
Svaki dan. – kaže misleći na igru sa Samuelom i potom sjedne na kraj dugačkog kauča misleći kako bi moglo biti zabavno promotriti ga.
Božićni dan prošao je u boljem raspoloženju nego je itko očekivao; Samuel je primio dugo očekivani telefonski poziv od Lauren Jamieson koja ga je obavijestila da se sutra vraća u sjedinjene države, David je na obiteljskom okupljanju upoznao ženu po imenu Karen koju će oženiti sljedeće godine, za sada hoda s njegovim bratićem Steveom, a za to vrijeme India se izvrsno zabavljala sa svojim sveimenim kolegom pravog imena Paul Simmitz i odlučila cijelu večer provesti u prizemlju. Poslije večere, oko devet sati, Paul je pokušavao naći program sa glazbenim spotovima blagdanskog štimunga.
Kako čudno zar ne? – Paul se obrati Indii dok mu se približava vraćajući se iz toaleta.
Što?
Paul se nasmije i pogleda je – Vidi, posadili su drvce u vodu!
Molim? – India pomisli da je psihotičan, ali kada sjedne, s televizije čuje glas reporterke:
"… je ronilački klub iz Montereya koji je danas proslavio Božić na vrlo neobičan način. Naime, ljubitelji morskih dubina odlučili su se na samostalan pothvat zaranjanja sa božićnim drvcem na dubinu od dva metra gdje su ga okićenog pričvrstili za dno. Djeca i odrasli znatiželjno su promatrali ovu čudesnu…"
India namršti obrve. Začudo, nijedna joj misao ne prođe glavom. Tišina. Vjera joj je nekada bila prirodna kao disanje, ali sada je to druga priča. Koja dobiva nastavak?
|
