nedjelja, 28.10.2007.

Prijateljstvo - Izdajstvo

Tužibaba.

Tako smo ih zvali u vrtiću i osnovnoj školi. One male cipelice dugog jezika koje bi sve ispovjedale tetama i učiteljicama. Nitko ih ne voli. Nemaju prijatelja. Ne znaju izdržati. Prilagoditi se. Promijeniti. Biti timski igrači.

Zatim odrasteš.

Situacije se ponavljaju. Teme su ozbiljnije. Stvari bitnije. Ali situacija je slična. Jer se nešto treba reći. Stati tome na kraj. I najvažnije, ti si sada taj koji treba, ne treba, može ili neće učiniti ono što su drugi učinili tebi. Sjećaš se. Osjećaš se. Kao dijete. Nekome bi sada mogao ići iza leđa. Ne želiš. A trebaš. Za opće dobro. Svejedno si tužibaba.

Hoćeš li biti?

Možeš li?

- 11:21 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 27.10.2007.

Pad na koljena

Podsjetiti na malenkost. Ponekad je doslovna zadaća višeg bića. Kako bi ono manje shvatilo poantu. Zastalo. Osvrnulo se na svoje postupke.

Koliko puta čovjek odlučuje brzopleto i emocionalno? Na svoju ruku. Trenuci izvan kontrole mogu biti odlučujući i kobni. Ili sasvim obični. Bezopasni. To nikada ne znaš. No hoće li tvoje zadnje riječi nekome biti divne ili grozne, ipak je velika razlika. U duši te muči, grize, boli. Ali ponos pobjeđuje.

Da li?

- 22:50 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 23.10.2007.

Život a la carte

Britka je ta predrasuda. Koju ljudi nose u stražnjim džepovima svojih hlača. U torbicama. U sakoima i kaputićima. U svojim rukama. Novčanicima. Punih papirnatih predrasuda. Ili praznih. Jer vape za njima. Ima mjesta. Treba se popuniti praznina. U pomoć priskače gomila. Razuzdana i zveckava. Sudara se. Kotrlja.

Ni ona nije zadovoljna.

Lijepa je to pomisao. Biti iznad toga. Okružiti se materijama a shvaćati malenkost njihovog značenja. Birati. Znati birati. I odabrati. Sebe povrh, čvrstoga, opipljivoga. Jer ono JA sazdano je od nevidljivoga. Usmenog. Osjetilnog. Opaženog. Duha? Kako li se naziva vjeroispovijest sebe samoga?

Glupost?

Ego?

Stvarnost?

Neizbježno, kako god. Čovjek mora vjerovati u sebe. I kad ne vjeruje. On uvijek vjeruje u nešto. Makar u toplinu svog daha kojom dokazuje prisustvo života.

Priznanje ili negiranje težak je, odnosno lak čin.

Življenje s njime mnogo je veća posljedica.

- 23:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 12.10.2007.

Ma ljudi je li to moguće?

Evo mene konačno! Zašto toliko dugo?

Umro mi je kompjuter!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Naglo. Bez upozorenja i naznaka bolesti. Samo je jednom zakašljao i bilo je gotovo. Pao je i nije se digao. Slab. Beživotan. Nemam ga srca ni pogledati. Zato ga još nisam ni sahranila. Lešina je još tamo, na mom radnom stolu. Ja pogledam prema njemu, uzdahnem pa se ponadam, ali neće. Otišao je.

Dakle ovo je bila dužna oda mom kompu koji me evo natjerao u progonstvo, kod prijateljice. Sada ovaj nepoznati stroj piše moje riječi. Nije mi baš drag. Moj mi je draži, sa svih strana. Ali nema pomoći. Kažu da mora otići. Zauvijek.


I dok ja tako plačem, odnosno naizmjenice ja pa moj novčanik nad svim ratama koje ću morati potpisati na čekove kad dotičnome pokojniku pronađem zamjenu, robujem na poslu. Nemam života dragi moji. Do neki dan bila sam grozno živčana, a iako to može biti nuspojava biološkog procesa koji svaka žena prolazi na mjesečnoj bazi, shvatila sam da nije samo to. Sjedila sam na svojem balkonu, gledala predivno sunčano jutro i - bila nervozna ko' manijak. Inače me takva jutra smiruju i odmah oraspolože ali tog dana to nije bio slučaj. Odjednom sam se naglo ustala i vratila u dnevni boravak, zatim pošla do svog stola i dohvatila prvi rokovnik. Vratila sam se na balkon i pisala. Kako dobar osjećaj. Znala sam da mi nešto grozno nedostaje. I to što sam ja pisala isto u svojoj glavi svakog dana koji nisam blogala nije bilo isto. Kad sam riječi stavila na papir bilo je to kao psihoterapija. Časna riječ. Ali ne pionirska, naravno:)

Pisat ću čim i kako god mogu, sljedeći put nosim sa sobom to što sam zapisivala. Danas sam neplanirano u posjeti vlastitom blogu i pročitavši vaše komentare drago mi je da razmišljate o tome što se piše. Dapače, vidim da što više prolazi vrijeme komentari su kvalitetniji. Onda mi pišite, što god želite; što vas tišti, tko vas živcira, kako je doma, gdje ste, s kim.................... što god. Čitam vas.


Pozdrav,

kolegica;)

- 16:49 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.